Hegelov Krist: pomirenje? (ulomak iz Hans Küng, Utjelovljenje Boga)

Hegel se kao tridesetogodišnjak iznova bavi Kristom, i upravo tad se događa i njegov okret od Kanta ka vlastitim temama i rješenjima. Nakon što je napisao neobjavljenu knjigu “Isusov život”, u kome Isusa shvaća kao posve kantovskog učitelja morala (i ništa više od toga – raspeće je ujedno i kraj priče), njemu svojstveno nastojanje za pomirenjem, koje stavlja u središte ljubav kao onu moć koja pomirenje može ozbiljiti, dovodi i do promijenjenog stava prema Kristu.

zaboraviti sebe u stvari? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Gadamer na pitanje „što čini neku interpretaciju uspjelom?“ odgovara da interpretacija uspijeva kad zaboravimo da je to interpretacija i doživljavamo je kao samu stvar. Na primjer, kad dobar sudac donese presudu, zaboravljamo da je ona zasnovana na njegovoj interpretaciji zakona (koja bi mogla biti i nešto drugačije) i doživljavamo tu presudu kao ono što je upravo po zakonu. Ili kad dobar glazbeni interpret odsvira djelo, to doživljavamo kao samoga Bacha, a ne kao jednu od mogućih interpretacija. U temelju toga Gadamer vidi ponašanje koje smo iskusili još kao djeca – da igra uspijeva najbolje kad zaboravimo na sebe i potpuno smo dio igre.
No, filosofija je određena drugačijom temeljnom gestom, zaustavljanjem i pitanjem „što ja ovdje radim?“, filosofska istina je a-letheia, ne-zaboravljenost. Kako onda shvatiti Hegelov zahtjev da i u mišljenju, kao i u igri, uspijevamo u onoj mjeri u kojoj „zaboravljamo sebe u stvari“? Čini se da te dvije geste – upuštanje u stvar i povratak na sebe – određuju raspon dijalektike.

racionalnost se ne može nametnuti (niti proizvoljno odabrati)? (ulomak iz Yirmiyahu Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

Ovo je presudna točka. Racionalnost ne može nametnuti – ta teza čuva modernost Hegelove pozicije. Kad pojedinac ne može prepoznati univerzalno stajalište kao izraz samog sebe prekršen je jedan temeljni uvjet racionalnosti, i ta pozicija nije racionalna. Kao i kod Kanta, racionalnost je za Hegela jedinstvo subjektivnog prepoznavanja i objektivnog, univerzalnog gledišta. Oba sastojka su […]

Schelling: sloboda i mogućnost zla? (ulomak iz Michelle Kosch, Idealism and freedom in Schelling’s Freiheitsschrift)

Primjedba da se u prethodnom Schellingovom ulomku mračnoj temi pridružila i mračnost izričaja čini se na mjestu. Pa evo jedne suvremene interpretacije cjeline tog Schellingovog ogleda, koja bi trebala pružiti kontekst iz kojeg će i prethodni zapis (nadam se) biti razumljiviji.

sada i ovdje? (ulomak iz Peter Kalkavage, The Logic of Desire)

Peter Kalkavage je ponovno napisao Hegelovu Fenomenologiju duha, u suvremenom (američkom) jeziku. Srećom, nije prošao kao Borgesov Pierre Menard, prevoditelj Don Quijotea. 🙂 Ovdje s početka Fenomenologije duha, o osjetilnoj izvjesnosti ”sad i ovdje”.

Schellingov nauk o vremenu? (ulomak iz Damir Barbarić, Preludiji)

U to doba, što pod utjecajem Nietzschea (kojega sam razumijevao kao nekakvog antifilosofa) što pod utjecajem balkanskog common sense-a o ”filozofiranju” i vlastitog prirodnjačkog obrazovanja, ”filozofija” mi je značila nešto kao psovku. Vidjeh u nekom Zarezu ili Vijencu nešto Barbarićevo uz neki simpozij o Nietzscheu, pa sam odmah tu u knjižnici pogledao njegov naslov ”Preludiji”. Članak o N. sam progutao, i htio sam još. Pa sam listao dalje, ”vidi ima i o matematici 🙂 ”, ”što je ‘genealogija vremena’?” – baš sam se nešto bavio entropijom pa da vidim… I onda ovo:

”To divlje i neuređeno predsvjetsko vrijeme, kao žudnja za početkom i rađanjem, u sebi je, opet, jedna iskonska borba i prijepor. Prava je njegova narav nerazriješena opreka između ljubavi, koja u njemu goni na porod, ostavljanje i napuštanje sebe, i gnjeva, koji u golemom strahu pred gubitkom egzistencije sve čvrsto na sebe povlači, u tešku zatvorenost, ukopanost u sebe.”

Pretpostavljam da malo kome to znači mnogo, ali to je, barem što se mene tiče, jedan egzaktan opis. Barbarić, naime, prije toga kaže: ”Slomi li se i prepukne, u bljesku duhovnog pogleda ili u naglom doživljaju, onaj čvrsto zatvoreni neprekidni lanac uzroka i učinaka koji se iz prividne prošlosti preko sadašnjosti protežu k prividnoj budućnosti, ostajući zapravo uvijek u nekoj vrsti stalne prošlosti, ili, što je tu isto, stalne sadašnjosti, tada nam se tek može otvoriti pogled na «dugi tamni put vremena», na «bezdane vremena»…” ”Duhovno oko” mi je valjda kratkovidno koliko i fizička, ali ”nagli doživljaj” sam imao, i onaj prijepor nije metafora nego iskustvena realnost.

Nakon toga sa Schellingom nisam dospio daleko, no Barbarića sam pročitao sve što sam pronašao. Pritom se nekako zatekoh nagovoren na filosofiju.