(četrnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Cjelina istinitih sudova čini cjelinu znanosti – episteme. Ispunjavajući i na neki način dovršavajući tradiciju može Hegel ustvrditi: „Istinski oblik u kome istina egzistira može biti samo njen znanstveni sistem. Raditi na tome da se filozofija približi formi znanosti – cilju da može odložiti svoje ime […]
Za Schellinga je umjetničko stvaralaštvo paradigma koja nadilazi jaz između sebe i svijeta, svjesnog i nesvjesnog.
Postoji li nešto zapravo ili ne postoji – kojim se kriterijima služimo kad o tome zaključujemo? Što određuje te kriterije?
Peti nastavak niza “Fizika i hermeneutika”, o ontološkom pluralizmu.
In memoriam Hubert Dreyfus: podsjećanje na klasični susret AI i hermeneutike početkom sedamdesetih. Doduše, AI-evci najprije nisu obraćali pažnju na šašavog kolegu s odsjeka za filosofiju koji ih je uvjeravao da to što rade ne može uspjeti, ali valjda im je u međuvremenu došlo do glave. 🙂
Skoro trideset godina nakon kultne “Mimesis” Ozren Žunec objavio je svoju drugu knjigu o grčkoj filosofiji, s podnaslovom “Aristofanov govor u Platonovu Simpoziju i Parmenidova dva puta”. Ovdje ulomak o naslovnoj stvari, koji interpretira mit o androginu iz Simpozija (https://protreptikos.wordpress.com/2007/01/05/mit-o-androginu-ulomak-iz-platon-simpozij/), a kojega je Platon stavio u Aristofanova usta.
Moj omiljeni fizičar David Bohm (ovdje u interpretaciji jednog profesionalnog filosofa 🙂 ) smatra da kvantna fizika implicira kako ništa nije naprosto po sebi, da je sve odnos, i da je odnos sa svim ostalim “bit” svake “pojedine” stvari.
Markus Gabriel tumači, kod Kanta i Schellinga, što je to transcendencija.
Prije mjesec dana papa Frane je u Europskom parlamentu pozvao na povratak platoničkim korijenima Europe.
Preneseno sa Gledišta (https://filozofskimagazin.wordpress.com/2014/11/25/mario-kopic-razapetost-ljubavi/)
Tamo ne vidim mogućnost za komentare, pa sam komentirao ovdje.
nagovor na filosofiju 