što je bivstvo? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(dvanaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Sumnjanje pak u egzistenciju istine sa filozofijskog je stajališta protusmisleno (apsurdno), jer svaki akt filozofiranja neminovno pretpostavlja već prethodno nužno prihvaćeno uvjerenje da istina jest. Ono nepoznato nije nikad njeno bivstvovanje [existentia], nego njeno bivstvo, ne da li istina jest, nego što je ona – što je bivstvo istine ili što je istinsko bivstvo? – tis  he ousia […]

sjeći riječima? (ulomci Platona, I. Mikecina, B. Berčića i Čuang Cea)

Stvari imaju neku bit – tovar nije konj, koliko god ga mi pokušavali u našoj mašti ”vući gore-dolje” kao da je konj, ili ga nazivali riječju ”konj”. Carevo novo ruho nije nikakvo ruho, koliko god netko htio da jest.

Ako stvari imaju neku neproizvoljnu bit, tad postoji pristup toj stvari, neko naše djelovanje, koje je ”suglasno njenoj prirodi”, a onda valjda i ono drugo, koje nije suglasno, nego je ”kako se nama prohtije”.

Sokratov primjer je ”sječa neke stvari”:
”Ako hoćemo sjeći svaku stvar onako kako to odgovara naravi čina sječi i biti sječen, i onime što tome činu odgovara, nećemo li sjeći i uspjeti stvar izvesti vrlo dobro? Radimo li protiv prirode, nećemo li promašiti cilj i izvesti ama baš ništa?”

Ovdje možda Sokrat pretjeruje kad postavlja tako binarno ovu opreku ”izvesti vrlo dobro” naspram ”izvesti ama baš ništa”. Ipak je moguće sjeći nešto više ili manje suglasno prirodi toga što siječemo. U nekoj taoističkoj priči (Čuang Ce, valjda, ako nisam pomiješao…) taoistički majstor je kuhar (ili mesar, ne sjećam se točno). Njegova je vještina sjeći životinjsko meso tako da to bude posve u skladu s urođenim, prirodnim linijama tog mesa. To ”djelovanje u skladu s prirodom” je njegovo taoističko umijeće. Slično je i s drugim vještinama; ja sam jednom pisao o rezidbi maslina. Ima tu neke arbitrarnosti, ali ona nije posvemašnja. Valja slijediti prirodne samonikle linije, biti u skladu sa prirodom te stvari, da bi djelovanje bilo uspješno.

U svakom slučaju, neko djelovanje može biti više ili manje u skladu s prirodom.

”Zar govoriti nije također neko djelovanje? … Da li će se onaj koji govori ispravno izraziti ako govori kako mu se svidi? Ili ako bude govorio kako to prirodno pristaje stvarima da se izražavaj i budu izražene riječju?”

Kao što neku (prirodno izniklu) stvar možemo rezati jako puno načina, ali od tih načina neki su primjereniji samoj toj stvari, a neki manje, isto je, kaže Sokrat, i s govorom. I on može biti nekoj stvari primjereniji, ili manje primjeren.

Heraklit: vijek je dijete koje se igra kockajući? (ulomci Heraklita i Igora Mikecina)

“U Artemidinom svetištu znao se je Heraklit s djecom igrati kocaka, odustavši od bezbožnog vladanja koje ne poštuje najveću vrsnoću, iz daljine skrbeći za svijet u okružju onog božanskog, koje je odsutno iz svijeta. U odsutnosti onog božanskog muž ljubomudri mudrošću dospijeva u dodir s njime i skrbi za njegovo oprisutnjenje u svijetu. Igra s djecom u svetištu zaštitnice rađanja, čistoće, nevinosti i djece boravak je u kraljevstvu djeteta, gdje vijek čovjeka suzbori s vijekom zbora [logos].”

budnost? (ulomci Heraklita, Bele Hamvasa i Igora Mikecina)

onim bdijućima jedan je i zajednički svijet a od onih lijegajućih svaki se u svoj odvraća mnogoukost umu ne uči Heraklit, fragmenti 89. i 40., preveo: Igor Mikecin, u Igor Mikecin, Heraklit, Zagreb 2013., str. 265. i 303. Riječ Veda potječe iz vidya i u vezi je s latinskim videre, što otprilike znači … vidjeti. … […]

filosofija kao samozacijeljivanje istine? (ulomci Marijana Cipre, Igora Mikecina i Petra Šegedina)

Ali, čemu sve to? To lutanje u nesigurnom, to dovođenje sebe u besputice? Kakva korist od toga? Kakva korist od filosofije? Tko tako pita, taj se nije zaputio u filosofiju – a i ne će, ne postavi li pitanje korjenitije (na primjer: kakva korist od života uopće? je li, dakle, baš sve – recimo cjelinu mog vlastitog života – moguće procijeniti s obzirom na neku korisnost?). Iz takvih, pak, korjenitih pitanja možda iznikne jedna slutnja, neki poziv na nešto što nadilazi svakodnevnu brigu o korisnosti. Pusti li da taj poziv u njemu raste, možda dospije i do onog pitanja iz naslova: je li, dakle, ta žudnja koja pokreće filosofiranje isključivo moja, ili me tu poziva nešto što je veće od mene?