pasivnost strasti? (ulomak iz Hans Ruin, The Passivity of Reason)

U cijeloj klasičnoj filosofiji strasti (passions) su tema od najveće teorijske brige. Zapravo, strasti su ono što mora biti znano da bi bilo filosofije. Samo se shvaćanjem smisla i značenja strasti filosofija, kao vrhovna aktivnost razuma, može uspostaviti i zadobiti pristup samoj sebi. Dopustite mi da predložim sljedeću generalizaciju: odnos između razuma i strasti u […]

Aristotel protiv neoliberalnog kapitalizma? (ulomak iz Ozren Žunec, Banalnost dobra)

U pojmovnoj zbrci oko “neoliberalnog kapitalizma” jedno značenje se pokazuje kao suvislo i bitno – naime da se radi o dokidanju politike (a onda i kulture) u korist ekonomije. Tu bitnu opasnost definirao je još Aristotel kao “hremastiku” nasuprot “ekonomici”.

istinski prijatelji mogu biti isključivo čestiti ljudi? (ulomak iz Marko Vučetić, Prijateljstvo u Aristotelovoj filozofiji)

U skladu s Platonovom “dok filosofi ne postanu kraljevi…” po drugi put na ovome Nagovoru na filosofiju podržavam nekog kandidata na političkim izborima. Marko Vučetić, filosof i saborski zastupnik, kandidat je na predsjedničkim izborima. Budući da je njegova kandidatura primjereno uvjetna – kandidaturu će povući ako se kandidira netko bolji od njega – tako je i moja podrška uvjetna – podržavam ga, osim ako se kandidira netko bolji od njega.

četiri elementa?

U literaturu za ovogodišnje srednjoškolsko natjecanje iz filosofije koje se bavi meni bliskom temom “filosofija i prirodne znanosti” spadaju i ulomci iz Platonovog “Timeja”, među kojima i oni koji se bave četirima elementima. Budući da to može izgledati beznadno zastarjelo, evo nekoliko napomena.

prijatelj sam, dakle postojim? (ulomak iz Giorgio Agamben, Prijatelj sam dakle postojim)

“Pri­ja­telj­stvo je ta­ko usko po­ve­za­no sa sa­mom de­fi­ni­ci­jom fi­lo­so­fi­je da se mo­že re­ći da bez nje­ga filosofi­ja ne bi za­i­sta ni bi­la mo­gu­ća. Bli­skost iz­me­đu pri­ja­telj­stva i fi­lo­so­fi­je je ta­ko du­bo­ka da ona uključu­je φίλος, pri­ja­te­lja, u svo­je sop­stve­no ime i, kao što to če­sto bi­va za sva­ku pre­te­ra­nu bli­skost, riziku­je da sa njom ne uspe da iza­đe na kraj. U klasičnom sve­tu, ova iz­me­ša­nost i, sko­ro, konsupstancijal­nost pri­ja­te­lja i fi­lo­so­fa se pod­ra­zu­me­va­la, i to si­gur­no sa na­me­rom, na ne­ki na­čin arhaič­nom, da bi ne­ki sa­vre­me­ni filo­sof – u tre­nut­ku po­sta­vlja­nja eks­trem­nog pi­ta­nja: „Šta je fi­lo­so­fi­ja?“ – mo­gao da na­pi­še da je ona pita­nje ko­je tre­ba da se re­ša­va en­tre amis.”

Aristotel, učenik Platonov? (ulomak iz Werner Jaeger, Aristotel)

“Aristotel: zasnivanje jedne povijesti njegovog razvoja Wernera Jaegera nezaobilazna je knjiga za filozofijski studij ne samo Aristotela, nego i njegovog duhovno-povijesnog okružja, ujedno koristan poticaj za širu publiku, jer svojim hermeneutičkim nastojanjem na doživljaju povijesne osobe daje živu sliku, ne samo prikaz znanstvenog istraživanja o tome što je netko nekada rekao.
Naoko samorazumljiv podnaslov — zasnivanje jedne povijesti njegovog razvoja — označava bitnu prekretnicu spram načina kako se Aristotela do tada običavalo tumačiti. Korpus doktrinarnih spisa obično se uzimao kao jedini mjerodavan dok su ostatci dijaloga i posebno zanimljiv, iz drugih izvora rekonstruirani, nagovor na filozofiju (Protreptikos) zanemarivani. Time se stekao dojam da je Aristotelov otklon od Platona bio nagao i takoreći bezvremen, čime i Aristotelov lik dobiva takoreći crtu bezvremenosti. Jaeger nasuprot tome pokazuje da je razlaz s Platonom slojevit i da se može pratiti u više faza, koje se razlikuju kako sadržajno, tako i po formi prikaza.”