kvariti mladež? (ulomak iz Alain Badiou, La vraie vie)

Započnimo realnošću: imam 79 godina. Pa zašto bih htio govoriti o mladima? I zašto bih, povrh toga, o tome htio govoriti upravo mladim ljudima? Ne bi li oni sami trebali govoriti o vlastitom iskustvu mladosti? Jesam li ovdje da bih poučavao mudrosti, poput starca koji poznaje životne opasnosti i podučava mlade da budu oprezni, šute i ostave svijet onakvim kakav jest?

Nadam se da ćete vidjeti da je upravo suprotno, da mladima govorim o tome što život nudi, o tome zašto je apsolutno nužno promijeniti svijet, te zašto, upravo iz tog razloga, valja riskirati.

Ipak ću krenuti nečim davnim, jednom poznatom epizodom koja se tiče filosofije. Sokrat, otac svih filosofa, osuđen je na smrt zbog optužbi za “kvarenje mladeži”. Tako je prva zabilježena recepcija filosofije bila u vidu jedne vrlo ozbiljne optužbe: filosof kvari mladež. Prihvatim li taj stav, jednostavno bih rekao: moj cilj je kvariti mladež.

Ali što znači to “kvariti”, pa i sucima koji su Sokrata osudili na smrt zbog optužbi za kvarenje mladeži? To nije moglo biti “kvarenje” u smislu korupcije vezane za novac. Nije se radilo o nekom “skandalu” poput onih o kojima čitate danas u tisku, gdje su se ljudi obogatili iskorištavanjem svojih položaja u nekoj državnoj instituciji i sl. …  Nemojmo zaboraviti da je jedna od Sokratovih kritika spram njegovih suparnika, tako zvanih sofista, bila upravo to da su plaćeni. On je pak, da tako kažemo, kvario mladež besplatno svojim revolucionarnim poučavanjem, dok su sofisti za svoje pouke iz oportunizma bili lijepo plaćeni. “Kvarenje mladeži”, ukoliko se tiče Sokrata, sigurno nije bilo stvar novčane korupcije.

Niti se radilo o moralnom kvarenju, osobito ne od one vrste seksualnih skandala o kojima također čitate u tisku. Naprotiv, Sokrat je, ili Platon prepričavajući – ili izmišljajući? – Sokratovo gledište, imao jedno osobito uzvišeno shvaćanje ljubavi, shvaćanje koje nije odvajalo ljubav od seksa nego ih je postupno odriješivalo radi svojevrsnog subjektivnog uzdizanja. Svakako, to je uzdizanje moglo, pa čak i trebalo, započeti kontaktom s lijepim tijelima. Ali takav se kontakt ne može svesti na puku seksualnu uzbuđenost, jer je on bio materijalna osnova za pristup onome što je Sokrat nazvao idejom Lijepog. I tako je ljubav naposljetku bila porađanje jednog novog mišljenja, koji nije poniklo samo iz seksa, nego iz onoga što bi se moglo nazvati seksualnom ljubavlju-podvrgnutom-mišljenju. I ta ljubavna-misao bila je dio intelektualnog i duhovnog sebe-obrazovanja.

Na koncu, kvarenje mladeži od strane filosofa nije pitanje novca ni užitka. Može li se onda raditi o kvarenju putem moći? Seks, novac i moć su svojevrsna trijada, trijada korupcije. Reći da je Sokrat kvario mladež značilo bi da je koristio svoj zavodljivi govor kako bi stekao moć. Filosof je navodno koristio mlade ljude u svrhu stjecanja moći ili autoriteta. Mladi ljudi su služili njegovoj ambiciji. Utoliko je navodno bilo kvarenja mladeži u smislu da je njihovu naivnost prisvojilo ono što bi se, s Nietzscheom, moglo nazvati voljom za moći.

Ali ponovno bih rekao: “Au contraire!” Sokrat, kako ga vidi Platon, eksplicitno osuđuje korumpiranu prirodu moći. Moć je ono što kvari, a ne filosof. U Platonovom djelu nalazimo nemilosrdnu kritiku tiranije, žudnje za moći, koju nije moguće poboljšati i na neki je način konačna riječ o toj temi. …

Tema filosofije je pravi život. Što je pravi život? To je jedino pitanje filosofa. I stoga, ako će kvariti mladež, to nije zbog novca, užitka ili moći nego da pokaže mladima da postoji nešto bolje od svih tih stvari: pravi život. Nešto vrijedno živjeti, što daleko nadmašuje novac, užitak i moć. …

Ono što nas poučava filosofija, ili nas u svakom slučaju pokušava poučiti, jest to da pravi život, mada nije uvijek prisutan, nikad nije ni potpuno odsutan. To da je pravi život donekle prisutan jest ono što filosof pokušava pokazati. I on kvari mladež utoliko što im pokušava pokazati da postoji lažan život, devastirani život, naime život shvaćen i življen kao žestoka borba za moć i novac. Život sveden u svakom smislu na čisto i prosto zadovoljavanje neposrednih poriva.

