Filozofiranje tj. istraživanje istine (theoria – gledanje, zrenje) istine u cjelini jest teško, poput sovina izravna gledanja u dnevnu svjetlost, ono je lako, jer ni u kojem svom vidu ne može sasvim promašiti istinu, budući da svjetlost samog vida koji gleda u noći nije ništa drugo do jedan posebni, ograničeni modus svjetlosti istine same. Tako je istina nepromašiva u svom istraživanju, jer je to istraživanje samoistraživanje istine, gdje jedan ograničeni, odvojeni i oslabljeni modus istine kao cjeline traži povratno tu istu cjelinu iz koje uistinu potječe.
Filozofija je dakle, na drugi način, samoistraživanje istine koje se zbiva posredstvom ljudske prirode. Ono ne pripada ni po svom porijeklu ni po svojoj svrsi čovjeku, ono pripada samoj cjelini istine, ukoliko je ona ta koja samu sebe kroz to istraživanje traži. Drugo ime za ovu cjelinu istine jest sofia – mudrost. Čovjek po svojoj prirodi žudi za znanjem, znanje imade svoju svrhu u istini, cjelina istine jest mudrost – sofia – čovjek je po svojoj naravi ono biće koje žudi za istinom i iz te žudnje se poduhvaća filozofiranja. Ali njegova žudnja nije samo njegova, i pitanje je koliko je uopće njegova. Žudnja je ta čežnja jednog posebnog, ograničenog i odvojenog modusa svjetlosti istine same za cjelinom te svjetlosti. U čovjekovoj žudnji za spoznajom prebiva (ili je sav život te žudnje?) čežnja jednog odvojenog traka istinske svjetlosti za cjelinom samog svjetla istine i ukoliko ta čežnja u nekom čovjeku prevlada tad od njega biva filozof.
Odatle taj mnogi žar da se polje istine uoči, gdje ono odista jest. (Phaedrus 248b)
Tako filozofija ne proizlazi doduše po svom porijeklu i po svojoj svrsi od čovjeka, ali se samo posredstvom čovjeka može zbivati, jer samo čovjek može u sebi gajiti žudnju za znanjem tj. čežnju istine za njom samom. Čovjek je na taj način ono biće u cjelini istine same u kojem se može zbivati i odista se zbiva samoodvajanje istine od njene cjeline i samozacjeljivanje tog samoodvajanja putem ispunjavanja čovjekove žudnje za znanjem, koje ispunjavanje sačinjava život filozofije. Filozofija imade dakle svoje porijeklo i svrhu u istini, a njezin život omogućen je i zbiva se posredstvom ispunjavanja čovjekove žudnje za tom istom istinom.
ulomak iz: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, 21999. (1978.), str. 282.-287.
U Metamorfozama metafizike Cipra poima istinu kao iskon (arhe) i svrhu filozofije. Ukoliko je mudrost (sofia) isto što i cjelina istine, primjereni prijevod grčkoga filosofia jest prisnost istine. Pritom se ta prisnost (filia) bitno razlikuje od jednakosti, jer se nalazi u sredini između dviju krajnosti: puke izjednačenosti s istinom i beskonačne, nikad utažive čežnje za njom. Filozofija kao prisnost istine stoga bitno prethodi filozofiji kao istraživanju istine. U prisnosti istraživačka čežnja za istinom koja se odvaja od vlastite cjeline nalazi svoje ispunjenje te se ujedno sama istina zacjeljuje. Biti pri-san je zato biti pri istini, biti istini srodan, istinovati.
Cjelinu istine Cipra pobliže određuje kao istinu cjeline bivstva (hole ousia) ili bivstvenu istinu. … Kao bivstvena cjelina istina se razlikuje od svake moguće pojedinačne ili ograničene istine, i to tako da su pojedinačne istine obuhvaćene i ujedno omogućene cjelinom istine, te su k tome i utemeljene u cjelini istine koja im uvijek već prethodi i nadilazi ih. Filozofija kao istraživanje istine je zapravo vraćanje iz posebnosti i pojedinačnosti istine u njenu cjelovitost, i u tom smislu zacjeljivanje pojedinačne istine. Budući da filozofija u istini ima svoje vlastito porijeklo i svrhu, već i kao istraživanje istine filozofija pripada istini samoj, pa Cipra zato može reći da istina sama kroz filozofijsko istraživanje traži sebe samu. To samoistraživanje istine same je onda isto što i njeno samozacijeljivanje kroz filozofiju, koje je izazvano samoodvajanjem istine od njene cjeline.
ulomak iz Igor Mikecin, Ciprina interpretacija Parmenida, u zborniku Vrijeme metamorfoza, Zagreb 2009., str. 61.-62.
Istina je za Cipru sam sadržaj i element filozofiranja, ona jedino i jest u filozofiranju, naime tako da posredstvom čovjeka istražuje sebe samu… Tako se dolazi do jedne od središnjih Ciprinih postavki, one o supripadnosti, čak istovjetnosti ili, u Cipre neizrečenoj, imanenciji filozofije i istine. Jer, nije riječ o tome da bi filozofija bila metoda spoznaje istine, nego se istina bitno zbiva tako da dolazi k sebi kao filozofija. Time filozofija pripada cjelini istine kao onom što je više od čovjeka. No ujedno je i samo njegova “stvar”, budući da se povratak istine k sebi u filozofijskom samoistraživanju zbiva se samo posredstvom čovjeka, naime kao ispunjavanje njegove žudnje za za zacjeljenjem i utjelovljenjem u prvobitnu i izvornu cjelinu istine, od koje je na neki način odvojen. Filozofija tako zauzima mjesto svojevrsnoga posredujućeg i povezujućeg “između”, koje, zacjeljujući prividnu rascjepljenost čovjeka i istine, omogućuje i pušta istini da sebe dostigne i bude kao u sebi srodna i potpuna cjelota i jednota.
ulomak iz Petar Šegedin, Eteričko sopstvo u eteru ideje, u zborniku Vrijeme metamorfoza, Zagreb 2009., str. 81.-82.
Knjige se mogu nabaviti u knjižarama ili kod izdavača, Matica hrvatska: Metamorfoze metafizike i Vrijeme metamorfoza
nagovor na filosofiju 
Ciprin ulomak na prvome izdanju bloga, Mikecinov dodan ovdje.
Sviđa mi seSviđa mi se
Dodao i Šegedina.
Sviđa mi seSviđa mi se