čime je opravdana karizmatska vlast? (uz kafansko-političku raspravu ‘Tito ili Tuđman?’)

Omiljena hrvatska kafansko-političko-povijesna dvojba – Tito ili Tuđman – notorno pati od uspoređivanja mnogo čega neusporedivog; stoga bih, kao vlastiti doprinos tome lokalnom žanru, predložio da se u raspravu uvede i jedan pojam koji je, čini mi se, primjenjiv na obojicu. Radi se o pojmu „karizmatske vlasti“ kojega je u političke znanosti uveo slavni sociolog Max Weber, i koji će biti poznat onima koji su u gimnaziji učili sociologiju ili politiku i gospodarstvo (dok ga ja koji sam u toj dobi učio marksizam otkrivam pod stare dane 🙂 ).  

Grčka riječ charisma ima teološko porijeklo (u predkršćanskom prijevodu Staroga zavjeta na grčki, pa potom i kod sv. Pavla), a u korijenu joj je riječ charis što znači „milost“. Karizma je, izvorno, svojstvo neke osobe da je pod posebnom Božjom milošću. Naravno, danas rječnik daje i sekularno značenje:

osobine koje čovjeka čine sposobnim da pridobije i druge za svoje ideje i da ih predvodi.

Weber uvodi pojam karizmatske vlasti kao jedan od članova trostruke tipologije vladavine: druga dva su tradicionalna vlast i legalna vlast. Može se reći da se (prema razlikovanju F. Tönniesa) tradicionalni vid vlasti provodi prvenstveno u onome što se naziva „zajednica“ (Gemainschaft), a legalni u onome što se naziva „društvo“ (Gesellschaft). (Usporedi: životna zajednica i društvo?) Tradicionalna zajednica je povezana prije svega jednim zajedničkim osjećajem (sensus communis) za ono što je prikladno, nepisanim pravilima koja vrijede „od uvijek“ i povjerenjem prema „našima“ a nepovjerenjem spram „drugih“. Vlast u tim zajednicama je u pravilu patrijarhalna, pripada ponajviše starim mudrim glavama. Prednost je takvih zajednica da je čovjek u njima organski izniknuo, usvajajući uvelike nesvjesno ta pravila odrastanjem – npr. onako kako učimo materinji jezik, govoreći pravilno bez da nužno eksplicitno znamo gramatička pravila. Budući da smo najprije i najčešće bića navika, a tek potom i rjeđe svjesno-promišljena bića, tradicionalne zajednice nude stanovitu udobnost i osjećaj bliskosti, bratstva/zajedništva. Ali to je ipak jedno uvelike djetinje stanje, i nije čudno da je Kant prijelaz iz tradicionalnih zajednica u legalna društva usporedio sa stjecanjem punoljetnosti. Prije ili kasnije želimo eksplicitno propitati barem neka pred-svjesno navikom usvojena pravila, pa onda neka i odbaciti ukoliko više nisu funkcionalna.* Time običajnost koja navodno vrijedi „od uvijek“ prestaje biti samorazumljiva, potpada pod sumnju, upravo pod dvojbu (da ili ne). Na mjesto zajedničkog osjećaja povjerenja sad stupa distanca, su-građanin više nije susjed u koga se možemo pouzdati nego potencijalno onoliko tuđ koliko i neki stranac (a vrijedi i obrat: stranac više nije onoliko tuđ koliko je to bio dok smo živjeli u zajednicama). Ne možemo se, dakle, u životu s drugima više pouzdati samo u vlastiti osjećaj za prikladnost, nego odnose, barem neke i barem dijelom, trebamo racionalno dogovoriti. To je prelazak sa zajednice na društvo, što podrazumijeva i prijelaz sa tradicionalne vlasti na legalnu vlast, na vladavinu zakona i institucija.

