Ponekad je teže neku stvar priznati nego uvidjeti. A upravo bi tako moglo biti s većinom ljudi kad razmisle o ovom stavu: »Čovječanstvo treba neprekidno raditi na tomu da rodi pojedine velike ljude — a to i inače ništa drugo njegova je zadaća.« Kako bi se rado na društvo i njegove svrhe primijenilo pouku koja se može dobiti promatranjem svake vrste životinjskog i biljnog carstva, naime pouku da je kod nje stalo jedino do pojedinačnog višeg primjerka, neobičnijeg, moćnijeg, složenijeg, plodnijeg kako bismo to rado učinili kad odgojem usađeni umišljaji o svrsi društva ne bi pružali žilav otpor! Zapravo je lako shvatiti da cilj razvitka neke vrste teži tamo gdje ona dospijeva do svoje granice i do svojeg prijelaza u višu vrstu, a ne u masi primjeraka i njihovu dobrom zdravlju, ili čak u primjercima koji su vremenski posljednji. Taj cilj štoviše leži upravo u naizgled raspršenim i slučajnim egzistencijama koje tu i tamo nastaju pod povoljnim uvjetima. I zacijelo bi se isto tako lako mogao shvatiti zahtjev da čovječanstvo, budući da može doći do svijesti o svojoj svrsi, treba potražiti i uspostaviti one povoljne uvjete pod kojima mogu nastati oni veliki ljudi iskupitelji. No tomu se protivi ne znam što sve ne: jednom treba onu krajnju svrhu naći u sreći svih ili većine, drugi put je pak treba naći u razviću velikih zajednica. I koliko god se netko brzo odluči svoj život žrtvovati recimo državi, toliko bi se sporo i dvojbeno ponašao ukoliko tu žrtvu ne bi zahtijevala država nego neki pojedinac. čini se besmislenim da bi čovjek postojao radi nekog drugog čovjeka, već »naprotiv, radi svih drugih, ili barem radi što je moguće više njih!« O, čestiti čovječe, kao da bi bilo prikladnije prepustiti da broj odluči tamo gdje je posrijedi vrijednost i značenje! Jer pitanje ipak glasi ovako: kako tvoj život, život pojedinca, dobiva najvišu vrijednost, najdublje značenje? Kako se najmanje rasipa? Zasigurno samo tako da živiš na korist najrjeđih i najvrednijih primjeraka, a ne na korist većine, to znači, uzetih pojedinačno, najbezvrednijih primjeraka. I upravo tu svijest bi trebalo njegovati i izgrađivati u mladom čovjeku da sebe sama shvati tako reći kao neuspjelo djelo prirode, ali istodobno kao svjedočanstvo najvećih i najdivnijih nakana te umjetnice. To joj je loše uspjelo, treba on sebi reći, no njezinu ću veliku nakanu poštivati time što ću joj biti na usluzi da bi joj to jednom bolje pošlo za rukom. S tom nakanom stavlja se u okružje kulture. Jer ona je čedo samospoznaje svakog pojedinca i nezadovoljstva sobom. Svatko tko se za nju izjasni time izriče: »Iznad sebe vidim nešto više i ljudskije nego što sam sâm, pomozite mi svi da to dosegnem, kao što ću i sam pomoći svakome tko to jednako spozna i zbog toga jednako pati: da bi konačno iznova nastao čovjek koji sebe osjeća punim i beskonačnim u spoznaji i ljubavi, u motrenju i umijeću, i koji svom svojom cjelovitošću visi o prirodi i u prirodi, kao sudac stvari i onaj tko mjeri njihovu vrijednost.« Teško je nekoga premjestiti u to stanje neustrašive samospoznaje, jer je nemoguće poučavati ljubavi: jer jedino u ljubavi stječe duša ne samo jasan, razložan i preziran pogled za sebe samu, nego i onu žudnju za tim da gleda nad sebe i da svim snagama traga za nekim negdje još skrivenim višim sebstvom. Dakle, samo onaj tko je svoje srce okačio o nekog velikog čovjeka primit će time prvo posvećenje kulture. Znak je toga posvećenja postiđenost sobom bez mrzovolje, mržnja spram vlastite skučenosti i zgrčenosti, suosjećanje s genijem koji se svagda iznova otrže od će naše tuposti i suhoće, predosjećaj za sve koji bivaju i bore se te najprisnije uvjerenje tla se gotovo posvuda susreće prirodu u njezinoj nevolji, kako se s mukom probija prema čovjeku, kako bolno osjeća da je to djelo ponovno neuspjelo, kako joj ipak posvuda polaze za rukom najdivniji začeci, značajke i obličja, tako da ljudi s kojima živimo nalikuju na bojno polje odlomaka najdragocjenijih kiparskih nacrta, gdje nam sve dovikuje: dođite, pomozite, dovršite, sastavite ono što ide zajedno, neizmjerno čeznemo postati cjelovitima.
ulomak iz Friedrich Nietzsche, Schopenhauer kao odgajatelj, Zagreb: Matica hrvatska 2003., preveo: Mario Kopić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Schopenhauer als Erzieher (1875)
Knjigu se može nabaviti u knjižarama i kod nakladnika: Matica hrvatska
nagovor na filosofiju 