epigenetika? (ulomak iz Michael Skinner, Unified theory of evolution)

Od mnoštva znanstvenih otkrića tijekom dvanaestak godina trajanja ovoga Nagovora većina ih se sa filosofskog gledišta (koje nije nužno sub specie aeternitas ali uključuje 2500 godina povijesti) nije činila baš relevantnima. To nije slučaj s napretkom epigenetike zadnjih godina. I zato što se jedna zamisao dugo protjerana preko notornog „ruba znanosti“ vratila u mainstream, ali i zato što se i ovdje, u jednoj „hard science“, očituje koliko je „informacija“ sadržana u tekstu (u ovom slučaju genima) malo odvojiva od konteksta (u ovom slučaju okoliša) – a što je klasična tema hermeneutike.

kaos života? (ulomak iz Volker Gerhardt, Samoodređenje. Princip individualnosti)

”Filosofija života” s početka prošlog stoljeća je, u osloncu na Nietzscheovu opreku dionisko-apolonsko, život razumjela nasuprot umu, kao kaos nasuprot redu. Ipak, čini se da je ne vidjeti red u svekolikim formama života prije jedan simptom nego neki uvid u ono bitno života.

ideja divlje guske? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Teorijski pojmovi prirodnih znanosti, prema C. F. von Weizsäckeru, uvelike odgovaraju platonovskim idejama. Ovdje to obrazlaže na ”ideji divlje guske”. Pritom odbacuje vjerovanje da je ideja nešto kao logička klasa, jer se pojmovi empirijskih znanosti odnose i na buduće slučajeve, odnosno, uvijek se radi o nepotpunom skupu. Kako prepoznajemo (ne samo mi, nego i npr. životinje) da neki primjerak spada u određeni ”skup”? Svakako postoji nešto kao urođena sposobnost prepoznavanja oblika. Dok aristotelovska koncepcija po kojoj su oblici (eidos) ”u stvarima” dobro opisuje priručno pred-teorijsko prepoznavanje oblika, dotle platonovska koncepcija po kojoj zapravo spoznajemo ”idealne tipove” točnije odgovara postupanju znanosti.

(klikni na naslov)

savjest kao pripadnost? (ulomci iz Bert Hellinger, Priznati ono što jest i Rupert Sheldrake, The Presence of the Past)

Daleko od nekog “božanskog glasa u nama”, savjest se u psihoterapeutskoj praksi Berta Hellingera pokazala kao vrlo zemaljska sila. Hellinger tu odbacuje opreku kultura vs. priroda, napomenom da ”to ‘zna’ čak i pas”. Savjest kao pripadnost tada ne bila ”druga priroda bića koje govore”, i ”djelovala samo u području kulture”, nego bi bila svojstvena i ne-govorećim životinjama. Sličnu neprekinutost između životinjskih i ljudskih zajednica vidi i biolog Rupert Sheldrake, koji oboje objašnjava svojim pojmom morfičkih polja kao nositelja organizacijskih svojstava materijalnih sustava.

morfogenetska polja?

Iako je odavno je prošlo vrijeme da ispunim obećanje pa na ovom blogu objavim nešto o Sheldrakeovoj ”hipotezi formativne uzročnosti”, tema se nekako sada nametnula. Radi se o jednoj hipotezi koja nije prihvaćena u biologiji, a na koju se ja volim kladiti. Ona pretpostavlja da je za objašnjenje bioloških fenomena potrebno uvesti jedan činitelj koji […]

biološka svrhovitost (teleologija)?

Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog. Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom […]