Odnosi između glavnih političkih svjetonazora (recimo progresivci, liberali, konzervativci) obično se prikazuju u pogledu prema ekonomiji i određenim svjetonazorskim pitanjima. Meni se, pak, čini da je najuputnije sagledati ih u odnosu spram prosvjetiteljstva, makar i dvjesto godina nakon njegovog navodnog kraja, te nakon kritika koje je od onda pretrpjelo sa svih strana. Prosvjetiteljstvo je, kao […]
(petnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Jednom sam u predgovor htio staviti rečenicu koju Vam sada pišem jer će Vam možda biti ključ: htio sam naime napisati da se moje djelo sastoji od dvaju dijelova: od onog koji je ovdje pred nama, i od svega onog što nisam napisao. I upravo taj drugi dio […]
(trinaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Metafizika je odgovor na pitanje što je biće kao biće ili što je bivstvo bića. Ovaj odgovor zbiva se u govoru – logos i to u onoj njegovoj vrsti koja objavljuje nešto o istini ili neistini – apofantikos logos. Riječ sama po sebi nije niti istinita […]
za Franju Tušeka（杜鹏飞） Filosofsko pitanje „što je to filosofija“ ima, kao i mnoga druga filosofska pitanja, mnoštvo međusobno nesuglasnih odgovora. Za potrebe ovoga teksta sve ne-povijesne definicije stavljam u istu skupinu: kod njih se određuju stanovite značajke nužne da bismo nešto smatrali filosofijom. Prema takvim bi definicijama u bilo kojoj ljudskoj kulturi – npr. u […]
Novi nastavak niza nazvanog “Fizika i hermeneutika” podriva fizikalističku ontologiju ukazujući na normativne aspekte znanosti, pri čemu Humeovo klasično razlikovanje normi i činjenica načelno sprečava neko fizikalističko objašnjenje normi koje su konstitutivne za znanost.
Peti nastavak niza “Fizika i hermeneutika”, o ontološkom pluralizmu.
Problem s kvantnom mehanikom je, dakle, to što ona ima mnogo različitih interpretacija. Sve te interpretacije se slažu i u pogledu jednadžbi i u pogledu pokusa, ali se ne slažu o tome što možemo reći o onome što se tu zbiva. No, to možda nije ni čudno, shvatimo li ozbiljno ove Heisenbergove misli: [F]izika ne […]
Preuzeto sa Libreta.
Tekst moga predavanja održanog večeras u zadarskom klubu studenata filosofije.
Razgovarati primarno ne znači prepirati se, niti govoriti prešućujući ono bitno. Ipak, prvi tip (ovladavanje) pokazuje mogućnost razgovora da izazove neku životnu promjenu, drugi (druženje) pazi na solidarnost među sugovornicima. Dialog bi htio sačuvati philiu i izazovnost, a istodobno odbaciti volju za nadmoći i površnost. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Posreći li nam se ipak razgovor usmjeren na pitanje (ne neko izmišljeno, nego ono koje izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježimo od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopustimo svemu da bude to što jest, taj razgovor preobražava obojicu tako da više ne možemo pasti natrag u različitost mnijenja iz koje se začeo. Zajedništvo, koje više nije moje mnijenje i tvoje mnijenje nego zajednička protumačenost svijeta, omogućuje ćudorednu i socijalnu solidarnost. Ona se doista stalno gradi u razgovaranju, a tada se povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog.
Komun-iciranje dakle može nepovezana mnijenja mnoštva pojedinaca splesti u common sense. Dvije Aristotelove odredbe čovjeka utoliko odgovaraju jedna drugoj: čovjek je ”društvena životinja” (zoon politikon) tako što je čovjek ”životinja koja govori” (zoon logon ehon). Ili, kako jezgrovito kaže Hölderlin, ”otkad smo razgovor” – jer razgovor smo baš kao ”mi”, kao zajednica (komuna).
nagovor na filosofiju 