logos apophantikos? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(trinaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Metafizika je odgovor na pitanje što je biće kao biće ili što je bivstvo bića. Ovaj odgovor zbiva se u govoru – logos i to u onoj njegovoj vrsti koja objavljuje nešto o istini ili neistini – apofantikos logos. Riječ sama po sebi nije niti istinita […]

memealogija filosofije?

za Franju Tušeka(杜鹏飞) Filosofsko pitanje „što je to filosofija“ ima, kao i mnoga druga filosofska pitanja, mnoštvo međusobno nesuglasnih odgovora. Za potrebe ovoga teksta sve ne-povijesne definicije stavljam u istu skupinu: kod njih se određuju stanovite značajke nužne da bismo nešto smatrali filosofijom. Prema takvim bi definicijama u bilo kojoj ljudskoj kulturi – npr. u […]

šuti i računaj?

Problem s kvantnom mehanikom je, dakle, to što ona ima mnogo različitih interpretacija. Sve te interpretacije se slažu i u pogledu jednadžbi i u pogledu pokusa, ali se ne slažu o tome što možemo reći o onome što se tu zbiva. No, to možda nije ni čudno, shvatimo li ozbiljno ove Heisenbergove misli: [F]izika ne […]

dijalog?

Razgovarati primarno ne znači prepirati se, niti govoriti prešućujući ono bitno. Ipak, prvi tip (ovladavanje) pokazuje mogućnost razgovora da izazove neku životnu promjenu, drugi (druženje) pazi na solidarnost među sugovornicima. Dialog bi htio sačuvati philiu i izazovnost, a istodobno odbaciti volju za nadmoći i površnost. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Posreći li nam se ipak razgovor usmjeren na pitanje (ne neko izmišljeno, nego ono koje izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježimo od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopustimo svemu da bude to što jest, taj razgovor preobražava obojicu tako da više ne možemo pasti natrag u različitost mnijenja iz koje se začeo. Zajedništvo, koje više nije moje mnijenje i tvoje mnijenje nego zajednička protumačenost svijeta, omogućuje ćudorednu i socijalnu solidarnost. Ona se doista stalno gradi u razgovaranju, a tada se povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog.

Komun-iciranje dakle može nepovezana mnijenja mnoštva pojedinaca splesti u common sense. Dvije Aristotelove odredbe čovjeka utoliko odgovaraju jedna drugoj: čovjek je ”društvena životinja” (zoon politikon) tako što je čovjek ”životinja koja govori” (zoon logon ehon). Ili, kako jezgrovito kaže Hölderlin, ”otkad smo razgovor” – jer razgovor smo baš kao ”mi”, kao zajednica (komuna).

Wittgensteinova filosofska terapija? (ulomak iz John M. Heaton, Wittgenstein i psihoanaliza)

Wittgenstein je djelovao unutar filozofijske tradicije terapije, kojoj pripadaju Sokrat i helenistički filozofi kao što su epikurejaci, skeptici i stoici. … Uvidio je da smo zatočenici varave moći jezika. … Lažna snaga riječi može simulirati zbiljske stvari do te mjere da nam nikakva razlučujuća moć riječi ne dopušta razdvojiti istinu od laži. … Borio se da […]

analitička vs. kontinentalna filosofija?

– Suvremena filosofija se razdvojila na ”analitičku” i ”kontinentalnu”. Ti se svrstavaš u ovu drugu?
– ”Kontinentalna filosofija” je oznaka koju daju analitički filosofi onome što ne zadovoljava njihove kriterije. Ništa drugo ne objedinjuje te raznolike filosofije, osim toga da su isključene iz ”analitičke filosofije”.
– Valjda ne prihvaćaju analitičke metode?
– Zabavno je da ”analitičari” sebe imenuju po metodi, a ove druge geografski (”kontinent” = Europa bez Britanskih otoka): ili si metodičan ili nisi english-speaking. 🙂
– To ”isključuju”, ”drugi”, zvuči netolerantno. Zar ne mora svako poimanje filosofije implicitno ili eksplicitno držati način na koji neki autori misle paradigmatskim primjerom ”pravoga” filosofiranja, a samim time neke druge drugorazrednima, jedva još filosofima? Analitičari samo hoće jasne kriterije po tom pitanju.
– Ja mislim da je tu znanstvenost nemoguća, da filosofija zahtijeva cijeloga čovjeka, osobu. Pitanje ”tko je pravi filosof” utoliko je uvijek osobno, a ne neko de-personalizirano, metodsko, anonimno znanstveno.

(klikni na naslov)