Kako se karizmatska vlast uklapa u tu prosvjetiteljsku veliku pripovijest o prijelazu sa zajednice na društvo? Najprije se čini: nikako. Karizmatska vlast je zasnovana na nekim osobitim svojstvima vođe – ta se osobitost očito ne može poopćiti i legalizirati (jer inače ne bi bila osobitost), a ne može niti postati tradicionalna (jer iznimne osobe po definiciji ne nalazimo u svako doba). Budući da u pogledu res publica, onoga što nas se svih tiče, svi imamo pravo na svoj glas, čini se da nikakva osebujna svojstva nisu ni potrebna ni poželjna. S toga gledišta karizmatska vlast izgleda kao nazadak ne samo u odnosu na željenu legalnu, nego i u odnosu na tradicionalnu vlast. Kad moć tradicije oslabi, a ne uspostavi se legalnost građanskog društva, karizmatski vođa u izravnoj komunikaciji s masom (kao krhotinama ranije zajednice) stječe vlast. Ipak, Hegelov doživljaj Napoleona može nam pomoći za nešto blagonakloniji sud: naime Napoleon je za njega ona karizmatska osobnost čija će vlast, pa i silom, u Europi dovesti do prijelaza sa tradicionalne, pred-svjesne, vladavine implicitnih običaja ka racionalnoj, institucionalnoj vladavini eksplicitnog prava. Opravdanje karizmatske vladavine, s toga prosvjetiteljskog gledišta o poželjnosti pravne države, jest jedino u tome da čvrstoću tradicije ponekad može slomiti takva privremena (!) karizmatska vlast. Je li neka karizmatska vlast privremeno opravdana, o tome se, dakle, može suditi samo s naknadnom pameću: ako je nakon svoga svršetka dovela do ozbiljenja funkcionalne legalne vlasti tada se može smatrati opravdanom, ako nije onda ne može.

Valja spomenuti i jedno suprotno gledište: za razliku od Hegela koji prethodnu tradiciju „ukida“** da bi je u novom dobu očuvao i podigao na novu razinu, Nietzsche potpuno „obrće platonizam“ (što za njega znači i kršćanstvo i najveći dio europske tradicije). Posao filosofa, umjetnika, znanstvenika i uopće velikih ljudi, po njemu, nije otkrivanje već implicitno postojećih pravilnosti i normi, nego je zakonodavstvo: stvaranje pravila koja do tada uopće nikako nisu postojala. Ideje nisu nešto već postojeće što npr. neki čovjek po imenu Platon (i kasniji mislioci) tek otkriva, nego propisi koje zakonodavac zapovijeda a slijede ljudi po rangu manji a brojnošću daleko veći. To, a ne npr. Hegelovo napredovanje sve većeg broja ljudi u svijesti o slobodi, jest smisao povijesti:

Čovječanstvo treba neprekidno raditi na tomu da rodi pojedine velike ljude — a to i inače ništa drugo njegova je zadaća. (Friedrich Nietzsche, link)

Preneseno na polje politike to je obrtanje platonizma dovelo do najniže točke u povijesti europske filosofije, Heideggerovoga*** prihvaćanja karizmatskog Vođe u studenom 1933., i to ne kao prijelaza ka budućoj legalnoj vlasti, nego apsolutno:

Neka načela i ‘ideje’ ne budu pravila vašega bitka. Samo Vođa jest sadašnjost i budućnost njemačke zbilje i njen zakon.

Kad je već ta destrukcija europskoga nasljeđa okončala tamo gdje je jedino i mogla, okanimo se zavodljivosti karizmatskog vodstva, prepustimo karizmu duhovno-kulturnoj oblasti kojoj po naravi pripada, a u politici se držimo načela zakonitosti i jednakosti: karizmatska vlast je eventualno bila (!) opravdana ukoliko je u nekoj kaotičnoj situaciji omogućila kasniju uspostavu legalne vlasti.  

Nije sporno, čini mi se, da je JBT imao stanovitu osobnu karizmu, a ni da je njegova vlast bila karizmatska, između ostalog zato što je smatrao kako se „ne treba držati zakona kao pijan plota“. Osobna karizma FT je spornija: neki su je i te kako osjećali, meni se osobno činilo da se prije radi o tome da su Hrvati tražili svoj pandan tadašnjem karizmatskom vođi u Srbiji. (U vezi s tim jedna anegdota: 1989. je na utakmici Hajduk – Crvena zvezda cijeli stadion na Poljudu uzvikivao „Stipe Šuvar!“, vidjevši u njemu taj pandan. Izgleda mi da je dotični Šuvar bio ponajmanje karizmatična osoba i da takvo skandiranje nimalo nije posljedica nekih njegovih osobnih svojstava nego situacije u kojoj se nalazio. Pa kad on nije prihvatio tu ulogu, „karizmu“ je po automatizmu stekao onaj koji jest. Ipak, kao argument za protivnu tezu može se navesti Tuđmanovo uvjerenje još iz sedamdesetih da će upravo on biti taj koji će, u povoljnom trenutku, voditi borbu za hrvatsku samostalnost. Dakle, on sam je imao godinama, čak desetljećima, jedan osjećaj „pozvanosti“ za upravo to karizmatsko vodstvo.) Ako ratno stanje i uspostava nove države u oba slučaja (JBT i FT) mogu donekle otvoriti mogućnost opravdanja privremene karizmatske vlasti, koliko dugo je ta privremenost trebala trajati? Obojica su vlastitu moć prepustili tek smrti, ne drugim ljudima. Bitna je razlika da je FT ne samo organizirao izbore na kojima je, načelno, mogao izgubiti vlast, nego je i faktički uglavnom tolerirao gubitak lokalne vlasti (mada ne i u glavnom gradu). JBT se pobrinuo da nakon njega ne bude „drugog Tita“ (smjenom Rankovića i ustavom iz 1974.), dakle da s njim okonča karizmatska vlast u SFRJ. (Što je, čini se, osobitu frustraciju proizvelo u Srbiji gdje se valjda računalo s tim da sljedeći karizmatski vođa treba biti Srbin, pa smo imali Slobu koji „će da zameni Tita“****, čija je “revolucija” nosila znakovit naziv “antibirokratska”, dakle upravo išla za obnovom karizmatske nasuprot institucionalne vlasti.) Ni FT nije ni na koji način (pa ni u stranci) proglasio nekoga nasljednika svoje karizmatske vlasti, i prepustio je tu budućnost povijesnom usudu. Ali što je ostalo za njima, koji su plodovi njihovoga državotvorenja?

