Ne, mi ne ljubimo čovječanstvo; s druge strane, pak, mi već dugo nismo dovoljno „njemački“ u smislu u kojemu je riječ „njemački“ danas uobičajena, da bismo zagovarali nacionalizam i rasnu mržnju, da bismo se mogli radovati nacionalnim srceparanjima i trovanju krvi, zbog čega se sad u Europi narod spram naroda, kao u karantenama, ograđuje i zatvara. … Mi smo, jednom riječju – a to treba biti naša časna riječ! – dobri Europljani, baštinici Europe, bogati, pretrpani, ali i prebogato obvezani baštinici tisućljeća europskoga duha. (Friedrich Nietzsche, Radosna znanost, 377.)
Mi „dobri Europljani“: i mi imamo sate kad si dopuštamo srčano domoljublje, pad i povratak na stare ljubavi i skučenosti…, sate nacionalnih valunga, patriotskih potištenosti i svakovrsnih drugih starinskih preplavljenosti osjećajima. Duhovi tromiji nego što smo mi mogu s onim što se u nas ograničava na sate i što se odigrava u satima do kraja izaći samo u dužim razdobljima, jedni za pola godine, drugi za pola ljudskog života… Da, mogao bih zamisliti prigušene, neodlučne rase kojima bi i u našoj brzoj Europi trebalo pola stoljeća dok ne prevladaju takve atavističke napadaje domoljublja i ljepljivosti grude, pa se vrate umu, što će reći „dobrom europejstvu“. (Friedrich Nietzsche, Onkraj dobra i zla, 241.)
Zahvaljujući bolesnom otuđenju koju je među narode Europe unijelo i još unosi nacionalno ludilo, zahvaljujući također kratkovidnim i brzopletim političarima koji su se danas pomoću njega uspeli i koji niti ne slute koliko razdvajačka politika koju vode može biti samo politika međučina — zahvaljujući svemu tome i mnogočemu danas još neizrecivom, sad se previđaju ili proizvoljno i lažno tumače nedvoznačna znamenja koja kažu da Europa hoće postati jedno. U svih dubljih i širih ljudi ovoga stoljeća jedinstveni smjer u tajnovitom radu njihove duše bio je pripremanje puta k onoj novoj sintezi i k tome da se pokusno prikaže Europljanina budućnosti… Oni su u svim visinama i dubinama svojih potreba srodni, iz temelja srodni. Europa je to, jedna Europa, čija duša svojom mnogostranom i bujnom umjetnošću nadire i čezne – kamo? U jedno novo svjetlo? (Friedrich Nietzsche, Onkraj dobra i zla, 256.)
Ali mi koji nismo dovoljno ni jezuiti ni demokrati, čak ni Nijemci, mi dobri Europljani i slobodni, vrlo slobodni duhovi – mi je još imamo, svu potrebu duha i svu napetost njegova luka! A možda i strijelu, zadaću, tko zna, cilj?… (Friedrich Nietzsche, Predgovor za Onkraj dobra i zla)
Prvi spomen [Nietzscheovog] pojma „dobri Europljanin“ potječe iz 1878. (iz vremena Nietzscheova prekida s Wagnerom) i pojavljuje se u prvoj knjizi Ljudsko, suviše ljudsko. U aforizmu [475.] koji u naslovu priziva „ukidanje nacija“, „dobri Europljanin“ se predstavlja kao anti-nacionalist koji će raditi na „stapanju nacija“. U istom dahu Nietzsche predlaže – što je rijedak trenutak milosrdnosti spram Nijemaca – da bi u toj zadaći stapanja zahvaljujući svom „drevnom i provjerenom svojstvu tumača i posrednika među narodima“ oni mogli biti osobito od pomoći. U „Putnik i njegova sjena“ (1880.) piše donekle predkazujući da će jedan od ishoda povećane „demokratizacije“ Europe biti
jedna europska liga naroda, u kojoj svaki pojedini narod, u granicama određenim zemljopisnim mjerilima, ima položaj i prava kantona te njemu pripadne ovlasti. (292.)
