dijalog?

Razgovarati primarno ne znači prepirati se, niti govoriti prešućujući ono bitno. Ipak, prvi tip (ovladavanje) pokazuje mogućnost razgovora da izazove neku životnu promjenu, drugi (druženje) pazi na solidarnost među sugovornicima. Dialog bi htio sačuvati philiu i izazovnost, a istodobno odbaciti volju za nadmoći i površnost. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Posreći li nam se ipak razgovor usmjeren na pitanje (ne neko izmišljeno, nego ono koje izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježimo od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopustimo svemu da bude to što jest, taj razgovor preobražava obojicu tako da više ne možemo pasti natrag u različitost mnijenja iz koje se začeo. Zajedništvo, koje više nije moje mnijenje i tvoje mnijenje nego zajednička protumačenost svijeta, omogućuje ćudorednu i socijalnu solidarnost. Ona se doista stalno gradi u razgovaranju, a tada se povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog.

Komun-iciranje dakle može nepovezana mnijenja mnoštva pojedinaca splesti u common sense. Dvije Aristotelove odredbe čovjeka utoliko odgovaraju jedna drugoj: čovjek je ”društvena životinja” (zoon politikon) tako što je čovjek ”životinja koja govori” (zoon logon ehon). Ili, kako jezgrovito kaže Hölderlin, ”otkad smo razgovor” – jer razgovor smo baš kao ”mi”, kao zajednica (komuna).

Wittgensteinova filosofska terapija? (ulomak iz John M. Heaton, Wittgenstein i psihoanaliza)

Wittgenstein je djelovao unutar filosofijske tradicije terapije, kojoj pripadaju Sokrat i helenistički filosofi kao što su epikurejaci, skeptici i stoici. … Uvidio je da smo zatočenici varave moći jezika. … Lažna snaga riječi može simulirati zbiljske stvari do te mjere da nam nikakva razlučujuća moć riječi ne dopušta razdvojiti istinu od laži. … Borio se da […]

majstor i filosof?

vježba uz pabirke …jer niman postole Jedan se drugi Nagovor na filosofiju zabavljao zamišljanjem razgovora davnašnjega filosofskog profesionalca, profesora Hegela, s njegovim postolarom (a koji je, pretpostavlja se, potaknuo onu usporedbu postolarenja i filosofiranja iz Fenomenologije duha). Tamo nagovarač, pitajući se čije umijeće ima veću težinu, skoro u potpunosti vuče na Hegelovu stranu vage – on naglašava […]

reći šutnjom? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

O nečemu se može govoriti jasno i javno, o nečemu tek u povoljnoj prigodi. Naravno, ja ne vjerujem (kao što je možda rani Wittgenstein vjerovao) da je granica između to dvoje oštra. Ipak, da su Heidegger i Wittgenstein trajno ostali u šutnji o tome, danas bi neshvaćenost njihove šutnje postala općim uvjerenjem da se doista radi o jednom ateistu i jednom scientistu. Dapače, kasnom je Wittgensteinu potpuno jasno da se BAŠ SVE može pogrešno razumijeti, i da se valjda svaki govor (a ne samo o ovoj temi) ”sastoji” od onoga što je rečeno i onoga što nije, od onoga eksplicitnog i onoga implicitnog.

filosofija kao terapija? (ulomak iz Peter F. Strawson, Analiza i metafizika)

Cjelovitost kao zadaća filosofije priziva (još od Sokrata/Platona) iscjeliteljske analogije. S obzirom na depersonalizaciju tzv. analitičke filosofije, iznenađuje da se takva tradicija i u njoj nastavila. Zasluga je to Ludwiga Wittgensteina koji je, barem u svom kasnijem radu, filosofiju shvaćao kao terapiju protiv raznovrsnih misaonih poremećaja, stranputica i krivih spojeva. Uspješno filosofiranje ne znači oblikovanje neke originalne teorije ili misaonog sustava, nego nestanak problema koji je dotad obuzimao mišljenje. Tipično, to se ne događa nekim nadahnutim ili lukavim rješenjem nego prije uvidom u to da se radilo o pseudo-problemu, da tog ”problema” zapravo nema. Dakako, to ne vrijedi za sve probleme na koje ljudi mogu naići (među kojima ima vrlo realnih), nego za filosofske probleme, koji nastaju neprimjerenom primjenom pojmova. Potrebno je pojmove vratiti njihovoj zbiljskoj upotrebi, a spriječiti konstruiranje fantastičnih teorija, misaonih modela odvojenih od zbilje, olakih analogija i drugih situacija u kojima ”jezik tulumari”. Takve teorije/modeli/analogije doduše nastaju u nastojanju za cjelovitošću i jedinstvom među različitim stranama života svakoga pojedinca. Ali cjelovitost zahtjeva sklad mišljenja, čuvstava i djelovanja, što razum sam, koliko god dovitljivom jezičnom kombinatorikom, ne može ozbiljiti. Dapače, kada to pokušava stvara osobitu vrstu problema, upravo one koje liječi filosofska terapija.