kvariti mladež? (ulomak iz Alain Badiou, La vraie vie)

“Taj su čin Sokratovi neprijatelji nazvali ‘kvarenjem mladeži’. I zbog toga je Sokrat, kao što znate, osuđen na smrt. Na kraju, ‘kvarenje mladeži’ nije loš naziv za filosofski čin, ako primjereno shvatimo to ‘kvariti’. Ovdje ‘kvariti’ znači poučavati mogućnost odbijanja  bilo kojeg slijepog podvrgavanja ustanovljenim mnijenjima. Kvariti znači mladim ljudima dati neko sredstvo da promijene svoje mišljenje o svim društvenim normama; kvariti znači zamijeniti oponašanje raspravom i racionalnom kritikom, pa čak, ako su u pitanju principijelna pitanja, zamijeniti poslušnost pobunom. No, ta pobuna nije ni spontana ni agresivna koliko je jedna posljedica principa i racionalne kritike.” (Badiou)

Oglasi

znanje i ne-znanje: 3+1?

Kako Platonova trodijelna definicija znanja stoji spram slavnog Sokratovog ”znam da ne znam”? Možda je pravi razlog zbog  kojega Platon/Sokrat  na koncu odbacuje trodijelnu definiciju znanja to što zna da znanje okončava u nečemu što ga nadilazi? Da je to nedefinirljivo znanje o vlastitom ne-znanju istinitije, opravdanije, vjerodostojnije od znanja definiranoga kao ”opravdano istinito vjerovanje”? […]

je li tehnika bit današnje znanosti?

Dok je niz filosofa umanjio sablazan slavne Heideggerove formulacije ”znanost ne misli” (vidi ulomak) upućujući na bitnu razliku između pozitivnog/egzaktnog/”jednotračnog” mišljenja (H. kaže ”računanja”) unutar znanosti i filosofskog mišljenja u odmaku, ipak ne možemo prečuti daljnju sablazan koju izaziva  Heideggerovo pojašnjenje te misli – naime, to da ”današnje znanosti spadaju u područje biti moderne tehnike i […]

školska filosofija?

– Dobro, ”misliti samostalno”, ali filozofiju se poučava u školama, na fakultetima.
– Je, školastičku.
– Kakvu?
– Šalim se. Skolastika je bila školska filosofija u srednjem vijeku, a kasnije je izišla na loš glas kao doduše vrlo logički precizno ali i sasvim irelevantno cjepidlačenje.
– Znam, to su oni ”koliko anđela stane na vrh igle?”. Ali to je davna prošlost?
– Meni se čini da je svaka školska filosofija u opasnosti da se zaplete u pitanja koja ne zanimaju nikoga izvan akademije. Da se odvoji od pitanja koja izviru iz cjeline života i ograniči se samo na ona koja su prihvaćena unutar te škole.
– I što onda, k vragu i škole, časopisi, svi ti veliki filozofi i njihovi pomno građeni opusi, neka svatko misli što i kako hoće?
– Pa da, samo ako stvarno misli. Ali misliti se uči prije svega u razgovoru, a osobito s boljim misliocima.

(klikni na naslov)

četiri uvjeta filosofije? (ulomak iz Alain Badiou, Manifest za filosofiju)

Badiou sabire situaciju u suvremenoj akademskoj filosofiji ovako:
– analitička filosofija prišivena je na znanost (matem)
– hermeneutika na umjetnost (poem)
– marksizam i kritičke teorije društva na politiku
– lacanovci na psihoterapiju (ljubav).

Po Badiou, da bi bila dostojna svoga imena i porijekla, filosofija bi morala na neki način obuhvatiti sva ta četiri aspekta. Time bi ona ponovila Platonovu gestu, i obrnula ”protuplatonsko” 20. stoljeće.

suvremena filosofija? (ulomak iz Alain Badiou, Infinite Thought)

S obzirom na ras-trojstvo suvremene akademske filosofije pokušao bih se orijentirati prema mom omiljenom pojmu reda.
Analitička filosofija jasno razlikuje red i nered – i to prvenstveno unutar jezika. Sve što je iskazano može imati neki red (odnosno, biti jasno, biti smisleno) ili nemati nikakav red (naime biti nejasno, besmisleno). Zadaća analitičkog filosofa je razdvajati red od nereda, jasno od nejasnoga, smisleno od besmislenoga. I to ne samo u jeziku. U svemu onome što se naziva znanjem valja razdvojiti ono što je doista znanje (a to je zapravo jedino znanost) od onoga što je tek tradicijom predana prazna priča. U najrazličitijim praksama se taj pristup svodi na prvenstveno poštovanje eksperata naspram raznoraznih šarlatana, i tako dalje.
Postmoderna filosofija svaki red smatra suviše ljudskom tvorevinom, nekom ”velikom pričom”. Zadaća filosofa je raskrivati ideološku i društvenu uvjetovanost svakog reda, i takvim dekonstruiranjem oslobađati ljude od tih uvjetovanosti.
Hermeneutička filosofija polazi od toga da je baš u svemu neki red. Svaki nered je tek neprepoznati red. Zadaća filosofa je prepoznati taj (skriveni) red i raskriti ga, izlagati ga. Naravno, pri tome mora zadržati priličnu skromnost – jer je svaki ljudski izloženi red konačan, dok je red svega (očito) beskonačan.
Badiou, pak, pojašnjava ta tri smjera na vodilu pitanja o jedinstvu istine naspram mnoštvenosti jezičnih igara. Budući da sva tri smjera smješta na stranu mnoštvenosti, zahtijeva obnovu filosofske ambicije za univerzalnošću.