SFRJ je za dvije godine nakon pokušaja prijelaza sa karizmatske na legalnu vlast bankrotirala, a za deset se raspala u užasnom ratu. RH se evo drži, kako-tako, dva desetljeća nakon toga prijelaza (a čini se i da će potrajati još neko vrijeme). Nekome može izgledati da je karizmatski vladar tim veći ako je uspio održati ono što bez njega nije održivo, ali po našem kriteriju prijelaza tu je primjerenija ona „drži vodu dok majstori odu“. Naposljetku mi se čini da je glavna razlika u tome koliko je jedan ili drugi dopustio pluralizam: kad je JBT napustio ovaj svijet glavna je ideološka parola bila „da sa njegovog puta ne skrenemo“ i nikakve promjene sustava kojega je on ostavio za budućnost nisu dolazile u obzir (dapače, pokušaj promjena doveo je do raspada). Nakon odlaska FT alternativa je bila spremna i odmah se pristupilo promjenama sustava (sa polupredsjedničkog na parlamentarni), a državna se ideologija (utjelovljena u drugom predsjedniku republike i u tada najvećoj medijskoj kući) nazivala „detuđmanizacija“. Ono „da sa tvoga puta ne skrenemo“ odvelo je u provaliju, ovo „de-“ je dovelo do održanja republike i (kakvog-takvog) prijelaza na legalnu vlast, te barem deklarativnog pozivanja da legalne institucije (a ne karizmatski vođe) rade svoj posao. Nakon desetgodišnje de-tuđmanizacije imali smo jedno kratkotrajnije nastojanje ka re-tuđmanizaciji, ali čini se da je to osciliranje okončano u figuri sadašnjega premijera kao utjelovljenju birokratske ne-karizmatske vladavine. Unatoč “političkom erosu” onoga karaktera koji je trenutno na poziciji fikusa RH, čini se da glavni suparnik legalnoj vlasti nije karizmatična nego i dalje tradicionalna vlast (ne samo kroz rodijačke i kumovske crony-kapitalističke odnose, nego i u „dubokoj državi“ koja funkcionira upravo na temelju nepisanih pravila, osobnih odnosa itsl., pa se time pokazuje kao svojevrsna zla savjest tradicionalizma).


* Tko je sklon brojčanim analogijama može se zabavljati mišlju da se proces takvog „izlaska iz samoskrivljene nezrelosti“ u kršćanskim društvima odvija osobito u razdoblju 14.-21. stoljeća po Kr., što bi se moglo usporediti s dobi 14.-21. godine u životu čovjeka, kad se, često i pretjerano, propituje roditeljsko nasljeđe i traži vlastita samostalnost.

** Hegelovo Aufheben, “ukidanje”, ima trostruki smisao tollere, conservare, elevare: istodobnog negiranja, očuvanja i uzdizanja. Primjerice: u specijalnoj teoriji relativnosti se drugi Newtonov zakon F=dp/dt istodobno ukida (jer p više nije definiran kao m*v kako je bilo ranije), ali je i očuvan (jer formula F=dp/dt i dalje vrijedi) i “uzdignut” (jer uz promijenjenu definiciju p sad raniji oblik postaje specijalni slučaj jednog općenitijeg zakona).

*** U tom pogledu sam Heidegger u starosti kaže: “Nietzsche me je dokrajčio.” (link).

**** A čini se da im se i sadašnjem premijeru povremeno priviđa takvo što.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s