Hegel: je li epistemologija moguća? (ulomak iz Jonathan Dancy, Uvod u suvremenu epistemologiju)

Jedan epistemolog iz analitičke tradicije izlaže Hegelovo epistemološko polazište iz “Fenomenologije duha”.

Oglasi

Hegelov Krist: pomirenje? (ulomak iz Hans Küng, Utjelovljenje Boga)

Hegel se kao tridesetogodišnjak iznova bavi Kristom, i upravo tad se događa i njegov okret od Kanta ka vlastitim temama i rješenjima. Nakon što je napisao neobjavljenu knjigu “Isusov život”, u kome Isusa shvaća kao posve kantovskog učitelja morala (i ništa više od toga – raspeće je ujedno i kraj priče), njemu svojstveno nastojanje za pomirenjem, koje stavlja u središte ljubav kao onu moć koja pomirenje može ozbiljiti, dovodi i do promijenjenog stava prema Kristu.

zaboraviti sebe u stvari? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Gadamer na pitanje „što čini neku interpretaciju uspjelom?“ odgovara da interpretacija uspijeva kad zaboravimo da je to interpretacija i doživljavamo je kao samu stvar. Na primjer, kad dobar sudac donese presudu, zaboravljamo da je ona zasnovana na njegovoj interpretaciji zakona (koja bi mogla biti i nešto drugačije) i doživljavamo tu presudu kao ono što je upravo po zakonu. Ili kad dobar glazbeni interpret odsvira djelo, to doživljavamo kao samoga Bacha, a ne kao jednu od mogućih interpretacija. U temelju toga Gadamer vidi ponašanje koje smo iskusili još kao djeca – da igra uspijeva najbolje kad zaboravimo na sebe i potpuno smo dio igre.
No, filosofija je određena drugačijom temeljnom gestom, zaustavljanjem i pitanjem „što ja ovdje radim?“, filosofska istina je a-letheia, ne-zaboravljenost. Kako onda shvatiti Hegelov zahtjev da i u mišljenju, kao i u igri, uspijevamo u onoj mjeri u kojoj „zaboravljamo sebe u stvari“? Čini se da te dvije geste – upuštanje u stvar i povratak na sebe – određuju raspon dijalektike.

racionalnost se ne može nametnuti (niti proizvoljno odabrati)? (ulomak iz Yirmiyahu Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Ovo je presudna točka. Racionalnost ne može nametnuti – ta teza čuva modernost Hegelove pozicije. Kad pojedinac ne može prepoznati univerzalno stajalište kao izraz samog sebe prekršen je jedan temeljni uvjet racionalnosti, i ta pozicija nije racionalna. Kao i kod Kanta, racionalnost je za Hegela jedinstvo subjektivnog prepoznavanja i objektivnog, univerzalnog gledišta. Oba sastojka su […]

Schelling: sloboda i mogućnost zla? (ulomak iz Michelle Kosch, Idealism and freedom in Schelling’s Freiheitsschrift)

Primjedba da se u prethodnom Schellingovom ulomku mračnoj temi pridružila i mračnost izričaja čini se na mjestu. Pa evo jedne suvremene interpretacije cjeline tog Schellingovog ogleda, koja bi trebala pružiti kontekst iz kojeg će i prethodni zapis (nadam se) biti razumljiviji.