filosofija i objava? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(peti zapis u nizu čitanje: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

[P]romišljanje odnosa filozofije i duha kršćanstva preduvjet [je] svakom daljnjem filozofiranju poslije razdoblja grčke filozofije. (MM, 8.)

To je glavni razlog (kako ga Marijan Cipra navodi u naknadnom Predgovoru) nedovršenosti planiranog četverodijelnog projekta Metamorfoza metafizike.

Kršćanska objava po svom povijesnom mjestu slijedi nakon grčke filozofije. Ona je za filozofiju utoliko relevantna što obje – i filozofija i objava – pretendiraju na apsolutno značenje, naime na isključivo pravo polaganja na apsolutnu istinu. … Istina je jedna, ona je jedna i vječna, pa kako je onda moguće da se javlja u dva tako različita vida, jednom kao istina filozofije, drugi put kao istina objave i vjere? … Kako se to dakle razlikuje istina filozofije od istine vjere i u čemu su one možda konvergirajuće ili suglasne? (Marijan Cipra, Uvod u filozofiju (2007.), str. 35.)

Naime pojava kršćanstva „će svojim značenjem kao povijesti spasenja dovesti u pitanje svaku filozofiju kao svjetovnu mudrost. Sv. Pavao nam poručuje da je misterij Golgote, smrt Božjeg Sina samoga na križu i njegovo uskrsnuće učinio ludom mudrost svijeta.“ (MM, 8.)

I doista pred silom Krista raspetoga zanijemjela su stara proroštva i utihnula je grčka filozofija. Jedan veći Logos zamijenio je logos grčke filozofije. Onaj Logos za kojeg Ivan kaže da je bio na početku – en arhe – da je bio kod Boga, i da Bog bijaše Logos. (Uvod u filozofiju, str. 36.)

Izgleda da je susret ne toliko s kršćanstvom kao povijesnom pojavom koja se već vrlo rano ispreplela s raznim filosofskim tradicijama, nego sa samim događajem Krista, ono što se Cipri pokazalo kao iščekivani konačni telos povijesti europske metafizike, ali i kao preteška zadaća za projekt MM:

Jer logos filozofije mora negdje susresti Logos Objave, ma koliko ovaj drugi beskonačno nadmašuje puku spekulaciju uma. (MM, 8.)

Radi se u osnovi o razmaku između autonomije uma svojstvene filosofiji i heteronomije objave.

Jer mnogi članci vjere ne mogu se nikako zadobiti iz čiste filozofije, zato je potrebno u pomoć pozvati objavljenu Božju riječ i njome protumačiti posljednje istine. (Misli o etici, str. 93.)

Objava je nešto do čega ne dolazimo sami snagom svoga uma nego nam je dano iz drugog izvora. Mogu li se filosofija i objava doista „negdje susresti“?

Jedan od glavnih primjera takve objavljene istine koja se filosofijom samom ne može spoznati jest nauk o presvetome Trojstvu. Međutim i sam je Cipra, barem u prvoj polovici svoga života, podlegao „kušnji“ pogledavati prema svojoj „shemi bivanja“ sa vremenskom trostrukošću prošlost-sadašnjost-budućnost u cilju izvođenja (ili barem razumijevanja) toga objavljenog nauka. Već u članku O genezi čovjekove povijesti iz 1971. čitamo:

… nužno, u praprikrivenosti nepomično i čisto postojanje (Bog Otac), … Bog kao čista mogućnost bivanja (Bog Sin) i Bog kao čista zbilja koja oduvijek jest (Duh sveti) …

U MM dalje razvija te misli. Govoreći o Heraklitovom (?) Logosu kao mogućnosti svojstvenoj sadašnjosti nasuprot nužnoj prošlosti, Cipra „slikovito“ (!) kaže:

Istina može pored i povrh svoje istote, jedne i vječne, nepromjenijive i samoj sebi jednake, ujedno i bivati uvijek druga i vremenita, promjenljiva i samoj sebi stalno različita – ukratko može živjeti – jer imade svoju Riječ, svoj Logos kao moć vlastite samo-negacije. … Slikovito rečeno, ova moć samonegacije bitka jest, naspram bitka kao »oca«, »sin« bitka. Sin svojom životnom moći bivanja, usmjerenoj prema budućnosti, negira oca kao svoje, bivše, počelo. Ali ova negacija sina, budući da je sin po ocu, zapravo je samo-negacija oca. Tom samonegacijom oca u sinu omogućeno je tek bivanje – budućeg – života oca kao – bivšeg – počela. Bivajući u ovoj samonegaciji oca, sin oslobađa oca njegove nužnosti kao počela i ujedno sebe oslobađa od oca kao od svoje nužne pretpostavke. Sin je kao samonegacija oca moć njegovog (očevog) oslobođenja od vlastite (očeve) nužnosti kao počela, koje nužno jest, i ujedno moć vlastitog (sinovskog) oslobođenja od oca, svoje nužne pretpostavke. A u tom bivanju samonegacije i samooslobađanja pojavljuju se još nešto, a to je – vrijeme. Vremena ne bi bilo, da bitak (otac) nema ovu moć samonegacije u Logosu (sinu), jer tek činom ove samonegacije bitka proizvodi se nešto takvo, kao što je prošlost bitak (otac) kao počelo koje nužno jest – sadašnjost – čin samonegacije bitka kao izgovor Logosa. Riječi bitka (rođenje sina) – te budućnost – put prema dolje i prema gore kao bivajući život Logosa, Riječi (život sina, njegova smrt i povratak ocu). Ovu praiskonsku mudrost Heraklit sažima u jedan jedini aforizam:

Vrijeme bivanja dječak je u igri kamičcima po ploči: dječakovo kraljevstvo – aion pais esti paizon, petteuon paidos he basileie (fr. 52).

