znanje i ne-znanje: 3+1?

Kako Platonova trodijelna definicija znanja stoji spram slavnog Sokratovog ”znam da ne znam”? Možda je pravi razlog zbog  kojega Platon/Sokrat  na koncu odbacuje trodijelnu definiciju znanja to što zna da znanje okončava u nečemu što ga nadilazi? Da je to nedefinirljivo znanje o vlastitom ne-znanju istinitije, opravdanije, vjerodostojnije od znanja definiranoga kao ”opravdano istinito vjerovanje”? […]

je li tehnika bit današnje znanosti?

Dok je niz filosofa umanjio sablazan slavne Heideggerove formulacije ”znanost ne misli” (vidi ulomak) upućujući na bitnu razliku između pozitivnog/egzaktnog/”jednotračnog” mišljenja (H. kaže ”računanja”) unutar znanosti i filosofskog mišljenja u odmaku, ipak ne možemo prečuti daljnju sablazan koju izaziva  Heideggerovo pojašnjenje te misli – naime, to da ”današnje znanosti spadaju u područje biti moderne tehnike i […]

kvariti mladež?

Filosofija se zbiva polazeći od nekog svjetonazora, ali tako da ga stavlja u pitanje. To polazno tlo manje su eksplicitni svjetonazori pojedinaca, a puno više duboka i često skrivena zajednička mnijenja one ljudske zajednice iz koje filosof potječe. Lacan ih naziva simboličkim redom, nepisanim/običajnim ustavom društva, koji upravlja i nadzire sve što činimo. Otkad se rodimo u određenu okolinu usvajamo pravila tog životnog svijeta, prvenstveno tako da učimo željeti ono što drugi oko nas žele.

Otud skepsa spram liberalizma i individualizma, koji bi se mogli činiti kao očit svjetonazorski odabir pri obratu od nepropitanih samorazumljivosti zajedničkih mnijenja. Pretpostavi li se, naime, da je autonomni pojedinac polazni položaj, time se dodatno skriva ionako uglavnom neosviještena i implicitna uvjetovanost ”simboličkim redom” u kojem sudjelujemo. Tu uvjetovanost putem naviknutih želja kao naše druge prirode zaborav čini tim više djelatnom. Bez priznavanja i razumijevanja tla od kojega sami polazimo, ali i bez upuštanja u ono otvoreno, nema rasta i zrelosti, nego tek ”budućnosti” unaprijed predodređenih ”skrivenom rukom zajednice”.

Kad već najčešće naprosto nepropitano činimo to što se čini u takvoj situaciji u našoj životnoj zajednici, a ”samo ako nas neki poremećaj izbaci iz normalnog, svakodnevnog načina egzistencije, možda moramo o sebi razmišljati kao o svjesnim subjektima koji odlučuju o različitim načinima slijeđenja nekog svjesnog cilja”, ne zalaže li se, onda, Sokratovo propitivanje života za ”prekid s normalnim”, za svjesni odabir jednog ”poremećaja”? Kad sve stalno propitujemo ostaje li nam vremena i energije za život? Ako sloboda odabira mora propitivati mogućnosti, ne propada li time jedna druga sloboda, naime spontana neposrednost života, pouzdani gut-feeling nesputan stalnom refleksijom? Nije li sa Sokratovom problemofilijom ”grčki opstanak izgubio svoju divnu instinktnu sigurnost”, pa je optužnica da ”kvari mladež” pogođena?

”bijeg bogova” i sofistika?

Vjerujem da to što se dogodilo u Grčkoj kada se polis pretvorio iz male organske zajednice u veliko trgovište možemo pojmiti po analogiji s našim još uvijek svježim prelaskom iz ”seljačkoga naroda” u ”građansko društvo” – a što je, naravno, tek ogranak procesa koji sve intenzivnije kruži svijetom zadnjih par stoljeća. To je globalno zbivanje krenulo sa Zapada, negdje u doba kada se stoljećima vladajuća zapadnjačka duhovna tradicija prestala doživljavati obvezujućom, pa se sada planetarno zbiva isto ono što se (u daleko manjem opsegu) zbivalo u Grčkoj za vrijeme pojave sofistike. Iskorjenjivanjem ljudi istodobno iz prirode i iz obiteljski predanih životnih formi raste pustinja u kojoj sve što je bilo prije nas, što je naslijeđeno (”genetski” i ”memetski”), izgleda proizvoljno (jer je, očito, moguće životariti i bez toga). Stoga se množe svakovrsne relativizacije, pa istina, ljepota i dobro postaju puke konvencije čiji je jedini kriterij trenutni uspjeh na tržištu, odnosno, popularnost. Pritom, svakako, propada i mnogo toga što je dotad neopravdano sputavalo, te se širi dojam oslobađanja. Ali rušenje svih granica je naprosto nered, vidljiv ne samo u okolišu, nego i u dušama ljudi. Dok sofisti poučavaju snalaženje u takvim uvjetima, radi se o tome da se ti uvjeti ne prihvate.