Dvije godine kasnije kao dobre Europljane stilizira one koji su (poput Nietzschea) „bezzavičajnima u jednom uzvišenijem i časnijem smislu“… Prihvatimo li Nietzscheovu dijagnozu nacionalizma kao „kulturi najprotivnije bolesti i bezumlja što uopće postoji, te névrose nationale od koje Europa boluje“ (Ecce homo), što taj liječnik kulture predlaže u pogledu etiologije i tretmana? … „Dobri Europljani [su] baštinici Europe, bogati, pretrpani, ali također prezaduženi nasljednici tisućljeća europskoga duha.“ Koji je primjeren odgovor na tu težinu kojom nas opterećuje naša tradicija, osobito budući da je led na kome stojimo postao opasno tanak? Za Nietzscheovog Zarathustru to je slavljenje i potvrđivanje mnoštvenosti vlastitoga nasljeđa u plesu – tome dinamičkom odgovoru na „duh težine“, koji ne stoji čvrsto na bilo kojemu jedinome gledištu, pa ipak niti ne lebdi, nego ostaje u nekom dodiru sa zemljom. …
Da bismo utvrdili koji je odnos spram tradicije za Nietzschea primjeren, trebamo razmotriti jedan važan način na koji nas neka tradicija oblikuje – a to je kroz „psihičko naslijeđe“ koje se izražava u snu i arhaičkoj fantaziji. Bit će od pomoći slijediti razvoj toga pojma naslijeđa (koji izgleda poput primjene Lamarcka na oblast psihe, u čemu prethodi kasnije razvijenim teorijama Freuda i Junga) u Nietzscheovom mišljenju.
Često ostaje nezapaženo da usporedo odbacivanjem načina života koji bi da slijepo i nepropitano prianjamo nekoj tradiciji kod Nietzschea postoji snažan osjećaj odgovornosti na koju smo pozivani time što smo „baštinici“ neke tradicije. U svome drugom Nesuvremenom razmatranju (1874.) on kaže da povijest „neprekidno utječe u nas iz neiscrpivih vrela“, pa, da bismo mogli podnijeti taj utjecaj, moramo razviti jednu plastische Kraft:
onu snagu da se raste iz sebe na vlastiti način, da se preoblikuje i prisvaja ono što je prošlo i tuđe …; a zamisli li se najmoćnija i najsilnija narav … ona bi sebi privukla sve prošlo, kako ono vlastito tako i ono najstranije, uvukla bi to u sebe i to tako reći pretvorila u krv.
Višak historijskog znanja, Nietzsche upozorava, iscrpst će tu oblikovnu snagu tako da „više nećemo znati kako prošlost koristiti za snažnu ishranu“.
Najobuhvatniji iskaz Nietzscheovog psihičkog lamarkizma nalazimo u Radosnoj znanosti:
Otkrio sam za sebe da drevno čovječanstvo i životinjstvo, doista čitavo pradoba i prošlost svih osjetilnih bića, u meni i dalje stvara, i dalje ljubi, i dalje mrzi, i dalje zaključuje. (54.)
Kasnije u istom djelu Nietzsche s udivljenjem govori o mogućnosti da postane osobom
koja zna kako iskusiti povijest čovjeka kao svoju vlastitu…, čovjekom jednog tisućljetnog horizonta pred sobom i iza sebe, baštinikom svega plemstva svega prethodnog duha i to jednim obvezanim baštinikom. (337.)
Odgovornost, ili obveza, koja izniče iz toga da smo nasljednici neke tradicije … jest da izabiremo kultivirati i disciplinirati svoje životno nasljeđe, a ta praksa, dakako, nosi sa sobom prethodnu odgovornost dobrog upoznavanja toga nasljeđa.
ulomak iz Graham Parkes, Nietzsche’s Good Europeans, 1993., preveo: ja
nagovor na filosofiju 
Predsjednik nam se Republike u jednom od svojih medijskih solilokvija obrecnuo i na formulaciju „dobar Europljanin“. Naime tim je riječima trenutni kolonijalni upravitelj BiH pohvalio Predsjednikovog glavnog političkog rivala, i to upravo nasuprot Predsjedniku koji po istoj prosudbi kao to nije. Pa se ovaj uzjogunio, da je sama ta formulacija „patronizirajuća“ (rečeno novoeuropski, hrvatskije bi bilo „omalovažavajuća“), pita „što to uopće znači?“. Za odgovor na to pitanje evo gornjih ulomaka, da se malo uputi u povijest toga pojma: ne radi se o briselskim ćatama i bečkim konjušarima nego o baštinjenju puno starijega plemstva duha.
Što se pak Nietzschea tiče možda bi se ovdje moglo reći da sam ja i do platonizma i do „platonizma za puk“ uvelike dospio jednim obrtanjem nietzscheanizma, pa je utoliko za mene, a suprotno od njega, plemstvo toga duha kojega baštinimo više od svega određeno pogođenom Novalisovom formulom „Kršćanski svijet ili Europa“.
Sviđa mi seSviđa mi se