U osnovi, kaže Sokrat – a ja ga ovdje samo slijedim – da bismo postigli pravi život, moramo se boriti protiv predrasuda, unaprijed stvorenih zamisli, slijepe poslušnosti, proizvoljnih običaja i neograničenog natjecanja. Kvariti mladež u biti znači samo jednu stvar: pokušati osigurati da mladi ljudi ne odu putovima koji su već unaprijed mapirani, da ne budu osuđeni tek na poštivanje društvenih običaja, da mogu stvoriti nešto novo, predložiti neki drugačiji smjer s obzirom na pravi život.

Naposljetku, mislim da je polazište Sokratovo uvjerenje da mladi ljudi imaju dva unutarnja neprijatelja. Ti unutarnji neprijatelji prijete da će ih odvratiti od istinskog života i spriječiti ih da prepoznaju mogućnost pravog života u sebi.

Prvi neprijatelj je ono što bi se moglo nazvati strašću za neposrednim životom, za zabavom, užitkom, trenutkom, ovom ili onom pjesmom ili drugu, ispadom, džointom ili nekom glupom igrom. Sve to postoji; Sokrat to ne pokušava poreći. Ali kad se to gomila,  kad ide u krajnost, kad ta strast stvara život koji se živi od jednog dana do drugog, život koji ovisi o neposrednosti vremena, život u kojem je budućnost nevidljiva ili potpuno mutna, onda je to što dobivate svojevrsni nihilizam, svojevrsno poimanje života bez ujedinjujućeg smisla – jedan život lišen smisla koji se utoliko ne može nastaviti kao pravi život. To što se naziva “životom” u tom slučaju je neko razdoblje podijeljeno na više ili manje dobre i više ili manje loše trenutke, i na kraju je imati što je moguće više dovoljno dobrih trenutaka – to i samo – jedino čemu se može nadati u životu. U konačnici takvo poimanje razara samu ideju života, razbija ga i zato je ta vizija života također vizija smrti. To je duboka zamisao koju je Platon eksplicitno izrekao: kad je život na taj način izložen vremenskoj neposrednosti, on se sam raspada, rasipa, više nije sebi prepoznatljiv, više nije vezan za neki postojan smisao. Upotrijebimo li freudovsku i psihoanalitičku terminologiju, kojoj je Platon često prethodio u mnogim aspektima, mogli bismo reći da je to vizija života u kojoj je životni nagon potajno zaposjednut nagonom smrti. Na nesvjesnoj razini smrt obuzima život, potkopava ga i odvaja od njegovog potencijalnog smisla. To je prvi unutarnji neprijatelj mladih, jer oni neizbježno prolaze kroz ovo iskustvo. Moraju proći kroz užurbano iskustvo smrtne moći neposrednoga. Cilj filosofije nije poricati ovo životno iskustvo unutarnje smrti, nego ga prevladati.

Druga unutarnja prijetnja mladoj osobi naizgled je suprotna: strast za uspjehom, zamisao da se postane netko bogat, moćan i uspješan. Ne zamisao trošenja sebe u neposrednom životu, nego naprotiv, dobivanja dobrog položaja u postojećem društvenom poretku. Život tada postaje suma taktika za postajanje uspješnim, čak i ako to znači da morate biti bolji od svih ostalih u podložnosti postojećem poretku kako biste uspjeli u njemu. To nije režim neposrednog zadovoljenja užitkom nego dobro promišljenog, vrlo učinkovitog plana. Vaše dobro obrazovanje počinje već od predškolske dobi, i idete u jednu od najboljih, pažljivo odabranih srednjih škola. Završiš recimo na Henri IV ili Louis-le-Grand, gdje sam, usput, i ja diplomirao. I nastavite, ako je moguće, istim putom: grandes écoles, upravni odbori, visoke financije, masovni mediji, vladina ministarstva, trgovinski odbori, start-upovi vrijedni milijarde na burzi i tako dalje.

Uglavnom, kad ste mladi, suočeni ste, često bez da ste jasno svjesni toga, s dva moguća životna pravca, koja se ponekad preklapaju a ponekad suprotstavljaju. Mogao bih sažeti te dvije kušnje ovako: ili strast za izgaranjem života ili strast za izgradnjom života. Izgaranje znači nihilistički kult neposrednog, koji, usput, lako može biti kult čistog revolta, pobune, neposluha, novih, blistavih, ali kratkotrajnih oblika kolektivnog života, kao što su zauzimanja javnih trgova na nekoliko tjedana. Ali kao što vidimo, kao što znamo, to nema trajan učinak, tu nema konstrukcije niti organizirane kontrole vremena. Marširate pod sloganom “Nema budućnosti”. A ako, naprotiv, usmjerite svoj život prema budućem ispunjenju, uspjehu, novcu, društvenom statusu, dobro plaćenoj karijeri, mirnom obiteljskom životu i odmoru na otocima Južnog mora, rezultat će biti konzervativni kult postojeće strukture moći, budući da ćete organizirati svoj život na najbolji mogući način unutar nje.

To su dvije alternative koje su uvijek prisutne u jednostavnoj činjenici da ste mladi, da morate započeti, i stoga usmjeriti, svoj život: gorjeti ili graditi. Ili oboje, ali oboje nije lako. To bi značilo graditi oganj, a oganj gori i plamti, oganj sjaji, grije i osvjetljava trenutke života.

ulomak iz engleskog prijevoda Alain Badiou, La Vraie Vie (2016) ovdje, preveo s engleskog prijevoda Susan Spitzer 😮 ja