ravnoteža? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(devetnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Kako misliti tu Ciprinu istost dvaju momenata, znanja i bitka, ako ona može prijeći u njihovu ne-istost? Kako nešto što je isto (a nešto je isto jedino samom sebi) ima mogućnost postati ne-isto (nekako se u sebi podvojiti)? Jedna Ciprina metafora za tu teško mislivu istost […]

biti na razgranatom putu? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(osamnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Bivstvena cjelina je istina kao mogućnost istosti bića i duha. Ta mogućnost istine onda stoji kao ono vodeće, kao arche filosofiranja. Kad bi filosofija poput sove koja uzlijeće u sumrak nastupala uvijek tek post festum, kad je zbivanje dovršeno, ono što bi ona samo mišljenjem spoznavala […]

istina kao istost? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(sedamnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Prvi od šest Ciprinih “dijaloga” s grčkim misliocima u Metamorfozama metafizike jest onaj s Parmenidom, naslovljen (samo u prvom izdanju MM) “Bitak i privid”. Parmenidova filozofija je prema Cipri sam početak povijesti filozofije. To znači da je istina kao istina cjeline bivstva po prvi put došla […]

čemu povijest filosofije? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(šesnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Moj omiljeni fizičar David Bohm, osim fizikom i onim što je nazivao „mišljenjem cjeline“ (odnosno metafizikom, mada on to nije tako htio nazvati), cijeloga života se bavio i dijalogom. To je naposljetku poprimilo jednu specifičnu praksu nazvanu Bohmian dialogue, gdje bi se dvadesetak ili više ljudi […]

što je bivstvo? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(dvanaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Sumnjanje pak u egzistenciju istine sa filozofijskog je stajališta protusmisleno (apsurdno), jer svaki akt filozofiranja neminovno pretpostavlja već prethodno nužno prihvaćeno uvjerenje da istina jest. Ono nepoznato nije nikad njeno bivstvovanje [existentia], nego njeno bivstvo, ne da li istina jest, nego što je ona – što je bivstvo istine ili što je istinsko bivstvo? – tis  he ousia […]

sjeći riječima? (ulomci Platona, I. Mikecina, B. Berčića i Čuang Cea)

Stvari imaju neku bit – tovar nije konj, koliko god ga mi pokušavali u našoj mašti ”vući gore-dolje” kao da je konj, ili ga nazivali riječju ”konj”. Carevo novo ruho nije nikakvo ruho, koliko god netko htio da jest.

Ako stvari imaju neku neproizvoljnu bit, tad postoji pristup toj stvari, neko naše djelovanje, koje je ”suglasno njenoj prirodi”, a onda valjda i ono drugo, koje nije suglasno, nego je ”kako se nama prohtije”.

Sokratov primjer je ”sječa neke stvari”:
”Ako hoćemo sjeći svaku stvar onako kako to odgovara naravi čina sječi i biti sječen, i onime što tome činu odgovara, nećemo li sjeći i uspjeti stvar izvesti vrlo dobro? Radimo li protiv prirode, nećemo li promašiti cilj i izvesti ama baš ništa?”

Ovdje možda Sokrat pretjeruje kad postavlja tako binarno ovu opreku ”izvesti vrlo dobro” naspram ”izvesti ama baš ništa”. Ipak je moguće sjeći nešto više ili manje suglasno prirodi toga što siječemo. U nekoj taoističkoj priči (Čuang Ce, valjda, ako nisam pomiješao…) taoistički majstor je kuhar (ili mesar, ne sjećam se točno). Njegova je vještina sjeći životinjsko meso tako da to bude posve u skladu s urođenim, prirodnim linijama tog mesa. To ”djelovanje u skladu s prirodom” je njegovo taoističko umijeće. Slično je i s drugim vještinama; ja sam jednom pisao o rezidbi maslina. Ima tu neke arbitrarnosti, ali ona nije posvemašnja. Valja slijediti prirodne samonikle linije, biti u skladu sa prirodom te stvari, da bi djelovanje bilo uspješno.

U svakom slučaju, neko djelovanje može biti više ili manje u skladu s prirodom.

”Zar govoriti nije također neko djelovanje? … Da li će se onaj koji govori ispravno izraziti ako govori kako mu se svidi? Ili ako bude govorio kako to prirodno pristaje stvarima da se izražavaj i budu izražene riječju?”

Kao što neku (prirodno izniklu) stvar možemo rezati jako puno načina, ali od tih načina neki su primjereniji samoj toj stvari, a neki manje, isto je, kaže Sokrat, i s govorom. I on može biti nekoj stvari primjereniji, ili manje primjeren.

Parmenid: potrebno je oboje? (ulomci Platona, Parmenida, M. Cipre, O. Žuneca, D. Barbarića i I. Mikecina)

Nužno je naime upoznati u isti mah i laž i istinu bivstvene cjeline – ananke gar manthanein kai to pseudos hama kai alethes tes holes ousias – i to uz velik trud i tijekom dugog vremena. ulomak iz Platon, Sedmo pismo, (Ep.VII 344b), navod iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, 21999., str. 36. Tradicionalna slika prikazuje Parmenida, […]