Temeljni dezideratum utilitarizma jest najveća sreća najvećeg broja ljudi. To je misao koja ih vodi; što je moguće većem broju ljudi treba osigurati što je moguće veću količinu sreće. Stoga motto utilitarizma glasi najveća sreća najvećeg broja…Princip najveće sreće je izuzetno plauzibilan princip, pogotovo u okolnostima u kojima naše odluke imaju posljedice po velik broj ljudi. Zamislite da ste ministar prometa i da donosite odluku o tome koji ćete autoput graditi, A ili B. Na raspolaganju imate dovoljno sredstava da izgradite bilo jedan bilo drugi, međutim, nemate dovoljno sredstava da izgradite oba. Autoput A će s glavnim gradom povezati 1 400 000 ljudi, dok će autoput B s glavnim gradom povezati tek 300 000 ljudi. Ako je njihova važnost i u svim ostalim aspektima proporcionalna broju stanovnika, recimo, za potrebe tranzita, industrije, itd., za koji ćete se odlučiti? Jasno, izgradit ćete autoput A zato što će on povezati s glavnim gradom veći broj ljudi! Pod pretpostavkom da ljudi žele taj autoput, da će se njime koristiti i da će im biti bolje ako ga budu imali nego ako ga ne budu imali, trebate donijeti odluku koja će najvećem broju ljudi donijeti najveću sreću, drugim riječima, trebate postupiti upravo prema principu najveće sreće.
…
Jeremy Bentham bio je uvjeren da je moguće izmjeriti i izračunati količinu sreće do koje neki postupak dovodi. Za Benthama sreća nije nekakva subjektivna himera koja će zauvijek izbjegavati egzaktni znanstveni pristup, već potpuno objektivna činjenica u svijetu koju se može i mora kvantitativno zahvatiti. Stoga je dao i točnu uputu za mjerenje sreće, to je poznati utilitaristički račun sreće. Budući da utilitarizam dobro izjednačava sa srećom, a ispravno s onim što uvećava sreću, račun sreće predstavlja uputu za mjerenje i računanje etičke ispravnosti postupka.
…
Dakako, često je vrlo teško točno procijeniti količinu sreće do koje dovodi neki pojedini postupak. Stoga kritičari utilitarizma odbacuju račun sreće kao nešto što je toliko komplicirano da je naprosto neupotrebljivo u svakodnevnom životu. Čak i kada bi bilo moguće pronaći, uvrstiti i izračunati točne vrijednosti, to bi toliko dugo trajalo da nikada ne bismo stigli na vrijeme donijeti ispravnu odluku. A što će nam takva teorija? Ono što nam treba jest teorija koja će konkretnim ljudima reći što da čine u konkretnim situacijama, a ne teorija za koju nam je potreban superkompjuter koji može procesirati ogromne količine informacija u strahovito kratkom vremenu. Zbog toga utilitarizam sa svojim računom sreće u najboljem slučaju može opstati samo kao čisto akademska teorija, a ne kao stvarna etička teorija. Na ovom prigovoru pogotovo inzistiraju zastupnici deontološke etike – koji smatraju da trebamo postupati po pravilima. Isto tako, veliku mu težinu pridaju i utilitaristi pravila kada argumentiraju protiv utilitarista postupaka. Doista, daleko je brže i jednostavnije postupati po općim pravilima nego u svakom pojedinom slučaju izračunavati sve dobre i loše posljedice svojih postupaka, na koncu, pravila su upravo zato i nastala.
