[T]ranscendentalna uobrazilja, kao čista sinteza, obrazuje suštinsko jedinstvo čistog opažaja (vreme) i čistog mišljenja (apercepcija). … Čistu uobrazilju Kant uvodi kao „neophodnu funkciju duše“. Explicite osvetliti položene temelje metafizike … znači odrediti čovekove duševne moći. „Po sebi je razumljivo“, ako je metafizika, po Kantovim sopstvenim rečima, imanentna ljudskoj prirodi, da zasnivanje metafizike ide tim smerom. […]
Među sposobnosti ili „moći“ (Vermögen, faculty) ljudske duše (psihe ili uma (mind)) ubrajaju se npr. prosudba, pamćenje, zamjedba, pozornost, itd. U 18. stoljeću jedan autor ih je nabrojao četrdeset i tri[1], a ne čini se da je u međuvremenu psihologija postigla neki konsensus o njihovom broju ili uopće smislenosti pojma „psihičke sposobnosti“. Shvatili ih kao […]
Svi drevni i mnogi od skolastičara držali su da je čovjek složaj nekoliko duša; uobičajeno je njihov broj tri. Općenito se Kanta smatralo odgovornim za trostruku podjelu uma na sposobnosti osjećanja, htijenja i znanja. Ali Kant je, uz manje (mada važne) izmjene, tu razdiobu preuzeo od Tetensa, leibnitzovskog pisca koji je pak taj nauk razvio […]
Središnja tvrdnja kantovskog kritičkog idealizma jest da je naše znanje ograničeno na pojave, … da je sve naše znanje danoga svijeta posredovano osjetilnim zrenjem prostora i vremena, te da je naš intelekt diskurzivan a ne arhetipski. Uslijed toga ne možemo znati stvari spontano… Mada neposredovano znanje putem intelektualnog zrenja [intellectual intuition] mora biti uračunato kao […]
Na početku spoznajnoteorijskih istraživanjā … valja odbaciti sve što već samo pripada u oblast spoznavanja. Spoznaja je nešto nastalo putem čovjeka, nešto nastalo kroz njegovu djelatnost. Ako se spoznajna teorija zbilja treba objašnjavajući protezati na cijelu oblast spoznavanja, onda za polazište mora uzeti nešto što je tom djelatnošću ostalo posve nedirnuto, štoviše, nešto otkud sama […]
Ulomak iz članka u časopisu studenata filozofije “Čemu?”, u kojemu Kristijan Gradečak ne nudi tek kritiku nego i neke mogućnosti.
“S kojim pravom objavljujete da je svijet dovršen bez mišljenja? Ne proizvodi li istom nužnošću svijet u čovjekovoj glavi mišljenje, kao i cvijet na biljci? Posadite sjemenku u zemlju. Ona tjera korijen i stabljiku. Razvija listove i cvjetove. Stavite biljku preda se. U vašoj se duši povezuje s određenim pojmom. Zašto taj pojam manje pripada čitavoj biljci nego list i cvijet? Vi kažete: Listovi i cvjetovi postoje i bez subjekta koji ih opaža; pojam se pojavljuje tek kad čovjek stane nasuprot biljci. Sasvim u redu. Ali i cvjetovi i listovi nastaju na biljci samo ako ima zemlje u koju se može položiti sjemenka te ako ima zraka i svjetla da se mogu razvijati listovi i cvjetovi. Isto tako nastaje pojam biljke ako biljci priđe mislena svijest.”
Je li mozak možda više nalik prijamniku nego li nekom izvoru misli i spremniku pamćenja? Rupert Sheldrake vjeruje da jest. Nisam siguran da je pamćenje pohranjeno u mozgu. Mislim da je mozak više nalik uređajima koji se ugađaju na frekvenciju predajnika, više nalik TV prijamniku nego li video rekorderu. Sad, to je zapravo znanstveno pitanje, […]
Životinje opažaju, ali ne reflektiraju, nemaju samosvijest. U refleksiji se tek uspostavlja ona slavna razlika između “unutar nas” i “vani” koja se naivnom mišljenju čini tako neupitnom.
”Mišljenju koje ima posla s pojmovima pripada pojmiti i opisati esenciju, koja je uvijek predmet pojma; egzistencija zbog svog nepojmovnog karaktera može biti shvaćena i potvrđena jedino ekstatički.”
Vezu egzistencije i ekstatičnosti naznačuje etimologija: “Ovo čisto izlaženje sugerira prefiks ”iz” u grč. riječi ekstasis i u lat. existentia, od ex-sisto, koje obje znače iz-stoj. ” Moment ”da jest” nešto razlikujemo, dakle, od toga ”što jest” to nešto. To ”što jest”, essentia, takvota, to je predmet pojmovnog mišljenja. No, može li pojmovno mišljenje ikad doći do toga da nešto jest? Ili je za to nužno izići iz pojmova? To izlaženje, iz-stoj, ek-stasis, ek-sisto, ”pružanje napolje”, trancendiranje imanencije, ”prelaženje vlastitih granica uma i izlaženje iz samoga sebe”, otvaranje,… tek to, čini se, omogućuje dolaženje u dodir s bićem, spoznavanje da nešto jest, jestote, egzistencije. Jer, pojmovi su mogući i o onome što nije, o pukim umišljajima. Može li mišljenje naći misaoni kriterij za razliku između umišljaja i zbilje? ”Mišljenju koje ima posla s pojmovima pripada pojmiti i opisati esenciju, koja je uvijek predmet pojma; egzistencija zbog svog nepojmovnog karaktera može biti shvaćena i potvrđena jedino ekstatički.”
nagovor na filosofiju 