ideološki trokut? (ulomci F. A. Hayeka i Darka Polšeka)

Odavno mi se čini da ideološka podjela lijevo-desno falsificira stvarne političke/ideološke odnose i unosi nešto poput bipolarnog poremećaja u ideološku sferu. Te da bi tu podjelu bilo primjereno zamijeniti jednom trostrukom. Pa me obradovalo kad pročitah upravo takva razmišljanja kod Darka Polšeka (u čemu slijedi Hayeka).

Oglasi

društvena trostrukost?

Jedna primjedba o tezi Waltera Benjamina po kojoj je fašizam estetizacija politike (vidi npr.: http://pescanik.net/estetizirati-politiku/) podsjetila me na teoriju o društvenoj trostrukosti Rudolfa Steinera. Ne nađoh na brzinu neki primjeren članak, pa evo nešto s wiki, dovoljno za objašnjenje te zamisli.

Ako povežemo te dvije zamisli (Benjaminovu i Steinerovu), onda bi fašizam bio nešto kao teokracija nakon ”smrti Boga”, nakon što je umjetnost izgubila usmjerenost ka božanskom i postala l’art pour l’art.

vrijeme, povijest, jezik? (ulomak iz Danilo Pejović, Jezik kao iskustvo svijeta)

Čitam knjigu Danila Pejovića ‘Hermeneutika, znanost i praktična filozofija’ iz 1982. Valjda svi koji filosofiraju imaju to iskustvo, da nešto što sami zaključe naknadno nađu negdje već napisano. Tako sam i ja svoje trostruke ontologije konačno sveo na zamjenice ja, ti i ono, da bih to našao u izvrsnom ogledu ‘Jezik kao iskustvo svijeta’, prvome u navedenoj knjizi.

Odraz te ontološke trostrukosti ja-ti-ono na ”psihološkoj razini” su, ako ispravno razumijem, predočbe-pojmovi-zorovi (opažaji) što onda ustrojava ”tri dimenzije vremena”. No, ta psihološka razina vremenitosti omogućena je ontološkom razinom.

znanje i ne-znanje: 3+1?

Kako Platonova trodijelna definicija znanja stoji spram slavnog Sokratovog ”znam da ne znam”? Možda je pravi razlog zbog  kojega Platon/Sokrat  na koncu odbacuje trodijelnu definiciju znanja to što zna da znanje okončava u nečemu što ga nadilazi? Da je to nedefinirljivo znanje o vlastitom ne-znanju istinitije, opravdanije, vjerodostojnije od znanja definiranoga kao ”opravdano istinito vjerovanje”? […]

Popper: znanje i svijet 3? (ulomak iz Darko Polšek, Pokušaji i pogreške)

Barem za znanje o predmetima ”svijeta 1”, čini se da postoji jasna paralela između Popperove trostruke ontologije (https://protreptikos.wordpress.com/2009/04/28/tri-svijeta-ulomak-iz-karl-popper-three-worlds/) i trodijelnosti znanja (iz klasične ”trodijelne definicije”). Istinitost se odnosi na ”svijet 1”, vjerovanje na ”svijet 2”, opravdanost na ”svijet 3”.

Ali Popper nipošto nije prihvaćao trodijelnu definiciju znanja!

Čini se da Popper, možda paradoksalno, baš zato što odbacuje trodijelnost znanja, a ipak joj ne može posve izbjeći, pomiče tu trodijelnost u ontologiju. Pa mu znanje nije trodijelno, ali zato jest svijet!

Samo, ne vidim osobitog smisla u pitanju radi li se o ontološkoj strukturi stvarnosti ili o našim kategorijalnim učitavanjima. Najbolje teorije koje imamo o stvarnosti, mada su sasvim pogrešive i svakako sasvim ”naše”, ipak su 1. najbolje teorije i 2. teorije o stvarnosti. Ona skeptička mudrolija koja kaže ”naše teorije nemaju veze sa stvarnošću” doista nema veze sa stvarnošću, pa je svakako nepogrešiva. Ali, ne ubrajam joj to u prednost.

Dakle, nasuprot Popperu (trostrukost je ontološka, u svijetu a ne u znanju) i Polšeku (trostrukost je epistemološka, u našem znanju a ne u svijetu), ja sam, naravno, uz Platona: trostrukost psihe je analogna trostrukosti kosmosa.

Lacanovi Boromejski prstenovi?

Moja sklonost raznim trostrukim ontologijama navela me da se povremeno, malo, posredno i s upitnim uspjehom, bavim i Jacquesom Lacanom, točnije njegovim trima “registrima” ili “redovima”: Imaginarno, Realno, Simboličko. Njih je Lacan prikazivao jednom zanimljivom matematičkom strukturom nazvanom Boromejski prstenovi. Evo najprije njihova opisa iz čitanog rječnika lakanovskih pojmova bivšega lakanovca Dylana Evansa. Imaginarno … [M]ada […]