analitička vs. kontinentalna filosofija?

U velikom se dijelu filozofije na engleskom jezičnom području u 20. stoljeću pretpostavljalo da se do bitnih rezultata u etici, politici i estetici ne može doći racionalnom argumentacijom. Te su se discipline shvaćale kao stvar stava i uvjerenja.

Često se mislilo da bi filozofija jednostavno trebala analizirati pojmove. … Izraz ”analitička filozofija” … označava pokušaj da se filozofskim problemima pristupa korak po korak, raščlanjujući probleme na podatne dijelove umjesto da se pokušava izgraditi velike sveobuhvatne sustave iz kojih bi se tada izvodilo rješenja za te probleme. … [G]otovo da se osjeća netrpeljivost prema suprotstavljanju zdravom razumu. Ona se u velikoj mjeri oslanja na tehnike formalne logike, ali još spremnije priznaje svoj dug empirijskim znanostima, npr. fizici i kognitivnoj znanosti. Time je omekšala granice između filozofije i znanosti… Filozofija je postala mnogo više tehnička. (A. R. Lacey)


Osnovni su poticaji analitičke filozofije sumnjičavost spram svakog pojmovnog pretjerivanja, trezvenost i osnovno uvjerenje da filozofiranje znači analiziranje (problematične) upotrebe jezika sa svim njenim ponorima. … Filozofija se treba pobrinuti za ”postajanje rečenica jasnima”. Wittgensteinovim riječima:

4.11 Ukupnost istinitih rečenica cijela je prirodna znanost (ili ukupnost prirodnih znanosti).

4.112 Svrha filozofije logičko je objašnjavanje misli. Filozofija nije nauk nego djelatnost. Filozofsko djelo u bitnome se sastoji od razjašnjenja. Filozofija treba činiti jasnima i oštro razgraničavati misli koje su inače tako reći tamne i zamućene.

Analitička filozofija ima nešto poput čvrste jezgre metodoloških uvjerenja: prvo, ne samo prirodoznanstvene nego i filozofske teorije moraju biti bez unutarnjih proturječja; drugo, svaki njihov pojam mora biti ekspliciran ili ga bar mora biti moguće jasno eksplicirati; treće, argumentativni koraci moraju biti jasni, konsistentni i razumljivi; te, četvrto, hipoteze koje se izlažu moraju biti provjerljive. Ona je, vjerna svojem pojmu, analitički-argumentativna; te tako održava blagotvoran odmak od svih pseudo-dubokoumnih diskursa u kojima ”jezik tulumari”. (Jochen Hörisch)


Postoji vrsta filozofije koja i dalje cvjeta i koja će nedvojbeno nastaviti cvjetati sve dok ljudi i dalje budu razmišljali o svojoj naravi i položaju. Mislim na onu vrstu više-manje sustavne refleksije o čovjekovu položaju koja se može naći u djelu recimo HeideggeraSartrea i Nietzschea i koja je zapravo najvećim dijelom prevladala njihovim djelom – na onu vrstu refleksije koja ponekad može dovesti do nove perspektive na ljudski život i iskustvo. Analitički filozof, s druge strane – barem onako kako ga ja shvaćam – ne obećava takvu novu i razotkrivajuću viziju. Njegov je cilj nešto sasvim drukčije.

Što je onda njegov cilj? Čime se on bavi? Pa dobro, sigurno idejama ili pojmovima. Tako naziv što ga je sam sebi dao, ”analitički filozof”, kao omiljeni opis njegove omiljene aktivnosti sugerira ”konceptualnu analizu”. Analiza se, pretpostavljam, može shvatiti kao neka vrsta razbijanja ili rastavljanja nečega. Tako imamo sliku neke vrste intelektualnog rastavljanja ideja ili pojmova na njihove dijelove; otkrivanja od kojih se elemenata neki pojam ili ideja sastoji i kako se ti elementi međusobno odnose.

