četiri kardinalne vrline?

Etika vrlina je jedan od tri glavna pravca u suvremenoj etici, uz dužnosnu etiku i posljedičnu etiku. Tradicionalne etike su u pravilu etike vrlina, dok su ove druge dvije uglavnom novovjekovne, oblikovane uvelike po uzoru na pravnu oblast (dužnosna etika) i na ekonomsku oblast (posljedična etika). Te dvije oblasti su tijekom europske povijesti stekle stanovitu autonomiju naspram duhovno-kulturne oblasti koja je tradicionalno bila izvor etike: već kroz kršćanstvo imamo razdvajanje sekularne državno-pravne oblasti od religijske (naspram drevnijem idealu jedinstvenog kralja-svećenika), a u novom vijeku određenu autonomiju od obje te oblasti stječe ekonomska moć. Ali, mada je za dobar život svakako važno to da „račun zadovoljstva“ naposljetku ne bude suviše u minusu, kao i to da čovjek svoje postupke može racionalno opravdati pred mogućim sudom kosmopolitske javnosti, osjećamo da je potrebno i stanovito samousavršavanje, stjecanje određenih postojanih značajki karaktera, odnosno vrlina.  

Međutim, krenemo li nabrajati koje su sve vrline u tome smislu potrebne, cijela će stvar ubrzo postati beznadnom – popisi vrlina će se razlikovati (a i faktički se već razlikuju) ovisno o autorima, kulturama, razdobljima, itd. Kršćanska tradicija je od Platona preuzela popis četiriju vrlina nazvanih „kardinalnima“. Ta riječ dolazi od latinske riječi za šarke na vratima, dakle osovine oko kojih se okreću vrata, a onda i za zamišljenu osovinu koja prolazi kroz Zemljine polove i oko kojih se (prividno) okreće nebo. Kardinalne vrline bi, dakle, bile one na kojima počivaju i oko kojih se vrte sve ostale vrline. U kršćanstvu uz te četiri kardinalne vrline, koje su dostupne svakome po vlastitoj ljudskoj moći, postoje i tri teološke kreposti (vjera, nada, ljubav) koje su nam nedohvatne bez Božje milosti. Ali čini se da bismo se na području etike trebali zadržati na ovim vrlinama koje su dostupne svakome čovjeku. Da bismo se spasili od proizvoljnosti u procjeni toga usavršavanja čovjeka treba nam neka antropološka ili psihološka shema, svojevrsni nacrt ljudskih moći, koji bi omogućio da to mnoštvo mogućih vrlina i mana svedemo na neki neproizvoljan konačni broj. (Stoga ne čudi da se npr. MacIntyre, kao jedan od vodećih suvremenih etičara vrlina, bavio i Freudovom trodijelnom razdiobom psihe – usp.: psiha i sloboda odabira? (ulomak iz Alasdair MacIntyre, The Unconscious))

Popis kardinalnih vrlina je, dakle, Platonov. Taj popis nije nipošto proizvoljan: on počiva upravo na određenoj psihološkoj ili antropološkoj teoriji o, recimo tako, glavnim vidovima čovjeka. Kod Platona povremeno nalazimo jedan brojevni obrazac koji se može označiti kao 3+1: najprije izgleda da je za objašnjenje nečega potrebno uzeti u obzir upravo tri glavne osovine na kojima to počiva, a potom se na neki način uvede četvrta koja ponovno pokreće cijelo razmatranje na višoj razini. Tako je i sa kardinalnim vrlinama. Prve tri vrline su zasnovane na tome da je čovjek ujedno tjelesno-osjetilno biće, osjećajno biće i razumsko biće. Utoliko postoje u osnovi tri načina na koji može griješiti, tri iskušenja: jedno je podlijeganje različitim pretjeranostima u nastojanju za osjetilnim zadovoljstvima, drugo je zapadanje u malodušnost i tjeskobu i općenito „negativne emocije“, treće je proizvoljnost u mišljenju. Nasuprot tim iskušenjima stoje tri vrline: umjerenost u osjetilnosti, srčanost u osjećanju i mudrost u mišljenju. Budući da se svaka od njih odnosi na drugačiji vid bivanja čovjekom, te se vrline ne mogu svesti jedna na drugu. Ukoliko je tih vidova bivanja čovjekom bitno tri (osjetilnost, osjećanja, mišljenje), tad bi ostale ljudske vrline koje nisu kardinalne u načelu bile svodive na tri kardinalne vrline. (Ukoliko, kao što sam ranije napisao, posljedična etika doista uzima za uzor ekonomiju a dužnosna pravo, onda bi se moglo naći poveznicu između posljedične etike i vrline umjerenosti, odnosno dužnosne etike i vrline mudrosti. Posljedična etika ide za pravom mjerom zadovoljstva za sve, što je, kao i umjerenost, uglavnom zasnovano na osjetilnosti;  dužnosna etika ide za racionalnim poopćenjem načela po kojima postupamo, što je, kao i mudrost, uglavnom zasnovano na racionalnosti. Budući da u novovjekovnoj filosofiji i znanosti osjećanje uglavnom biva zapostavljeno nasuprot osjetilnog opažanja s jedne strane i racionalnog mišljenja s druge, treća kardinalna vrlina srčanosti izgleda beznadno zastarjelo.)