…
Utilitarizam postupaka (act utilitarianism) jest gledište da svaki pojedini postupak treba vrednovati po posljedicama do kojih dovodi, dok je utilitarizam pravila (rule utilitarianism) gledište da su pravila ono što treba vrednovati po posljedicama do kojih dovodi njihovo pridržavanje. Dakle, prema utilitarizmu pravila pojedine postupke vrednujemo ovisno o tome jesu li ili nisu su skladu s pravilima koja dovode do najveće ukupne količine sreće. Zbog toga se utilitarizam postupaka još naziva i direktni utilitarizam, jer se pojedine postupke vrednuje direktno, dok se utilitarizam pravila onda naziva indirektni utilitarizam, jer se pojedine postupke vrednuje indirektno, ovisno o tome pripadaju li kategoriji postupaka koji inače dovode do najveće ukupne sreće. Klasični utilitarizam Benthama, Sidwicka i Milla jest utilitarizam postupaka, oni su smatrali da treba vrednovati pojedine postupke. Međutim, sredinom dvadesetog stoljeća utilitaristi su se okrenuli utilitarizmu pravila. Zašto? Prije svega, činjenica je da u našem moralu, takvom kakav de facto jest, postoje pravila kojih se pridržavamo; Ne ubij! Ne ukradi! Održi obećanje! itd. Budući da takva pravila postoje i budući da igraju važnu ulogu u moralu, etička teorija koja ih ignorira naprosto ne može predstavljati zadovoljavajuću rekonstrukciju našeg moralnog sustava. Štoviše, pravila se često pridržavamo čak i kada u danim okolnostima ne dovode do najboljih posljedica, naprosto zato što smo uvjereni da ne smijemo kršiti ta pravila. Čak i kada bi krađa i danim okolnostima dovela do boljih posljedica, uvjereni smo da ne smijemo krasti; čak i kada bi kršenje obećanja u danim okolnostima dovelo do boljih posljedica, uvjereni smo da moramo održati obećanje, itd. Tako utilitarizam pravila zapravo predstavlja kompromisnu poziciju između konzekvencijalističke i deontološke etike, to jest, između gledišta da postupke trebamo vrednovati po posljedicama do kojih dovode i gledišta da postupke treba vrednovati prema pravilima pod koje potpadaju. Iako kompromisna pozicija, utilitarizam pravila je po svom duhu ipak konzekvencijalistička pozicija jer se pravila vrednuju po posljedicama do kojih dovode. Ako pridržavanje nekog pravila u najvećem broju slučajeva dovodi do boljih posljedica nego nepridržavanje tog pravila, onda se tog pravila trebamo pridržavati uvijek. Ili, tog se pravila uvijek trebamo pridržavati ako dovodi do boljih posljedica barem u više od 50% slučajeva. Nadalje, kao što je već spomenuto, jednostavnije je pridržavati se općih pravila nego u svakom pojedinom slučaju izračunavati omjer dobrih i loših posljedica. Gdje bi nas to dovelo kada bismo u svakom pojedinom slučaju uzimali u obzir sve moguće posljedice? Naprosto je brže, lakše i jednostavnije pridržavati se općih pravila. Uz to, pridržavanje jasnih i eksplicitnih pravila olakšava život u zajednici, što je sigurno osnovna funkcija etike. Lakše je funkcionirati u društvu u kojem ljudi naprosto izvršavaju obećanja nego u društvu u kojem ljudi od slučaja do slučaja procjenjuju treba li izvršiti obećanje ili ne; lakše je funkcionirati u društvu u kojem ljudi naprosto ne kradu nego u društvu u kojem svaki puta procjenjuju hoće li krađa ipak dovesti do najveće ukupne sreće, itd. Na koncu, najjači razlog za odustajanje utilitarizma postupaka i prihvaćanje utilitarizma pravila jest kršenje ljudskih prava. Naime, najveća sreća najvećeg broja u nekim se situacijama postiže upravo drastičnim kršenjem prava pojedinaca. Deseci tisuća Rimljana uživali su promatrajući kršćane bačene lavovima. Utilitaristički račun sreće lako bi mogao pokazati da njihova sreća nadmašuje patnju i bol nekolicine kršćana. Ako bi račun sreće to doista pokazao, onda bi prema utilitarizmu postupaka zabava starih Rimljana bila etički opravdana. Ako bi užitak i sreća robovlasnika nadmašila patnju robova, prema utilitarizmu postupaka robovlasništvo bi bilo etički ispravno društveno-političko uređenje. Progoni nepopularnih manjina lako bi doveli do najveće sreće najvećeg broja. U nekim bi okolnostima čak i osuđivanje nevinih moglo dovesti do najveće ukupne količine sreće. Na primjer, u okolnostima u kojima uzavrelo javno mnijenje traži krivca za počinjeni zločin osuđivanjem nevinog čovjeka mogu se izbjeći neredi širih razmjera u kojima bi stradao veći broj ljudi. U takvim bi okolnostima prema utilitarizmu postupaka čak bila etička dužnost pravosuđa da pronađe žrtvenog jarca i kazni ga za zločin koji nije počinio. Na koncu, paradoksalno je i ironično što bi društvo u kojem se svi pridržavaju pravila izuzetno dobro stajalo u pogledu najveće sreće najvećeg broja, tako da čak i utilitaristi koji sami ne vjeruju u pravila smatraju da je dobro da ljudi vjeruju u pravila i pridržavaju ih se. Drugim riječima, konzekvencijalistički gledajući, dobro ili čak nabolje društvo bilo bi ono u kojem ljudi prihvaćaju deontološku etiku. Stoga bi, konzekvencijalistički gledajući, bilo opravdano ljude uvjeravati u istinitost deontološke etike usprkos tome što bi deontološka etika po pretpostavci bila neistinita. Svi navedeni primjeri jesu primjeri koji svjedoče protiv konzekvencijalizma, a u prilog deontološke etike, međutim, samim time što govore u prilog pravila, oni ujedno svjedoče i u prilog utilitarizmu pravila.
