muzika kao nadilaženje dualizma osjetilnog i mislivog? (ulomak iz Marko Tokić, Platon i Plotin o glazbi)

“I prema Platonu i prema Plotinu glazba je u službi uspostave muzičnosti duše. Glazba se sastoji od ritma i sklada uz pomoć kojih duša oglašava u sebi ljepotu onoga mislivog. Ljepota onoga mislivog nije oprečna ljepoti onoga osjetivog. Zvučnim nasljedovanjem ljepote onoga mislivog glazba hrani sjećanje duše, radi čega se čovjek uspijeva odvraćati od stvari u kojima se vidljivo ne očituje ljepota, te ostvarivati istinit način života.” (novi članak Marka Tokića u zadnjem broju Filozofskih istraživanja)

Oglasi

matematika i muzika? (ulomak iz Z. Šikić/Z. Šćekić, Matematika i muzika)

Kupih novo izdanje (Profil, 2013.) knjige Zvonimira Šikića i Zorana Šćekića Matematika i muzika. Malo sam guglao povodom toga pa pronađoh da Šikić ima blog (!), i na njemu prvo poglavlje te knjige (u dva zapisa):

Pitagora i matematička harmonija: https://sikic.wordpress.com/2013/04/05/pitagora-i-matematicka-harmonija/

Harmonija svijeta: https://sikic.wordpress.com/2013/04/11/harmonija-svijeta/

Treba reći da to početno poglavlje nije reprezentativno za sadržaj knjige, koji je puno više stručan nego u tom poglavlju. Ja sam naučio podosta iz nje, a nisam još sve pročitao (ali nisam znao ništa o muzici, tako da…) Glavni problem je kako se ono što našem sluhu zvuči skladno odnosi spram matematičkih omjera mjerljivih veličina (duljina žica instrumenata i sl., odnosno frekvencija)

retencija-protencija? (ulomak iz Dan Zahavi, Husserlova fenomenologija)

Često čujemo, osobito od new-agera, da prošlost više nije a budućnost još nije – jest samo sadašnjost. Ili, prošlost je tek sjećanje a budućnost tek zamišljanje, samo je sadašnjost ono što se stvarno pojavljuje u iskustvu. Doista? Kad slušamo glazbu, čujemo li uvijek samo jedan sadašnji ton? Kako bismo ikad čuli glazbu kad bismo uvijek čuli samo sadašnji ton? Možda je upravo to ”točkasto sada”, odriješeno od onoga prije i poslije, neka suviše pojednostavljena misaona apstrakcija, a ne primjeren opis iskustva vremena? Edmund Husserl je razmatrao ta pitanja, ovdje u interpretaciji Dana Zahavija.

minimalizam? (ulomak iz Milan Uzelac, Horror Musicae Vacui)

Za razliku od avangardne glazbe, koja mi je posve strana pa me zabavljalo kako joj Milan Uzelac (u svojoj knjizi o glazbi XX. stoljeća Horror Musicae Vacui) odriče svaku vrijednost, volim minimalističku glazbu, o kojoj on također nema baš nešto lijepo za reći. Nju sam, valjda kao i svi drugi, najprije čuo u filmovima, i to glazbu Michaela Nymana i Philipa Glassa. Potom sam na HR3 čuo nešto što mi je zvučalo slično ovoj dvojici, samo još  bolje. Na kraju je spikerica rekla ”bio je to Arvo Pärt”. Pročitah da je to sve ”minimalizam”. Ako je i ”sedativ”, kako kaže Uzelac, mojoj duši prija, nakon desetljeća psihodeličnog, noise, garažnog i kakvog sve ne rocka. ”Svakom svoje”, a mojem neznatnom slobodnom vremenu za pozorno slušanje te još manjem sluhu i sposobnosti retencije, te nikakvom glazbenom obrazovanju – minimalizam. 🙂

avangardna muzika? (ulomak iz Milan Uzelac, Horror Musicae Vacui)

Čitah jučer malo knjigu Milana Uzelca: Horror Musicae Vacui, o glazbi 20. stoljeća, a jutros i poslušah odgovarajuće primjere (inače nemam pojma o toj muzici). Budući da je čovjek pitagorejac i antimodernistički raspoložen, svakako je vrijedan početnog povjerenja. 😀 Ima i svoju stranicu, preporučujem: http://uzelac.eu/ Ovdje se, čini se s pravom, obrušio na avangardnu glazbu 20. stoljeća: doista, ako je nečemu glavna kvaliteta da je novo i najnovije, zašto bi to opstalo i za koje desetljeće?

Platon i muzika? (ulomak iz Damir Barbarić, Politika Platonovih Zakona)

Suvremeni bi common sense po kojem je muzika prvenstveno povezana s estetskim doživljajem pojedinca Platon zacijelo vidio kao simptom rasula i propadanja u kojem se svatko ”odvažuje kao da je sam dostatan da sudi”, a čime ”iz muzike započe mišljenje svih da su u svemu mudri, a time i bezakonitost”. Jer ne samo on, kao i prethodeća mu pitagorejska i nasljeđujuća platonistička tradicija, nego npr. i prostorno krajnje udaljeni Konfucije muziku prvenstveno vide kao medij zajedništva, a ne kao stvar pojedinačne prosudbe. Iz takvog shvaćanja slijedi uvid u političku važnost muzike. Ne uskladi li ono apolonijsko u muzici dionizijski polet, ne će ni u zajednici. Te prastare teze nisu bez smisla ni danas, osobito u našoj državi u kojoj ključnu figuru političkog bipolarnog poremećaja predstavlja jedan pjevač. Svjedoci smo da su sve bitne političke promjene u zadnjim desetljećima imale svoj soundtrack u promjenama popularne glazbe (pa je primjerice jedna ovdašnja knjiga s kraja krvavih devedesetih duhovito naslovljena kao ‘Rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe’). I ne samo ovdje – uspon amerikanizma tijekom prošlog stoljeća posvuda je popraćen (ako ne i pripravljen?) popularnošću američkih glazbenih formi. Tko zna, možda će nam se već uskoro klinci navikavati na kinesku glazbu?