Čemu onda još jedna, četvrta kardinalna vrlina, koju Platon naziva pravednost? Ona bi, u Politeji („Državi“), bila prava mjera ostalih triju vrlina, ona koja ih objedinjuje. Ali ako je čovjek u svojim osjetilnim užitcima umjeren, u svojim osjećanjima srčan (ili, kako bi se danas reklo, gaji samo „pozitivne emocije“), u svome mišljenju mudar, zar to nije već samo po sebi potpuno? Najprije izgleda da je ta četvrta kardinalna vrlina nepotrebna. Drugi problem je ovaj: čak i ako je čovjek umjeren, srčan i mudar, nije li to usmjerenje isključivo na samorazvoj ka vrlini ipak sebično? Je li ono dovoljno za vrlinu?

David Carr (u svome članku The Cardinal Virtues and Plato’s Moral Psychology iz 1988.) smatra da jedan ključni ulomak u zadnjem Platonovom velikom dijalogu Zakoni nudi rješenje za oba ta pitanja.

Najveće od svih zala koje je ugrađeno u duši većine ljudi jest ono koje svatko sebi oprašta i ne nastoji ga nikako ukloniti. Sadržano je u izreci da po prirodi svaki čovjek ljubi sama sebe i da je opravdan zahtjev da bude takav. Ali, uistinu, to svakome uvijek postaje izvorom svih zabluda, zbog pretjerane ljubavi prema sebi. … Onaj koji želi postati velik čovjek ne smije ljubiti ni sebe ni svoje već pravedna djela, bilo da ih vrši upravo on ili više netko drugi. (Zakoni, 732E)

No to „najveće od svih zala“, sebeljublje, nije izravno posljedica niti neumjerenosti u osjetilnim zadovoljstvima, niti prepuštanja negativnim emocijama, a niti nedovoljne racionalnosti. Zamisliv je neki umjeren, vedar i racionalan čovjek koji je ipak posve sebičan, i stoga daleko od moralne pravednosti. Utoliko je Platonova pravednost, shvati li se kao vrlina nesebičnosti, nesvodiva na tri ostale kardinalne vrline. Ona nije zasnovana na čovjeku kao osjetilnom biću, niti kao osjećajnom biću, niti kao misaonom biću – ona je zasnovana na čovjeku kao samosvjesnom biću, koje razlikuje sebe od ostatka svijeta. Moglo bi se reći da je ta vrlina, koja vlastito „ja“ dovodi u nepovlašten položaj spram drugih ljudi, par exellence etička vrlina, i to ne samo zato što njenu suprotnost Platon naziva najvećim od svih zala, i ne samo jer katolički katekizam navodi biblijsku izreku:

Ako li tko ljubi pravednost, kreposti su plodovi njezinih napora: jer ona poučava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti. (Mudr. 8,7)

Upravo nesebičnost i ostala etička utemeljenja stavljaju u središte: posljedična etika ovisi o tome da djelatnik u „računu zadovoljstva“ sebe računa kao tek još jednoga među ostalima, dužnosna etika o tome da pravila oblikujemo na isti način za sebe i druge, a etika sućuti o tome da u osjećanju uspijevamo sebe staviti „u tuđe cipele“.

Tek kroz pravednost pretvaraju se ostale tri vrline u ne više tek brigu o sebi nego i u brigu o drugima kao samome sebi: mudrost kao kardinalna intelektualna vrlina nije samo sposobnost razumijevanja onog općenitog koja se može provoditi i kao racionalna sebičnost nego stalno sagledavanje vlastite situacije iz univerzalnog gledišta; srčanost kao emotivna kardinalna vrlina nije samo prianjanje uz „pozitivne emocije“ nego i sućut spram drugih; umjerenost kao kardinalna osjetilna vrlina nije samo nepretjerivanje u vlastitim tjelesnim zadovoljstvima (što može biti motivirano npr. i očuvanjem vlastitog zdravlja) nego i uzimanje u obzir želja drugih.