Profesor Ryle, primjerice, običavao je govoriti o konceptualnoj geografiji ili konceptualnom crtanju mapa ili ubilježavanju u karte. Ta slika ima svojih dobrih strana. Mapa ili karta daje nam prikaz nekog područja, prikaz koji je u određenoj mjeri apstraktan i takav kakva obično ne dobivamo uobičajenim zamjećivanjem. Mape se mogu razlikovati po razmjeru, pokazivati više ili manje detalja, odražavati različite pojedinačne interese. Mogu nam pomoći da se snađemo. Uz točnu kartu manje je vjerojatno da ćemo doživjeti brodolom, a intelektualni ili konceptualni brodolom sigurno je moguć. (Peter Strawson)


Analiza, ta metodička revolucija u filosofiji koja dominira anglo-američkim svijetom danas, … ne primjenjuje se na objektivne činjenice znanosti, nego radije na rečenice znanosti, tj. ne na stvari nego na jezik kojim se govori o tim stvarima… Razlika između smislenih i besmislenih rečenica je karakteristična tema…

[Ipak] rečenice znanstvenih uzročnih objašnjenja, zapravo sve rečenice kao nositeljice smisla, moraju najprije biti razumljene kao izrazi ljudskih intencija, prije nego je moguće prijeći na njihovu dedukciju iz općih zakona i tako objašnjavati njima opisane činjenice. (Karl-Otto Apel)


Analitička filozofija čini imunim na iracionalizme svake vrste. Doista? Već u Wittgensteinovu ranom spisu pada u oči koliko je ”logički” argumentacijski postupak sličan misticizmu. ”O čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti.” Tako glasi slavna završna rečenica Tractatusa. Šutnja je temeljni postupak misticizma, koji je inače vrlo rječit i širi mogućnost govora. Prema njoj Wittgenstein razvija naizgled opušten odnos:

Svakako da postoji neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je mistično. (6.522)

Rečenica da se ono mistično pokazuje kao očito, ali da se ne može jezično analizirati jer je ”neizrecivo”, upućuje na rijetko spominjanu jednostavnu dilemu analitičke filozofije: ona u velikoj mjeri ograničava mogućnosti filozofski odgovornog govorenja.

Analitička filozofija nastupa kao diskursivna policija: ne smije se misliti i govoriti poput ParmenidaNikole KusanskogHegelaHeideggeraBenjamina ili Adorna. Zato je analitička filozofija neodoljivo privlačna onima koji ne razumiju HegelovaHeideggerova ili Benjaminova djela te su unaprijed čvrsto uvjereni u to da razlog za to može biti samo u tim tekstovima. Nepobitan uspjeh analitičke filozofije mogao bi biti povezan i s njezinim oporim šarmom, njezinom bliskošću common senseu i odlučnošću kojom raščišćava teren. Razlog uspjeha tog ”filozofskog terorizma” Adorno je slutio u ”porivu za sigurnošću: ljudi žele imati nešto apsolutno sigurno” pa se onda pouzdaju u logičke trivijalnosti koje teško da bi netko htio osporavati. … Nuspojave takvog raščišćavanja su goleme. Filozofija postaje skromna, vrlo skromna: ona osiromašuje. Ne samo da sve više svojih drevnih kompetencija prepušta stručnim disciplinama poput matematike, lingvistike, informatike ili neurofiziologije, nego također i neosporivo važne teme prepušta pukom mnijenju. Jer sredstvima analize jezika može se u najboljem slučaju pokazati da je jezik neodgovorno pijan i da tulumari. Ali i samo zanijemljivanje je pseudo-dubokoumno. Nije li racionalnije stupiti u neki jezični odnos sprema onome što se pokazuje kao neizrecivo nego se dopustiti od njega izopćiti? (Jochen Hörisch)


Kontinentalna filosofija je izrazito eklektičan i raznolik niz intelektualnih struja za koje se teško može reći da predstavljaju jedinstvenu tradiciju. Kao takva, kontinentalna filosofija je izum, ili, točnije, projekcija anglo-američke akademije na kontinentalnu Europu, koja ne bi priznala legitimnost takvog naslova…

[P]ostoje filosofi s kontinenta, poput Fregea i Carnapa, koji nisu proglašeni kontinentalnima, i filosofi izvan kontinenta koji jesu. (Simon Critchley)


Riječ ”kontinent” … [stoji] kao naziv za ”europsko kopno, u razlici spram britanskog otočja”… Zamisao kontinentalne filosofije nikad nije u korijenu oslobođena ljage da to nije ono što ovdje radimo… Nema sumnje da je za većinu filosofa engleskog govornog područja tijekom dvadesetog stoljeća zamisao kontinentalne filosofije imala duboko vrijednosni naglasak… To nije samo ono što mi ne radimo, nego ono što se ne smije raditi, ako se hoće ozbiljno misliti unutar središnjih tokova zapadnjačke filosofske tradicije… Stoga se smatra da autori koji se upuštaju u ono što je, barem od vremena J. S. Milla, britanska filosofija nazivala kontinentalnom filosofijom, rade ne samo nešto drugačije vrste nego i, mora se reći, izričito manjkave kvalitete. (Simon Glendinning)


