antropocen je, dosta majmunarija?

U nekom zabitnom kutku svemira, treperavo razlivena u bezbrojne sunčeve sustave, bilo je jednom zviježđe na kojemu lukave životinje iznađoše spoznavanje. To je bila najobjesnija i najlažljivija minuta „povijesti svijeta“; ali ipak tek minuta. Nakon nekoliko udisaja prirode skameni se zviježđe i lukave životinje moraše umrijeti.

Tako bi mogao netko izmisliti bajku, pa ipak ne bi dovoljno ilustrirao kako kukavno, kako sjeni nalik i prolazno, kako se bez svrhe i samovoljno unutar prirode ističe ljudski intelekt. Bilo je vječnosti u kojima ga nije bilo; kad opet bude s njime gotovo ništa se neće dogoditi. Jer za taj intelekt nema daljnje misije koja bi ga vodila nad ljudski život. Nego je on ljudski, a samo ga njegov posjednik i tvorac uzima tako patetično kao da bi se u njemu okretale osi svijeta. No kad bismo se mogli sporazumjeti s komarcem razbrali bismo da i on plovi zrakom s takvim patosom te u sebi osjeća leteće središte ovoga svijeta. Ništa nije u prirodi tako neznatno i ništavno da se ne bi malim daškom one snage spoznavanja smjesta nadulo poput kakva mijeha. (Friedrich Nietzsche, O istini i laži u izvanmoralnom smislu, preveo: D. Barbarić, Matica Hrvatska Zagreb 1999., str. 7.)

Pet godina nakon što je taj mladi baselski profesor filologije u pero prijatelju diktirao ovaj beskompromisni obračun s ohološću čovjeka visoke kulture, neprimjereno ponosna na svoje krhko znanje, dvjestotinjak kilometara sjeveroistočno rodio se Albert Einstein. Sa šesnaest godina (Nietzsche je tada već četiri godine lud) taj obijesni mladenački intelekt zamišlja valjda nešto najbesposlenije na svijetu – kako bi mu svijet izgledao da se giba brzinom svjetlosti. Eto čime se „bez svrhe i samovoljno“ zabavljaju i najumniji među nama – doista „sjeni nalik i prolazno“ a istodobno „naduto poput kakva mijeha“? Ali upravo iz tih njegovih „misaonih pokusa“ desetak godina kasnije nastaje specijalna teorija relativnosti, za još tridesetak godina događa se prva eksperimentalna, a za još dvadesetak događa se – kao izravna posljedica te teorije! – prva velika nuklearna fuzija na Zemlji.

Kakve veze ima nuklearna fuzija – spajanje lakših atomskih jezgara u teže – s onim početnim Nietzscheovim tekstom? Nuklearna fuzija jest ono što razlikuje zvijezde od planeta. Zvijezde u reakcijama nuklearne fuzije oslobađaju energiju koju zrače u okolni prostor, dok planeti svijetle tek odraženu svjetlost zvijezda. Nuklearna se fuzija spontano pojavljuje u dovoljno masivnim nebeskim tijelima, dok se na Zemlji pojavila jedino zbog „kukavnog ljudskog intelekta“. To će reći da se šezdesetak godina nakon što je Nietzsche napisao onaj gornji dojmljivi uvod na Zemlji, koja je po svoj naravi planet, kao učinak toga ljudskog intelekta, započelo događati ono što se inače događa samo na zvijezdama, odnosno upravo ono što zvijezde čini zvijezdama. (Svakako, tek započelo.)

Ako smo poput Nietzschea ili Ksenofana skloni maštarijama, mogli bismo sa stanovitim uvjerenjem zamišljati da bi komarci ili volovi, kad bi mogli govoriti, rekli ovo ili ono – ali niti u njihovim tobože otriježnjujućim basnama komarci, volovi, čimpanze ili bonobi ne mogu bitno mijenjati cijeli planet na kome žive. Shvatili te događaje – prvu nuklearnu fuziju u laboratoriju 1932. i u hidrogenskoj bombi 1951. – kao znak progresa ili kao prijeteću strahotu, jasno je da to nije usporedivo ni sa jednom biološkom species, da je to nešto što je mogao samo zoon logon ehon.

Jedna glasna skupina geologa i drugih znanstvenika pokušava definirati novu geološku epohu, obilježenu … promjenom okoliša koju su uzrokovali ljudi. Imaju privlačno ime – antropocen ili “doba čovjeka”. … Ljudski utjecaji na Zemlju dovoljno su dramatični da zaslužuju naziv nove epohe… Najpopularniji prijedlog za vremensku točku na kojoj okončava priznata epoha holocena (koja je započela prije 11 700 godina nakon završetka posljednjeg ledenog doba), jest početak industrijske revolucije oko 1750. godine po Kristu, kada se započela razvijati proizvodnja i kada se smatra da je započelo globalno zagrijavanje uzrokovano ljudskim djelovanjem. Tek su tada, tvrde zagovornici tog prijedloga, ljudi započeli mijenjati kemiju atmosfere i oceana diljem svijeta, mijenjati tokove rijeka i transformirati krajolik. Drugi su sugerirali da su nuklearne bombe prepoznatljivi antropocenski potpis. …

