Tisućljećima su naši preci osjećali da žive u kosmosu koji je sveprisutno naseljen živim bićima, inteligencijama koje oblikuju način na koji svijet radi. Kad je Ptahhotep pisao o Istini i Pravdi nije mislio, poput nas, na apstraktne ideje, mislio je na osobne karakteristike boginje Maat. “Velika je Maat!”, kažu njegovi mudrosni spisi. To je čin […]
Mada izrijekom kaže da žene načelno mogu imati iste sposobnosti kao muškarci (doduše uz ogradu, koja je razumljiva s obzirom na ono što se u to doba moglo empirijski primijetiti, da su neke od tih sposobnosti rjeđe kod žena), malo je žena kod Platona. Dvije se ističu, Diotima i Ksantipa. Obje su, svaka na svoj […]
(treći zapis u nizu čitanje: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike) U Predgovoru drugom izdanju Metamorfoza metafizike iz 1999. Marijan Cipra je prvi put objavio da se radi o nedovršenom projektu, i da je ona knjiga koja je objavljena pod tim naslovom 1978. planirana kao tek prva od četiri. Prvi razlog nedovršenosti jest to što je „već […]
Čak i ako su vam pitanja o Bogu irelevantna, struktura Eutifronove dileme primjenjiva je za propitivanje (anti)realizma najrazličitijih bića. Vrijede li znanstvene istine zato što se oko njih slaže znanstvena zajednica ili se znanstvena zajednica oko njih slaže jer su istinite? Pripada li netko naciji zato što se smatra pripadnikom te nacije ili se smatra pripadnikom te nacije zato što pripada toj naciji? Početkom Novog vijeka traje rasprava oko toga je li Bog mogao učiniti da 2+2 ne bude 4; u prošlom stoljeću na Einsteinov realizam iskazan kao “Bog se ne kocka” Bohr je odgovorio antirealističkim “Bog se može kockati ako hoće” – naravno, ni tu u pitanju nije bila realnost Boga nego realnost odnosno konvencionanost prirodnih zakona. Sve te dileme imaju strukturu koja je izražena na ovom klasičnom mjestu u Platonovom ranom dijalogu.
“Taj su čin Sokratovi neprijatelji nazvali ‘kvarenjem mladeži’. I zbog toga je Sokrat, kao što znate, osuđen na smrt. Na kraju, ‘kvarenje mladeži’ nije loš naziv za filosofski čin, ako primjereno shvatimo to ‘kvariti’. Ovdje ‘kvariti’ znači poučavati mogućnost odbijanja bilo kojeg slijepog podvrgavanja ustanovljenim mnijenjima. Kvariti znači mladim ljudima dati neko sredstvo da promijene svoje mišljenje o svim društvenim normama; kvariti znači zamijeniti oponašanje raspravom i racionalnom kritikom, pa čak, ako su u pitanju principijelna pitanja, zamijeniti poslušnost pobunom. No, ta pobuna nije ni spontana ni agresivna koliko je jedna posljedica principa i racionalne kritike.” (Badiou)
U čast bračnih družica i bračnih drugova filosofa.
Odličan Sloterdijkov ulomak objavljen na Filozofskom magazinu (https://filozofskimagazin.blogspot.hr/2016/09/peter-sloterdijk-prividna-smrt-u.html) razmatra pitanje iz naslova.
Iz novog prijevoda Platonovog Alkibijada aktualna tema: je li svatko već dovoljno obrazovan za razumijevanje politike? Tko može obrazovati za politiku?
U drugom dijelu (vjerojatno drugog po redu pisanja) Platonova djela ”Kriton” Sokrat prestaje sa svojim uobičajenim načinom govorenja/ispitivanja i daje glas Zakonima. Taj glas kaže, zloglasno, da zakone treba bezuvjetno poštovati. Manjinsko stajalište Platonovih interpreta (zastupaju ga između ostalih i Leo Strauss, Hyland i dr.) uvjerljivo je i opširno obrazloženo u knjizi čiji Uvod ovdje objavljujem kao ulomak: glas Zakona, mada govori kroz Sokrata, ne kazuje Sokratovo mišljenje.
Ako je tako, onda evo i dvije misli koje se ne nalaze u toj knjizi, a meni su pale na pamet. Budući da su u ”Kritonu” tri govornika – Kriton, Sokrat i Zakoni – može li se to nekako svesti na platonovsku/freudovsku trostrukost duše? Glas Zakona bi onda mogao biti glas ”superega”, bezličnog ”Velikog Drugog”, ili kako kaže Platon ”grada koji leži u tebi” (Cr. 50b2); Kriton, potpuno vođen onim za čim žudi mnoštvo, davao bi glas ”idu” (ne samo da to očituje posvuda u ”Kritonu”, nego i u ”Fedonu” taj Kriton čak pred samu smrt kaže Sokratu da ”i drugi” u takvom trenutku ”naručaju se i napiju baš ljudski, a gdjekoji se sastanu s onim za kojim se baš pomame”). Sokrat bi, naravno, bio ono treće, glas (samo)svjesnog života.
Druga misao: ako se u ranom Platonovom djelu Sokrat, uvidjevši da tom prijatelju ne može pomoći filosofijom, obratio heteronomiji Zakona (koji su, dakle, namijenjeni onima koji se ne mogu autonomno odnositi prema mnogostrukosti žudnji (”id”) nego su njima posve određeni), pruža li to ključ za čitanje zadnjega Platonovog djela, nazvanog upravo ”Zakoni”? Jesu li i Platonovi ”Zakoni” ostavština za one prijatelje kojima je radikalna autonomija nedostupna?
”Točku gdje se odlučno razilaze glavni mogući putovi cjelokupnog filosofiranja” Barbarić vidi u odnosu spram čuđenja kao početka filosofije. Jedan od tih putova je napuštanje čuđenja u korist boljeg znanja (vidi https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/). Drugi je prikazan ovdje, kao spremnost da se, tamo gdje razrješenje nije jasno, obitava u aporiji.
nagovor na filosofiju 