školska filosofija?

– Dobro, ”misliti samostalno”, ali filozofiju se poučava u školama, na fakultetima.
– Je, školastičku.
– Kakvu?
– Šalim se. Skolastika je bila školska filosofija u srednjem vijeku, a kasnije je izišla na loš glas kao doduše vrlo logički precizno ali i sasvim irelevantno cjepidlačenje.
– Znam, to su oni ”koliko anđela stane na vrh igle?”. Ali to je davna prošlost?
– Meni se čini da je svaka školska filosofija u opasnosti da se zaplete u pitanja koja ne zanimaju nikoga izvan akademije. Da se odvoji od pitanja koja izviru iz cjeline života i ograniči se samo na ona koja su prihvaćena unutar te škole.
– I što onda, k vragu i škole, časopisi, svi ti veliki filozofi i njihovi pomno građeni opusi, neka svatko misli što i kako hoće?
– Pa da, samo ako stvarno misli. Ali misliti se uči prije svega u razgovoru, a osobito s boljim misliocima.

(klikni na naslov)

četiri uvjeta filosofije? (ulomak iz Alain Badiou, Manifest za filosofiju)

Badiou sabire situaciju u suvremenoj akademskoj filosofiji ovako:
– analitička filosofija prišivena je na znanost (matem)
– hermeneutika na umjetnost (poem)
– marksizam i kritičke teorije društva na politiku
– lacanovci na psihoterapiju (ljubav).

Po Badiou, da bi bila dostojna svoga imena i porijekla, filosofija bi morala na neki način obuhvatiti sva ta četiri aspekta. Time bi ona ponovila Platonovu gestu, i obrnula ”protuplatonsko” 20. stoljeće.

suvremena filosofija? (ulomak iz Alain Badiou, Infinite Thought)

S obzirom na ras-trojstvo suvremene akademske filosofije pokušao bih se orijentirati prema mom omiljenom pojmu reda.
Analitička filosofija jasno razlikuje red i nered – i to prvenstveno unutar jezika. Sve što je iskazano može imati neki red (odnosno, biti jasno, biti smisleno) ili nemati nikakav red (naime biti nejasno, besmisleno). Zadaća analitičkog filosofa je razdvajati red od nereda, jasno od nejasnoga, smisleno od besmislenoga. I to ne samo u jeziku. U svemu onome što se naziva znanjem valja razdvojiti ono što je doista znanje (a to je zapravo jedino znanost) od onoga što je tek tradicijom predana prazna priča. U najrazličitijim praksama se taj pristup svodi na prvenstveno poštovanje eksperata naspram raznoraznih šarlatana, i tako dalje.
Postmoderna filosofija svaki red smatra suviše ljudskom tvorevinom, nekom ”velikom pričom”. Zadaća filosofa je raskrivati ideološku i društvenu uvjetovanost svakog reda, i takvim dekonstruiranjem oslobađati ljude od tih uvjetovanosti.
Hermeneutička filosofija polazi od toga da je baš u svemu neki red. Svaki nered je tek neprepoznati red. Zadaća filosofa je prepoznati taj (skriveni) red i raskriti ga, izlagati ga. Naravno, pri tome mora zadržati priličnu skromnost – jer je svaki ljudski izloženi red konačan, dok je red svega (očito) beskonačan.
Badiou, pak, pojašnjava ta tri smjera na vodilu pitanja o jedinstvu istine naspram mnoštvenosti jezičnih igara. Budući da sva tri smjera smješta na stranu mnoštvenosti, zahtijeva obnovu filosofske ambicije za univerzalnošću.