što ako katolik vjeruje u reinkarnaciju? (ulomak iz Valentin Tomberg, Lazarus Come Forth!)

Vjerovanje u reinkarnaciju nije ograničeno na svijet buddhizma i hinduizma; proteže se daleko izvan njihovih granica. Ali kako se to drevno, rasprostranjeno uvjerenje o ponavljanim životima na Zemlji odnosi spram ideala uskrsnuća? Stoji li u nepomirljivom proturječju idealu uskrsnuća i putu koji njemu vodi? Ili predstavlja jedan vid toga ideala i stepenicu na putu njegovog ostvarenja? Ima li ono mjesta u organizmu toga spasenjskog djela uskrsnuća, ili se u njega uopće ne uklapa?

Najprije moramo istaknuti i naglasiti da reinkarnacija, ili ponavljanje života na Zemlji, nije neki ideal; ona ne prolazi čak niti kao put spasenja. Ona je valjana tek kao činjenica, koju neki smatraju vrijednom žaljenja, dok drugi naprotiv prosuđuju da je nužna. Stoga ideal uskrsnuća možemo postaviti naspram i nasuprot ideala nirvane (oslobođenja od kotača preporađanja), ali ne možemo usporediti vjeru u reinkarnaciju s idealom uskrsnuća. Baš kao što ne možemo, na primjer, zbivanje ponavljanog spavanja i buđenja usporediti s idealom pravednog i mudrošću ispunjenog života.  Ako su pravda i mudrost krajnji proizvod nečijeg života, oni nisu plodovi niti života bez spavanja, niti cjeloživotnog spavanja, niti izmjene stanja spavanja i budnosti – nego korištenja mogućnosti koje je život pružio za njegovanje pravde i mudrosti. Niti dani niti noći nisu po sebi put ka idealu, a još manje sam ideal; računa se samo kako ih koristimo – i jedino to. Jednako tako, život od recimo sedamdeset godina nije po sebi put ka idealu – a još manje sami ideal – baš kao što ni deset života, svaki od sedamdeset godina po sebi nisu nikakav put ka idealu, a još manje predstavljaju ideal.

Razliku čini naprosto raspon mogućnosti. Baš kao što je osamdesetogodišnjak imao više mogućnosti steći iskustvo i raditi na sebi nego li dvadesetogodišnjak, tako je i pojedinac koji je živio deset puta na Zemlji imao više mogućnosti u usporedbi s osobom kojoj je dodijeljen samo jedan kratki život. Ali put, tj. korištenje životnih iskustava, jest nešto drugo od ponuđenih mogućnosti. On je jednak za jedan život kao i za mnoge. Bilo da se tim putom išlo u jednom ili mnogim životima, to je jedan te isti put koji slijedi stupnjeve: pranje nogu, bičevanje, krunjenje trnjem, nošenje križa, raspeće i pokapanje, što vodi uskrsnuću. Bilo da se na tom putu postignuto čišćenje, prosvjetljenje i zajedništvo s Bogom dogodilo u jednom ili u mnogim životima – to ne mijenja ništa s obzirom na put, niti se išta mijenja u pogledu cilja i ideala toga puta.

Posljedično: niti mnijenje da je čovjeku dodijeljen samo jedan život, niti gledište da čovjek može ponovno živjeti na Zemlji, ne spadaju u istine spasenja, tj. u dogmu ili nesporne istine vjere (de fide). Utoliko se prvo od tih gledišta ne može držati dogmom nego tek jednim prevladavajućim mnijenjem; pa se onda niti ono drugo gledište ne može smatrati grešnim naukom ili herezom.

Gledište da je čovjekova duša novostvorena od Boga svakog jutra kad se budi iz sna ne može se proglasiti dogmom, tj. istinom bitnom za spasenje; pa se niti gledište da je to jedna te ista duša koja se svakog jutra budi iz sna (odnosno da se duša ne budi samo jednog dana, nego mnogih dana) ne može biti proglašeno heretičkim. Analogno, niti gledište da se život na Zemlji događa samo jednom ne može se proglasiti dogmom, niti se gledište da se zemaljski životi ponavljaju može proglasiti herezom. Nijedno od tih gledišta ne spada u poklad bitnih istina spasenja. Prije spadaju u sferu drugotnih istina znanja i iskustva koje su otvorene za slobodno prihvaćanje ili odbacivanje, a u koju spadaju također i rezultati znanstvenog, historijskog, psihološkog i filološkog istraživanja. Tako niti ptolemejsko poimanje planetarnog sustava nije neka istina bitna za spasenje, pa je svatko danas slobodan poimati Sunčev sustav kao ptolemejski ili kopernikanski, iako je tijekom jednog i po tisućljeća ptolemejsko poimanje bilo vladajuće filosofsko i teološko mnijenje. Isto tako nam je slobodno hoćemo li priču o stvaranju u Postanku smatrati „djelom šest dana“ ili zbivanjem evolucije koje je trajalo milijunima godina – a ostaju otvorenima i druga moguća tumačenja.

