emergencija iskustva? (ulomak iz Galen Strawson, Real Materialism)

Fizikalisti pojavu iskustva objašnjavaju ovako: imamo nešto poput hrpe lego kockica, koje se međusobno slučajno spajaju i gibaju na razne načine, i kad to spajanje i gibanje postane dovoljno složeno (ali baš jako, jako složeno), pojavi se iskustvo. To se naziva „emergencija“. Strawson jr., u skladu sa slavnom pojmovnom strogošću analitičke filosofije, odgovara: „Don’t belive it. It’s silly.“ Čini se kao primjeren odgovor.

fizika i realnost vremena? (ulomak iz intervjua s Timom Maudlinom)

Zašto bi se mislilo da vrijeme ima smjer? Čini se da to ide usuprot onome što fizičari često kažu. Mislim da to pitanje ide malo naopako. Pođite do čovjeka na ulici i pitajte ga ima li vrijeme smjer, razlikuje li se budućnost od prošlosti, ne kreće li se vrijeme prema budućnosti. To je prirodni pogled. Zanimljivije […]

tekst i kontekst: što računala ne mogu? (ulomak iz Hubert Dreyfus, Šta računari ne mogu)

In memoriam Hubert Dreyfus: podsjećanje na klasični susret AI i hermeneutike početkom sedamdesetih. Doduše, AI-evci najprije nisu obraćali pažnju na šašavog kolegu s odsjeka za filosofiju koji ih je uvjeravao da to što rade ne može uspjeti, ali valjda im je u međuvremenu došlo do glave. 🙂

muzika kao nadilaženje dualizma osjetilnog i mislivog? (ulomak iz Marko Tokić, Platon i Plotin o glazbi)

“I prema Platonu i prema Plotinu glazba je u službi uspostave muzičnosti duše. Glazba se sastoji od ritma i sklada uz pomoć kojih duša oglašava u sebi ljepotu onoga mislivog. Ljepota onoga mislivog nije oprečna ljepoti onoga osjetivog. Zvučnim nasljedovanjem ljepote onoga mislivog glazba hrani sjećanje duše, radi čega se čovjek uspijeva odvraćati od stvari u kojima se vidljivo ne očituje ljepota, te ostvarivati istinit način života.” (novi članak Marka Tokića u zadnjem broju Filozofskih istraživanja)

uzvišeno? (ulomak iz Damir Barbarić, Uz Markovićevo tumčenje divotnog i tragičnog)

Dok je logika, odnosno pojmovno mišljenje, kako je to lijepo rekao Hegel, poput sove koja uzlijeće navečer, neko naknadno mišljenje (nachdenken) onog prošlog koje okončava u “nihil admirari” (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/), dotle pak, vjerujemo li Franji Markoviću, ono estetičko može, obrne li se poraženo od svega osjetilnog i konačnog, u udivljenju “umski ćutiti”, ili, “njekim pretjecanjem unapried uzbiljavati buduće dovršeno poimanje neizmjernoga objekta”, odnosno nekako unaprijed misliti-osjećati (vordenken).