„Ne kvari muziku!“, drevni je povik Damona iz Atene, a ponovio ga je ovdje u naše doba Ljubo Stipišić Delmata: jer će s muzičkim novotarijama, miješanjem svega sa svačim, u duše slušatelja ući snažan dojam da se i međusobnom ophođenju ljudi može uvoditi svakakve novotarije kakve kome u kojem trenutku pašu, i da naši životi […]
Arvo Pärt već je godinama najizvođeniji živi skladatelj klasične muzike (uz skladatelja filmske muzike Johna Williamsa), a i moj omiljeni skladatelj (nakon J. S. Bacha). Kako je u „pustari moderne muzike“ on uspio postati tako relevantan? Lako je meni, kad nemam pojma o muzici, nuditi hipoteze: ako su izvori muzike isti kao izvori duhovnosti, onda […]
Tijekom korizme sam se samoprognao sa fb, a drag mi je fejsbučki običaj da se oprostimo s umjetnicima koji su nam podarili ponešto užitka, pa zlorabim svoj blog za oproštaj od ovoga estradnog radnika iz Nova Sada.
Grci su razlikovali dva poimanja vremena nazvana kronos i kairos. Prvo od njih je vrijeme u uobičajenom značaju, mjereno otkucajima trenutaka. Kairos nije takvo mjereno vrijeme: ono je sačinjeno od prekretnica [cruxes] za koje je kasnije u kršćanskom mišljenju paradigmom postao križ (crux). Na tim se prekretnicama svijet obrće: strijela nalazi metu, loptica napušta ruku, […]
Članak pisan u rovu tijekom prvog svjetskog rata u mnogome prethodi Heideggerovoj analizi tjeskobe i vremena.
Sjetih se da ovaj ulomak kojega čitah prije četvrt stoljeća konačno mogu – hvala Bogu na youtubeu –
spojiti s glazbom.
“I prema Platonu i prema Plotinu glazba je u službi uspostave muzičnosti duše. Glazba se sastoji od ritma i sklada uz pomoć kojih duša oglašava u sebi ljepotu onoga mislivog. Ljepota onoga mislivog nije oprečna ljepoti onoga osjetivog. Zvučnim nasljedovanjem ljepote onoga mislivog glazba hrani sjećanje duše, radi čega se čovjek uspijeva odvraćati od stvari u kojima se vidljivo ne očituje ljepota, te ostvarivati istinit način života.” (novi članak Marka Tokića u zadnjem broju Filozofskih istraživanja)
Veći ulomak iz novog članka Damira Barbarića, objavljenog u Vijencu: http://www.matica.hr/vijenac/542 – 543/Arhitektura kao okamenjena glazba/
Prije nešto više od tri godine jedno je otkriće vezano uz Platonove dijaloge dospjelo u masovne medije, npr. u Guardian (https://www.theguardian.com/world/2010/jun/29/plato-mathematical-musical-code) i Večernji list (https://www.vecernji.hr/vijesti/profesor-iz-manchestera-nasao-kljuc-za-tajni-platonov-kod-161427 – novinar VL je nažalost bio pobrkao tekst priopćenja sveučilišta i neke općenite ”izreke” koje kruže po internetu kao Platonove, a bile su navedene ispod priopćenja). Radi se o otkriću Jaya Kennedyja sa sveučilišta u Manchesteru da je Platon brojao riječi svojih dijaloga (to se naziva ”stihometrija”), i pritom primjenjivao jedan matematički obrazac vezan uz pitagorejsko shvaćanje muzika, a koji je su-određivao sadržaj pojedinih dijelova dijaloga. Evo nekoliko dijelova članka u kojem je otkriće objavljeno.
Kupih novo izdanje (Profil, 2013.) knjige Zvonimira Šikića i Zorana Šćekića Matematika i muzika. Malo sam guglao povodom toga pa pronađoh da Šikić ima blog (!), i na njemu prvo poglavlje te knjige (u dva zapisa):
Pitagora i matematička harmonija: https://sikic.wordpress.com/2013/04/05/pitagora-i-matematicka-harmonija/
Harmonija svijeta: https://sikic.wordpress.com/2013/04/11/harmonija-svijeta/
Treba reći da to početno poglavlje nije reprezentativno za sadržaj knjige, koji je puno više stručan nego u tom poglavlju. Ja sam naučio podosta iz nje, a nisam još sve pročitao (ali nisam znao ništa o muzici, tako da…) Glavni problem je kako se ono što našem sluhu zvuči skladno odnosi spram matematičkih omjera mjerljivih veličina (duljina žica instrumenata i sl., odnosno frekvencija)
nagovor na filosofiju 