Vrijeme je »sin« bitka, ono je u igri, jer je kao samonegacija očeva oslobođeno njegove nužnosti kao počela, igra je od nužnosti bitka oslobođeno bivanje.“ (MM, 76.-77.)

Da ne bi ostalo dvojbe na što se, ili bolje reći na koga se misli, par stranica kasnije stoji:

Samo još jednom poslije Heraklita filozofija je bila stavljena pred problem, kako da promisli Logos kao sveomogućujuću i sveravnajuću moć bitka – to se dogodilo kršćanskoj filozofiji suočenoj s Logosom kao drugom božanskom osobom. (MM, 83.)

Ako je „sin“ bivanje naspram „oca“ koji je bivanju nužno vječno prethodeći bitak, i treća dimenzija vremena, budućnost, ima svoj princip, upravo duh:

Duh je zazbiljnost bitka, svrha njegovog bivanja, stvarnost mogućnosti bitka – kao takav duh je vječita budućnost bitka. Za filozofiju duh se otkriva onim trenom, kada um uočivši svoju razdvojenost od bića shvati da je njegov bivstveni zadatak ponovno uspostavljanje zajedništva s bićem, te tako otkrivši jednom uopće svoju nesavršenost u isti mah shvati i pojam svrhe kao ostvarene umne zazbiljnosti bivajućeg bića – eneteleheia, energeia, nous. … Duh je, dakle, kao zazbiljnost treći trancendentalni princip svega što jest, pored bitka i bivanja. (MM, 228.)

Kasnije se Cipra nije odvažio dalje spekulirati u tome smjeru. Izgleda da je ustuknuo od toga da objava tek „slikovito“ govori isto ono što filosofija strože pojmovno izvodi, dakle pred onim iskušenjem kojemu je podlegao Hegel:

 Sam Hegel odredio je mjesto religije u sustavu ispod filozofije jer religija donosi ono apsolutno u obliku predodžbe, dok filozofija zahvaća apsolut na način pojma. U toj točki izbila je polemika između Hegela i važeće teologije jer posljednje tajne religijske objave nikako nisu mogle biti obuhvaćene dijalektičkom i spekulativnom metodom izlaganja apsolutnog duha. Misterij Božje biti i božanskog utjelovljenja, tajna Logosa kao druge božanske osobe, inkarnacija Isusa Krista, njegova smrt i uskrsnuće kao stožerne istine kršćanske vjere nisu ni na koji način shvatljive i izvedive iz Hegelove metafizike. Dapače, hoteći biti sveobuhvatnom, Hegelova filozofija nije odoljela kušnji da postane u nekom smislu gnoza kojoj je više stalo do intelektualne spoznaje nego do djela spasenja i otkupljenja pred kojim mora zanijemiti svaka filozofska preuzetnost. (Misli o etici, str. 111.)

U tom smislu ovo što Cipra kaže o povijesti filosofije možda vrijedi i za njegovu osobnu povijest:

Pa ipak, povijest je pokazala da sama filozofija ne može zamijeniti teologiju i svi pokušaji da se objavljene istine vjere izvedu iz filozofskog uma pretrpjeli su neuspjeh. Bog filozofa nije Bog Abrahama, Izaka i Jakova i svaka filozofska teologija skončava u skepsi i razočaranju što najviše istine izmiču filozofskom zahvaćanju. (Misli o etici, str. 93.)

Unatoč tome, sjetimo li se da u svome nazivu filosofija nema npr. intelekt kao vodilju prema mudrosti (sophia) nego jedno „raspoloženje“, „emociju“, “osjećaj”, i to onaj koji neko drugo (heteron) sjedinjuje sa sobom (auto), možda nam to pokazuje ka onome traženom „negdje“ u kojemu se heteronomija i autonomija mogu susresti, te sjediniti u holonomiju, iscijeliti onu razdvojenost koja je „izvor potrebe filosofije“:

Etika ljudske slobode i etika Božjih zapovijedi pomiruje se u Novom zavjetu Isusovim riječima: „Ljubi Boga i bližnjega svoga kao samoga sebe.“ Jer ljubav nije moguća u zla i neslobodna čovjeka, u čovjeka grijeha, već sama po sebi već čini čovjeka dobrim. Tako se najdublji zakon ljudskog srca pokazuje ujedno kao glas Božji i Božja volja u čovjeku i time se premošćuje suprotnost heteronomije i autonomije u etici. … Samo etika ljubavi, utemeljena kristocentrički, može prevladati taj dualizam ljudske samostalnosti i čovjeka kao Božjeg stvorenja. Jer po toj etici čovjek je uistinu slobodan ondje gdje njime upravlja ljubav jer je ljubav najdublja bit svekolikog bića. Bog je ljubav, poručuje nam Radosna vijest i zato u ljubavi čovjek odgovara samom bitku bića. 

Ta obilježja slobode i ljubavi čine bit osobe kao najvišeg oblika bića po sebi. Čovjek je osoba jer je stvoren na sliku i priliku Božju, a Bog je u najvišem smislu osoba. … A sva se bit kršćanstva nalazi u božanskom Logosu kao drugoj božanskoj osobi… U osobi Isusa Krista dan je prauzor svake istinske osobe i osobnosti. Zato se u nasljedovanju Krista sabire sva zadaća kršćanskog vjernika i u njemu je središte i svrha ljudske povijesti. (Misli o etici, str. 104.-105.)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s