Gledište da su mogući ponovljeni zemaljski životi spada u oblast mnijenja slobodnih da ih prihvatimo ili odbacimo. Osobito je sam Isus Krist u osnovi naznačio to gledište kazujući svojim učenicima o Ivanu: „A on je, ako hoćete prihvatiti, Ilija, koji ima doći.“ (Matej xi, 13) „Ako hoćete prihvatiti“: ništa ne može jasnije i pouzdanije izraziti činjenicu da ponovno pojavljivanje Ilije u Ivanu – a s tim i cijeli sklop reinkarnacije – ne spada u bitne istine spasenja nego u sferu mnijenja koja slobodno prihvaćamo ili odbacujemo.

U skladu s tim, antiteza reinkarnaciji – da postoji samo jedan jedini život na Zemlji – također spada u oblast mnijenja otvorenih za slobodno prihvaćanje ili odbacivanje. Sad, nauk o reinkarnaciji kako ga poučava teosofija proglašen je od Congregatio Sancti Officii [danas je to Dikasterij za nauk vjere] u dvadesetim godinama ovoga [XX.] stoljeća stranim i nedosljednim katoličkoj kršćanskoj vjeri. To proglašenje ima dvostruko značenje: prvo, da reinkarnacija ne spada u tradicionalni nauk Crkve; i drugo, da su problemi za koje taj nauk o reinkarnaciji tvrdi da ih rješava tradicionalnim naukom Crkve riješeni na drugačiji način.   

U pogledu te prve točke, i katolik koji je uvjeren u ponovljene zemaljske živote a također i katolik koji je daleko od takvog uvjerenja, bez dvojbe će prihvatiti da niti Sveto pismo, niti apostoli, niti crkveni oci, niti mjerodavni učitelji Crkve nisu poučavali reinkarnaciju, pa posljedično ona ne spada u poklad tradicionalnih Crkvenih nauka – baš poput, primjerice, moderne teorija evolucije ili učenja moderne dubinske psihologije ili moderne atomske fizike.

Sve nije tako jednoznačno u pogledu druge točke, naime tvrdnje da sudbina ljudske duše u rođenju, životu i smrti ima jedno tradicionalno objašnjenje posvećeno konsensusom naspram kojega nauk o reinkarnaciji stoji u protuslovlju. Naime tradicija ne sadrži jedan, nego tri različita odgovora na pitanje: otkud dolazi duša novorođenog djeteta? Prvi, odgovor „kreacionizma“, kaže: svaki put je nanovo stvorena od Boga. Drugi odgovor, „traducionizma“, kaže: duša djeteta proizlazi pri začeću od duše oca. Treći, odgovor „pre-egzistencijalizma“, kaže: duša pri rođenju silazi iz postojanja u duhovnom svijetu u zemaljsko postojanje, zbiva se inkarnacija.

Crkveni oci koji su platonički način mišljenja učinili svojim – naime Klement Aleksandrijski i Origen – kao i priscilijanisti i setovci, zastupali su pre-egzistencijalizam (naime gledište da duša dolazi na Zemlju s Neba i vraća se ponovno natrag) – i to gledište im je bilo zajedničko s Platonom, Empedoklom, Pitagorom i Hermesom Trismegistusom. Traducionizam, za kojeg je izgledalo da zadovoljavajuće objašnjava nasljedni grijeh, poučavali su crkveni oci Tertulijan, Rufin i Fulgencije – a u novije vrijeme nekoliko protestanata i jedan ili dva katolika (na primjer [Heinrich] Klee i [Georg] Hermes). Naposljetku, kreacionizam je danas priznat kao gledište koje poučava Crkva. Već je u trinaestom stoljeću situacija bila takva da su traducionizam i pre-egzistencijalizam smatrani odbačenima od Crkve, a kreacionizam uspostavljen kao pravovjeran nauk. Nakon što je opisao učenja traducionizma, pre-egzistencijalizma i kreacionizma Sveti Toma Akvinski kaže:

Quae quidem opiniones, quamvis aliquo tempore sustinerentur, et quae earum verior in dubium vertereture …; tamen prirnae duae postmodum judicio Ecclesiae sunt damnatae et tertis approbata. (Iako su se ta mnijenja neko vrijeme održavala, budući da je bilo dvojbeno koje je od njih istinitije, ipak su kasnije prva dva osuđena presudom Crkve a treće odobreno.) (de Potenf. q.3, a.9) 

Utoliko je posve jasna mjerodavna pozadina prosudbe Svetog ureda: ako je pre-egzistencijalizam, koji je preduvjet ponovljenih zemaljskih života, jednom odbačen od Crkve, tada isto vrijedi za reinkarnaciju, koju se može shvatiti samo kao logičku posljedicu pre-egzistencije duše. Stoga je Sveti ured proglasio jednu dobro zasnovanu mjerodavnu prosudbu; zadržao se strogo unutar svojih dužnosti i svojih ovlasti, te u skladu s njima djelovao. I njegova je odluka, u sferi disciplinarne teologije, besprijekorna.

Ali koje je značenje te odluke Svetog ureda? Što ona može značiti katoliku koji je uvjeren u reinkarnaciju kao u jednu činjenicu? (A ima mnogo takvih katolika.) Najprije, to može značiti da mu je dužnost ponovno razmotriti to svoje uvjerenje pomoću svih sredstava koja su mu na raspolaganju i što je moguće temeljitije. Drugo, bude li tako da nakon tog ponovnog razmatranja odluke Svetog ureda sa cijelom njegovom mjerodavnom teološkom pozadinom nije mogao niti izbrisati sjećanje prethodnog života koje mu je došlo, niti oslabiti svoje znanje i svijest o moralnim i logičkim razlozima koji govore u korist ponovljenih zemaljskih života, tada odluka Svetog ureda može značiti samo dužnost da svoje uvjerenje sačuva „in foro interno“, a da se o njemu ne oglašava javno – „in foro externo“ – i to je upravo ono što čini većina praktičnih katolika koji su uvjereni u reinkarnaciju. To je jedino što je još u njihovoj moći da bi djelom očitovali svoju vjernost Crkvi.  

Ako se ovdje govorilo o temi reinkarnacije, to nije da bi se bilo koga uvjerilo u njenu istinitost, nego samo da bi se ona razmotrila u odnosu spram ideala uskrsnuća. Ovdje je autorova želja da oni ljudi koji ne mogu drugo nego prihvatiti ponovljene zemaljske živote kao istinite, ne trebaju vjerovati da odstupaju od kardinalne istine spasenja, uskrsnuća; te da vide da njihovo uvjerenje ni na koji način ne proturječi iskupiteljskoj istini uskrsnuća, nego naprotiv, od nje prima svoje značenje i ispunjenje. Jer reinkarnacija ne znači samo ponovljene mogućnosti stjecanja iskustva i nadilaženja iskušenja zemaljskog života, nego također znači i ponavljanje zemaljskih ograničenja u patnji, bolesti i smrti. Tako da ona nije samo povećano razdoblje milosti, nego i produženo razdoblje nošenja tereta križa.

Uskrsnuće je, s druge strane, također ponovno pojavljivanje u tijelu, ali bez zemaljskih ograničenja patnje, bolesti i smrti, tj. bez zemaljskih nužnosti sudbine s kojima se ljudi bore u svakoj od svojih inkarnacija. Tako se uskrsnuće pojavljuje kao kruna i pobjedničko ispunjenje bitke s ograničenjima, patnjom i smrću u kojoj se čovječanstvo neprekidno bori tijekom generacija i kroz ponovljene zemaljske živote. Ono je velika nada u konačnu pobjedu protiv ograničenja, bolesti i smrti, tj. ono je smisao i cilj ponovljenih zemaljskih života. Jedino nada u uskrsnuće čini vrijednim živjeti mnogo puta na Zemlji.

ulomak iz Valentin Tomberg, Lazarus, Come Forth!, 2006. (¹1985. Lazarus komm heraus), s engleskog 😦 preveo: ja