Bill Clinton, predsjednik Sjedinjenih Država, priopćio je 26. lipnja 2000. da su znanstvenici dovršili prvu verziju ljudskog genoma. To će reći, zaključili su slijed kojim se nizaju skoro sve od tri milijarde kemijskih građevnih opeka naše DNA. … Francis Collins, tada na čelu američkog nacionalnog instituta za zdravlje a danas znanstveni savjetnik predsjednika Joea Bidena, […]
Kad je Hegel oblikovao one dijelove svoga sistema u kojima „biološki“ pojmovi igraju ulogu, „biologija“ … je bila daleko od etablirane znanosti kakvom će postati nakon Darwina. U svojim spisima Hegel čak ni ne koristi naziv „biologija“ [Biologie], nego radije izraz „organska fizika“ [organische Physik]. … Prvi uistinu živi oblik u Hegelovoj organskoj fizici je […]
U suvremenoj eksperimentalnoj (molekularnoj) biologiji nema filosofskih pitanja. Ugrubo, nakana je molekularne biologije opisati značajke molekularnih sastavnih dijelova živoga organizma. … Iako su njene metode vrlo važne i njeni rezultati ostavljaju bez daha, ona ne zahtijeva neku filosofiju koja bi nadilazila filosofske temelje fizike. Ostavimo li vitalizam po strani, znanost koja bi poricala da se […]
Je li Platon, taj “veliki heroj antievolucionizma”, opovrgnut darvinizmom? Andreas Wagner, biolog, smatra da bi zadnja riječ ipak mogla biti Platonova.
Imate li i sami kantovskih problema? 🙂
Od mnoštva znanstvenih otkrića tijekom dvanaestak godina trajanja ovoga Nagovora većina ih se sa filosofskog gledišta (koje nije nužno sub specie aeternitas ali uključuje 2500 godina povijesti) nije činila baš relevantnima. To nije slučaj s napretkom epigenetike zadnjih godina. I zato što se jedna zamisao dugo protjerana preko notornog „ruba znanosti“ vratila u mainstream, ali i zato što se i ovdje, u jednoj „hard science“, očituje koliko je „informacija“ sadržana u tekstu (u ovom slučaju genima) malo odvojiva od konteksta (u ovom slučaju okoliša) – a što je klasična tema hermeneutike.
Da bismo mogli razlučiti što to znači jedan živi organizam, gdje on počinje a gdje prestaje (a počinje okoliš), moramo već unaprijed imati iskustvo bivanja jednim – iz redukcionističkog gledišta nejasno je što predstavlja granicu između ”unutarnjeg” poriva i ”izvanjske” prisile.
”Filosofija života” s početka prošlog stoljeća je, u osloncu na Nietzscheovu opreku dionisko-apolonsko, život razumjela nasuprot umu, kao kaos nasuprot redu. Ipak, čini se da je ne vidjeti red u svekolikim formama života prije jedan simptom nego neki uvid u ono bitno života.
Teorijski pojmovi prirodnih znanosti, prema C. F. von Weizsäckeru, uvelike odgovaraju platonovskim idejama. Ovdje to obrazlaže na ”ideji divlje guske”. Pritom odbacuje vjerovanje da je ideja nešto kao logička klasa, jer se pojmovi empirijskih znanosti odnose i na buduće slučajeve, odnosno, uvijek se radi o nepotpunom skupu. Kako prepoznajemo (ne samo mi, nego i npr. životinje) da neki primjerak spada u određeni ”skup”? Svakako postoji nešto kao urođena sposobnost prepoznavanja oblika. Dok aristotelovska koncepcija po kojoj su oblici (eidos) ”u stvarima” dobro opisuje priručno pred-teorijsko prepoznavanje oblika, dotle platonovska koncepcija po kojoj zapravo spoznajemo ”idealne tipove” točnije odgovara postupanju znanosti.
(klikni na naslov)
Ulomak s kraja i video cijelog predavanja održanog u znaku Raka 🙂 23. lipnja 2014., povodom proslave Dana Instituta za filozofiju.
nagovor na filosofiju 