Neki su arheolozi ustvrdili da je možda znanstveniji način definiranja epohe početak najvažnijeg uzroka globalnog ljudskog traga: poljoprivrede. “Umjesto da se fokusiramo na stakleničke plinove, trebali bismo identificirati kada su u arheološkim zapisima ljudi prvi put razvili značajnu sposobnost modificiranja Zemljinih ekosustava.” … Poljoprivreda je nastala gotovo istovremeno na Bliskom istoku, u Aziji i Americi, i “bila je poluga koju su ljudi koristili” da preoblikuju planet… Porijeklo poljoprivrede prije otprilike 11 500 godina podudara se s početkom holocena… Uzmemo li kao marker ranu poljoprivredu, … sadašnja epoha bi se mogla nazvati holocen, antropocen ili oboje… (link)

Bez obzira koji od predlaganih datuma naposljetku bude prihvaćen kao početak antropocena (moje simpatije su očito na strani predloženog jednačenja holocen=antropocen), poanta ostaje: čovjekov „intelekt“, ili puuno bolje rečeno, čovjekova kultura, nije nešto puko „kukavno, sjeni nalik“, usporedivo s komarcem, nego je nešto relevantno za cijeli planet, ne tek iz umišljene ljudske perspektive, nego u geološkom, ekološkom i potencijalno kosmičkom smislu. Nešto što nije usporedivo s ostalim biološkim vrstama, nego je sui generis. Možda imamo 99% (ili koliko već) gena identičnih sa čimpanzama, ali to samo pokazuje da geni jesu precijenjeni kad je u pitanju razumijevanje čovjeka (kažu da imamo i 85% gena identičnih s miševima, 61% s mušicama, a navodno i oko 50% s bananama). Biologija čovjeka se jedva imalo promijenila zadnjih stotinjak tisuća godina, ali promjene načina čovjekova života, promjene koje čovjek izaziva u životima većine drugih vrsta, u okolišu, naposljetku i u geologiji, itd. jesu dramatične. Ono što čovjek jest, barem od početka razdoblja holocena, to određuje kultura a ne biologija, memetika a ne genetika.

I zato, suočeni s jedne strane s time da smo mi presudan faktor sadašnjosti i budućnosti planeta, a s druge da nemamo pojma kamo idemo niti kamo bismo htjeli, mogli bismo se konačno i upitati: koji su izvori te silne moći, naime ljudske kulture? S obzirom na to pitanje, povratak korijenima nije embracing your inner ape, nego osjećanje da je čovjek „biljka s korijenima na nebu“.

Nazvat ću to kosmičkim religijskim osjećanjem [sense]. To je teško razjasniti onome tko ga ne iskusi… Pojedinac osjeća s jedne strane ispraznost suviše ljudskih nastojanja i nakana, a s druge plemenitost i divotnost reda koji se raskriva u prirodi i svijetu mišljenja. Osjeća svoju pojedinačnu sudbinu kao zatvor i traga za iskustvom ukupnosti postojanja kao jedinstva punog značenja. … Meni izgleda da je najvažnija funkcija umjetnosti i znanosti održati živim taj osjećaj kod onih koji su prijemčivi za njega. … Tvrdim da je to kosmičko religijsko iskustvo najjača i najplemenitija pokretačka snaga znanstvenog istraživanja. Nitko tko ne cijeni nevjerojatnu predanost i nadasve posvećenost bez koje ne mogu nastati doista nove stvaralačke znanstvene misli ne može prosuditi snagu osjećanja iz kojega jedino može izniknuti takav rad. (Albert Einstein, On Cosmic Religion, 1954.)

Za istim tim osjećanjem “središnjeg reda” (što je, otprilike, prijevod grčke riječi kosmos), žudio je i njegov nešto mlađi kolega, i našao ga, ne samo kod Bacha i Platona:

Što sam duže slušao, sve više me je mučilo saznanje o nedostatku tog delotvornog središta; patio sam zbog toga gotovo fizički, ali ni sam ne bih bio kadar da iz gustog spleta suprotnih mišljenja nađem put povratka u središnju oblast. Tako je prolazio čas za časom, držani su govori i vođene su raspre. Senke na dvorištu zamka izdužile su se i naposletku je posle vrelog dana nastupio sivkastomodri suton, spustila se mesečinom obasjana noć. Još jednako su trajali razgovori, a onda se na balkonu iznad dvorišta pojavio neki mladić sa violinom, i kad se sve utišalo, iznad nas su se začuli prvi veliki de-mol akordi Bahove Šakone. I veza sa središtem odjednom je neosporno uspostavljena. Mesečinom prelivena dolina Altmila pod nama bila bi već dovoljan razlog za romantičnu začaranost – ali nije to bilo to. Jasni su oblici Šakone kao svež vetar razvejali maglu i otkrili oštre obrise što ih je ona bila prekrila. Moglo se, dakle, govoriti o središnoj oblasti; to je u sva vremena bilo mogućno, kod Platona i kod Baha, na jeziku muzike ili na jeziku filosofije ili religije; moralo je, prema tome, da bude mogućno i sada i u budućnosti. To je bio doživljaj. (Werner Heisenberg, link)

To je vjera koju su imali, da ostanemo na domaćem nam teritoriju, Zaratustra i pitagorejci, Platon i Aristotel, Augustin i Toma Akvinski, Galilei i Newton, Leonardo i Bach, Goethe i Hegel, Novalis i Dostojevski, Einstein i Heisenberg, Gödel i David Bohm, Tarkovski i Arvo Pärt, Tin Ujević i Marijan Cipra, i toliki drugi: da čovjek nadahnuće za spoznaju, za umjetnost, za etičko postupanje, prima iz više nego ljudskih izvora.