kvariti mladež? (ulomak iz Alain Badiou, La vraie vie)

“Taj su čin Sokratovi neprijatelji nazvali ‘kvarenjem mladeži’. I zbog toga je Sokrat, kao što znate, osuđen na smrt. Na kraju, ‘kvarenje mladeži’ nije loš naziv za filosofski čin, ako primjereno shvatimo to ‘kvariti’. Ovdje ‘kvariti’ znači poučavati mogućnost odbijanja  bilo kojeg slijepog podvrgavanja ustanovljenim mnijenjima. Kvariti znači mladim ljudima dati neko sredstvo da promijene svoje mišljenje o svim društvenim normama; kvariti znači zamijeniti oponašanje raspravom i racionalnom kritikom, pa čak, ako su u pitanju principijelna pitanja, zamijeniti poslušnost pobunom. No, ta pobuna nije ni spontana ni agresivna koliko je jedna posljedica principa i racionalne kritike.” (Badiou)

Oglasi

kaže li Sokrat da zakone treba bezuvjetno poštovati? (ulomak iz Roslyn Weiss, Socrates Dissatisfied)

U drugom dijelu (vjerojatno drugog po redu pisanja) Platonova djela ”Kriton” Sokrat prestaje sa svojim uobičajenim načinom govorenja/ispitivanja i daje glas Zakonima. Taj glas kaže, zloglasno, da zakone treba bezuvjetno poštovati. Manjinsko stajalište Platonovih interpreta (zastupaju ga između ostalih i Leo Strauss, Hyland i dr.) uvjerljivo je i opširno obrazloženo u knjizi čiji Uvod ovdje objavljujem kao ulomak: glas Zakona, mada govori kroz Sokrata, ne kazuje Sokratovo mišljenje.

Ako je tako, onda evo i dvije misli koje se ne nalaze u toj knjizi, a meni su pale na pamet. Budući da su u ”Kritonu” tri govornika – Kriton, Sokrat i Zakoni – može li se to nekako svesti na platonovsku/freudovsku trostrukost duše? Glas Zakona bi onda mogao biti glas ”superega”, bezličnog ”Velikog Drugog”, ili kako kaže Platon ”grada koji leži u tebi” (Cr. 50b2); Kriton, potpuno vođen onim za čim žudi mnoštvo, davao bi glas ”idu” (ne samo da to očituje posvuda u ”Kritonu”, nego i u ”Fedonu” taj Kriton čak pred samu smrt kaže Sokratu da ”i drugi” u takvom trenutku ”naručaju se i napiju baš ljudski, a gdjekoji se sastanu s onim za kojim se baš pomame”). Sokrat bi, naravno, bio ono treće, glas (samo)svjesnog života.

Druga misao: ako se u ranom Platonovom djelu Sokrat, uvidjevši da tom prijatelju ne može pomoći filosofijom, obratio heteronomiji Zakona (koji su, dakle, namijenjeni onima koji se ne mogu autonomno odnositi prema mnogostrukosti žudnji (”id”) nego su njima posve određeni), pruža li to ključ za čitanje zadnjega Platonovog djela, nazvanog upravo ”Zakoni”? Jesu li i Platonovi ”Zakoni” ostavština za one prijatelje kojima je radikalna autonomija nedostupna?

obitavati na bespuću? (ulomak iz Damir Barbarić, O mjestu filozofiranja)

”Točku gdje se odlučno razilaze glavni mogući putovi cjelokupnog filosofiranja” Barbarić vidi u odnosu spram čuđenja kao početka filosofije. Jedan od tih putova je napuštanje čuđenja u korist boljeg znanja (vidi https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/). Drugi je prikazan ovdje, kao spremnost da se, tamo gdje razrješenje nije jasno, obitava u aporiji.

u nesporazumu s gradom? (ulomak iz David M. Leibowitz, The Ironic Defense of Socrates)

Je li filosof bitno u nesporazumu s gradom, odnosno ”svijetom” (u onom smislu u kojem kažemo npr. ”što će ‘svijet’ reći?”)? Ako je ‘Obrana Sokratova’ ne tek početni nego i središnji Platonov spis, onda je taj sukob, ta stranost, ta apatridnost, koliko god mogla biti neželjena, dio onoga što znači biti filosof.