[O]sim … drugih besmislica vezanih uz … distinkciju … između „analitičke“ i „kontinentalne“ filozofije… ta je klasifikacija u sebi uvijek sadržavala prilično bizarno brkanje metodološkoga i topografskoga, kao kad bismo automobile klasificirali u one s pogonom na prednje kotače i u japanske… (Bernard Williams)


Užasna pogibelj: da se spoje amerikansko-političko preganjanje i labava naučenjačka kultura. (Friedrich Nietzsche)


[T]eror takozvanog zdravog razuma u filozofiji … susrećemo i u varijantama nominalizma visoke skolastike, u fiziologizmu renesanse, engleskom empirizmu, danas u svim verzijama takozvane analitičke filozofije. Princip mu bijaše prepoznat i mjerodavno imenovan već u Grčkoj: sofistika, vječna i neuklonjiva pratilja sveg filozofiranja. Kome se sterilnost i duhovna impotencija tog tako slavljenog ”zdravog razuma” ne otkrije već pri prvom bližem susretu, s njim je o istinskoj filozofiji bolje prištedjeti riječi. U tome je zdravlju naime, ako se već hoće neka poredba, nešto od one iskonski trgovačke lukavosti i sitničavog opreza: potanko provjeri sve što se tiče stvari na koju si bacio oko, i to tako dugo dok u tebi ne umine svaka strast njenog posjedovanja i užitka. No onda si i tako već pri nečem drugom. (Damir Barbarić)


Prigovaraju mi mnogi da rijetko govorim a još rjeđe pišem o analitičkoj filozofiji. I moram reći da ovakav prigovor doista stoji. Naravno, u jednom dijelu, o tim sadržajima, ja prenesem studentima neophodne informacije. Ali, pošto tu nema topline… priznajem da analitička filozofija ne pripada meni i … mojoj manje filozofskoj, a više životnoj poziciji. Dakako, ako je to uopšte važno, ni ja ne pripadam analitičkoj filozofiji. Moje je stajalište takvo da je filozofija, zapravo, jedna … lična stvar. Moja. (Miodrag Živanović)


Postupno mi se pokazalo što je do sada bila svaka velika filozofija, naime ispovijest njezina začetnika i neka vrsta nenamjernih i neupadljivih memoara. (Friedrich Nietzsche)


Da je ova epohalna Nietzscheova rečenica naišla na opće odobravanje ona bi bila morala temeljito promijeniti sve što se od tada zove filozofijom. Bila bi prisilila zanimanje filozof da krene smjerom na kojem bi svaki mislilac bio morao postati autobiografom vlastita mišljenja, možda čak i vlastitim psihoanalitičarem, ukoliko se najviši oblici refleksivnosti moraju uvjeriti i u svoju patogenezu. No, kako znamo, od ovakva se zaokreta u filozofiji nakon Nietzschea može malo toga primijetiti, dapače, nužno stječemo dojam da su se najjači zamasi prema depersonalizaciji mišljenja dogodili tek u stoljeću koje je prošlo od ove Nietzscheove bilješke. Koliko daleko filozofi uspijevaju stići pri iskorjenjivanju ispovjednih i autobiografskih tragova u svojim tekstovima, to znamo tek od Husserla i Carnapa, od ranog Wittgensteina i analitičkih filozofa – i svega onoga što je od tada do danas uslijedilo, mjesečevi krajolici jednog pojma u kojem nema čovjeka. Ali ovim nalazom nije donijeta nikakva odluka o sadržaju istine Nietzscheove teze. Ta moglo se dogoditi da je depersonalizacija filozofske teorije u XX. stoljeću sama po sebi nešto kao nedobrovoljna samoispovijest svojih začetnika, a ako nedostaju autobiografske geste, to više padaju u oči autothanatografski spomenici. (Peter Sloterdijk)


Jedan od najlakših načina da se izrazi razlika između “analitičke” i “kontinentalne” filosofije jest reći da se prva vrsta bavi iskazima a druga vlastitim imenima. (Richard Rorty)