Boran Berčić, Filozofija (svezak prvi), Zagreb: Ibis Grafika 2012.
Knjigu se može nabaviti u knjižarama i kod nakladnika: Ibis Grafika
nagovor na filosofiju 
Zapravo mi se čini da je ta razlika utilitarizam činova/pravila umjetna. Da bi netko procijenio koliko pojedinačni akt doprinosi maksimiziranju sreće, morao bi za taj proračun pronaći ogroman broj veza koje bi bile proračunljive, odnosno pravilne. I samo u odnosu na te veze može onda računati tu “pojedinačnu” situaciju – ali to već čini tu situaciju tek pojedinačnim sklopom općih pravilnih veza. Svaki proračun ima oblik “za svaki x koji je u toj i toj situaciji slijedi …”, što znači da nema proračuna za pojedinačni slučaj nego je svaki proračun nešto što vrijedi za opći slučaj. Odnosno, proračunljivost=pravilnost, a onda nema više radikalne “pojedinačnosti” nekog čina (naime u toj mjeri u kojoj je proračunljiv). Dakle, mislim da zapravo ne postoji nešto kao utilitarizam pojedinačnih činova.
Sviđa mi seSviđa mi se
Pa da, u pravu si. Svaki ispravan postupak implicira primjenu nekog pravila. To što si napisao mi je pomoglo da si pojasnim pogrešku u Berčićevu rezoniranju koju sam samo naslućivao, ali ju nisam jasno vidio. Naime, on je nastavku na gore postani tekst napisao:
“Utilitarizam pravila sigurno predstavlja poboljšanje u odnosu na utilitarizam postupaka; ne podliježe nizu prigovora kojemu podliježe utilitarizam postupaka. Međutim, izgleda da utilitarizam pravila ipak predstavlja nestabilnu poziciju koja je formulirana prilično arbitrarno i ad hoc. Naime, ako pravila prihvaćamo zato što dovode do dobrih posljedica, onda nije jasno zašto ne bismo dopustili izuzetke u situacijama u kojima izuzetci dovode do boljih posljedica. Plauzibilna je pretpostavka da se ne smije lagati zato što bi laganje u najvećem broju slučajeva dovelo do lošijih posljedica od govorenja istine. Međutim, sigurno postoje pojedini slučajevi u kojima laganje dovodi do boljih posljedica od govorenja istine. Trebate li pomahnitalom mužu s upaljenom motornom pilom u ruci reći gdje se skriva njegova žena? Trebate li čovjeku na samrti reći da će sigurno umrijeti u sljedećih deset minuta? Izgleda očito da ne trebate, u prvom slučaju čak i ne smijete.
…
Dakle, općenito govoreći, problem za utilitarizam pravila jest u tome što što oni isti razlozi koji inače opravdavaju pravilo u nekim situacijama opravdavaju izuzetak, a ako su to razlozi zbog kojih smo prihvatili pravilo onda zbog tih istih razloga, ovisno o situaciji, moramo prihvatiti i izuzetak. Budući da utilitarist pravila nema načina da opravda pridržavanje pravila u svim situacijama, bez obzira na posljedice u pojedinom slučaju, briše se bilo kakva sadržajna razlika između utilitarizma pravila i utilitarizma postupaka te utilitarizam pravila zapravo opet postaje utilitarizam postupaka izložen svim standardnim prigovorima.”
Ono što Berčić previđa jest da jedno pravilo (“ne laži”) nije stavljeno u stranu zbog “izuzetka” već zbog primjene hijerarhijski višeg pravila (koje bi otprilike glasilo “treba spriječiti ubojstvo!” ili “treba podržati život!”) čija primjena u toj situaciji dovodi do veće ukupne sreće nego primjena hijerarhijski nižeg pravila (“ne laži!”). Navodni “izuzetak je u stvari primjena višeg pravila, odnosno utilitarizam pravila nije doveden u pitanje utilitarizmom postupaka, koji u stvari ne postoji, već je više pravilo primijenjeno nauštrb nižeg. Time se doista briše razlika između utilitarizma pravila i utilitarizma postupaka, ali ne tako što se utilitarizam pravila svodi na utilitarizam postupaka, već tako što se utilitarizam postupaka svodi na utilitarizam pravila.
Sviđa mi seLiked by 1 person