Izgleda kao da to [što gore kaže Rorty] više ili manje jest tako, budući da se kontinentalna filosofija uobičajeno predstavlja kao otprilike kronološki slijed vlastitih imena koji započinje s Kantom, a ne kao problemski orijentirani pristup koji se obično povezuje s analitičkom tradicijom. No, ovdje moramo biti oprezni jer se za Rortyjev kriterij za razlikovanje tradicija opravdano može reći da je površna generalizacija koja potvrđuje smiješan stereotip da kontinentalna tradicija nekako ne brine o problemima i argumentaciji (kako bi mogla ne brinuti o tome?). Međutim, Rortyjeva napomena otkriva nešto zanimljivo, utoliko što knjige, radovi i rasprave u suvremenoj kontinentalnoj filosofiji, i na kontinentu i u engleskom govornom području, imaju tendenciju usredotočiti se na tekstove određenog kanonskog filosofa ili ponuditi komparativno proučavanje tekstova dvaju ili više filosofa. …

Može se reći da ta praksa često zbunjuje i ljuti filosofe obrazovane u analitičkoj tradiciji, koji drže da kontinentalni filosofi nude tek komentare, a ne originalno razmišljanje. … Nije da filosofija u kontinentalnoj tradiciji odbacuje probleme – daleko od toga – nego … za kontinentalnu tradiciju filosofski problemi ne padaju gotovi s neba i ne može se njima baviti kao elementima neke ahistorijske fantazije philosophiae perennis. … Filosofski problemi su tekstualno i kontekstualno smješteni i, istodobno, distancirani, što možda objašnjava zašto naizgled periferni problemi prijevoda, jezika, čitanja, tumačenja i hermeneutičkog pristupa povijesti imaju tako središnju važnost u kontinentalnoj tradiciji. Naravno, to često otvara mogućnost za zbunjujuću optužbu da se tu radi “književnost”, a ne “filosofija” – kao da bi iskazi filosofa imali neki neposredan i transparentan odnos prema iskustvu, što je jedno poimanje koje izgleda modelirano po uzoru na ono što Wilfrid Sellars naziva “mit o danosti”, ili na neku zastarjelu pozitivističku filosofiju znanosti.

Utoliko, mada je taj [Rortyjev] kriterij neprikladan, … [on] dovodi do dubljih pitanja o tradiciji i povijesti, te o središnjosti potonjih za kontinentalnu tradiciju. Možda je najjednostavniji i minimalan način da se okarakterizira razlika između analitičke i kontinentalne filozofije pomoću onoga što svaka od njih vidi kao svoju tradiciju te filosofa koji čine tu tradiciju. Odnosno, ovdje je presudno koje se tradicije filosof osjeća dijelom, znajući tko se računa (a možda i važnije, znajući tko se ne računa – ponekad ne znajući zašto) kao predak ili autoritet, tko je unutra a tko je izvan. (Simon Critchley)


Literatura:

  1. A. R. Lacey, Rječnik filozofije, Zagreb 2006., str. 82.-84., preveo: Goran Vujasinović, izvornik: A. R. Lacey, Dictionary of Philosophy (1976., 1996.3)
  2. Jochen Hörisch, Teorijska apoteka, Zagreb 2007., str. 31.-37., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Jochen Hörisch, Theorie-Apotheke (2005.)
  3. Peter Strawson, Analiza i metafizika, Zagreb 1999., str. 2., preveo: Filip Grgić, izvornik: Peter Strawson, Analysis and metaphysics (1992.)
  4. Karl-Otto Apel, Analytic Philosophy of Language and the Geistwissenschaften, 1967., str. 2, preveo s engleskog: ja
  5. Jochen Hörisch, isto
  6. Simon Critchley, What is Continental Philosophy, članak iz 1998.
  7. Simon Glendinning, The Idea of Continental Philosophy, 2006., str. 11., preveo: ja
  8. Bernard Williams, Smisao prošlosti, 2015., str. 358., preveo: Filip Grgić, izvornik Bernard Williams, Nietzsche’s Minimalist Moral Psychology (1993.)
  9. Friedriche Nietzsche, pabirci iz ostavštine, u Uvod u Nietzschea, Zagreb 1980., str. 218., preveo: Šime Vranić
  10. Damir Barbarić, Preludiji, Zagreb 1988., str. 185.
  11. Miodrag Živanović, Filozofski triptih, Banja Luka 2005., str. 13. i 122.
  12. Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla, Zagreb 2002., str. 15., prevela: Dubravka Kozina, izvornik Friedrich Nietzsche, Jenseits von Gut und Böse (1886)
  13. Peter Sloterdijk, Doći na svijet, dospjeti u jezik, Zagreb 1992., str. 43., prevela: Mirjana Stančić, izvornik: Peter Sloterdijk, Zur Welt kommen – zu Sprache kommen (1988.)
  14. Richard Rorty, Contingency, Irony, Solidarity (1989), str. 81., preveo: ja
  15. Simon Critchley, isto

8 misli o “analitička vs. kontinentalna filosofija?

  1. Dobro je da postoje mjesta poput nagovora i razgovora o krugu, gdje jezik nakon iscrpljujućih i zamornih 8 sati radnog vremena u logičkim radionicama analitičke filosofije, može otić popit pivo i zaplesat! 🙂

    Zaista dobro kažu ovi autori, analitička filosofija je hladana, i ne životna, ili barem ostavlja takav dojam. Uzmimo za primjer samo pozitivističku eliminaciju ( uz pomoć principa verifikacije ) svih religioznih stajališta. Besmisleno je biti vjernik, ali nije ništa više smisleno niti biti ateist ili agnostik. I šta da sad radim? 🙂

    Jedna od odlika analitičke filosofije koju sam barem ja zapazio u svojim filosofskim avanturama, je mogućnost da se dobro nasmijemo, ponekad je rigorozna logičnost ne smiješna, nego zna iznenaditi svojom duhovitošću, kad se pogleda s nekog “višeg” gledišta …

    Metafiziku, djela Hegela, Heideggera, Nietzschea shvaćam kao umjetnost, i to ne bilo kakvu umjetnost, već jako zanimljivu i poticajnu umjetnost. Odlično mi je ovo Nietzscheovo zapažanje o velikim filosofijama.

    Liked by 1 person

    • Jako mi je zanimljivo to tvoje iskustvo, da nalaziš duhovitost u analitičkoj filosofiji. Jedini slučaj gdje sam to iskusio bilo je čitanje Wittgensteinovih ”Filosofskih istraživanja”, doista me znao nasmijati (kažem to bez imalo ironije). Znaš li možda, kažu li nešto analitičari o smijehu? Meni se čini da u takvim slučajevima nastup smijeha može značiti neku vrstu malog oslobođenja

      Sviđa mi se

      • Nisam još naišao na neku analitičko filosofsku raspravu o smijehu, ali ima knjiga koji su dotiču te teme. Npr. knjiga “Monty Python and philosophy : nudge, nudge, think, think” 😀 se bavi Pajtonovcima s gledišta analitičke filosofije koliko sam imao čuti, a postoji i esej ” Tractatus Comedo – Philosophicus “, u kojem se autor poziva na Carnapovu tezu da su metafizičari glazbenici bez glazbenog talenta, i razvija svoju tezu da je Heidegger komičar bez komičarskog talenta! 😀

        Sviđa mi se

  2. Sloterdijk se negdje zabavlja sa sličnom tezom, da je Heidegger seoski zajebant koji je shvatio da očitosti na koje bi htio ukazati suviše pametnoj gradskoj djeci mora upakirati dovoljno komplicirano ruho, ne bi li ovi obratili pažnju. 🙂 A što se tiče glazbenog talenta metafizičara, imamo i sasvim novi nalaz da je Platon svoje dijaloge doslovno komponirao prema određenoj pitagorejskoj muzičkoj matrici. (Vidi o tome ponešto na http://pjaceta.com/viewtopic.php?f=7&t=219 ) Slično i struktura Heideggerovih Prinosa filosofiji nastoji slijediti strukturu fuge.
    Ali, sad me od izrugujućeg smijeha više zanima nešto drugo. Naime, kad si na optužbu za depersonalizaciju (a onda implicitno i za dehumanizaciju) odgovorio time da analitička filosofija zna biti duhovita (i to ne radi pukog efekta, nego nekako bitno duhovita), to me navelo da razmislim o tezi kako je duhovitost bitna karakteristika čovjeka. Pa sam se upitao može li se to iskoristiti za Turingov test, npr. u smislu: ako je duhovit ne može biti robot? Pitao sam analitičare na Symblogiji što misle o tome (vidi komentare).

    Sviđa mi se

  3. Ekstremno lučenje na kontinentalno vs analitičko je nepotrebno i ne izražava pravo stanje. Tu se radi o, kako bi rekao Wittgenstein, obiteljskim relacijama. Recimo Fregea i Husserla teško je tako olako i jednoznačno (univočno) strpati u puke analitičare. Prošlo je vrijeme kada je analiza jezika bila u središtu pozornosti. To se danas upotrebljava kao dobra metoda, ne samo u filozofiji, nego i u nekim drugim domenama. Danas se analitička metoda koristi u nekim od najpropulzivnijih fil. disciplina poput filozofije uma, epistemologije, filozofije religije, filozofije znanosti i sl. A prevladana je anti-metafizička slika, pa je metafizika ili ontologija opet u sredistu interesa.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s