emergencija iskustva? (ulomak iz Galen Strawson, Real Materialism)

Fizikalisti pojavu iskustva objašnjavaju ovako: imamo nešto poput hrpe lego kockica, koje se međusobno slučajno spajaju i gibaju na razne načine, i kad to spajanje i gibanje postane dovoljno složeno (ali baš jako, jako složeno), pojavi se iskustvo. To se naziva „emergencija“. Strawson jr., u skladu sa slavnom pojmovnom strogošću analitičke filosofije, odgovara: „Don’t belive it. It’s silly.“ Čini se kao primjeren odgovor.

Oglasi

zašto majmuni ne pokazuju? zašto ljudi pokazuju? (ulomak iz Michael Tomasello, Why Don’t Apes Point?)

Čini se da neki minimalni jezik gesta, osobito gestu pokazivanja, ljudi razumiju neovisno o kulturi, prije nego nauče jezik, dok nama srodni primati te geste teško razumiju i nikad ne koriste između sebe. Što bi značilo da differentia specifica ljudi spram drugih primata nije samo jezik, nego i jedno predjezično razumijevanje intencija drugih, a koje vjerojatno uopće omogućuje da se jezik pojavi. Posljedice mi izgledaju dalekosežne. Između ostaloga i to da sve što je eksplicitno iskazano možemo razumjeti samo unutar konteksta koji je uvelike predjezičan, odnosno implicitan. Također, čini se da je bit toga razumijevanja sagledavanje namjera drugih, što znači da razumijevanje od početka uključuje i stanoviti (recimo tako) etički motiv (usporedi: https://protreptikos.wordpress.com/2017/03/06/ja-kao-bilo-tko-drugi-ulomak-iz-j-n-findlay-axiological-ethics/). Odnosno, nije tako da druge najprije razumijemo kao neke “objekte” pa nas tek etički odgoj uči da i oni, poput nas, imaju namjere.

Kant i očuvanje energije? (ulomci iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode i iz Cindro/Colić, Fizika)

Priča se da je fizika nadišla Kantove kategorije i njegova poimanja prostora i vremena. Pa evo mali protuprimjer – jedan tako ključan fizikalni zakon kao što je zakon o očuvanju energije uvelike je aprioran (odnosno slijedi iz pred-postavke o homogenosti vremena kao uvjeta mogućnosti fizikalno opisivog iskustva). A to je (više-manje 🙂 ) rekao već Kant.

Za lakše razumijevanje sam uz Weizsäckerov ulomak dodao i relevantni ulomak iz jednog udžbenika fizike.

Schrödingerova mačka: problem mjerenja u kvantnoj fizici? (ulomak iz George Greenstein, Arthur G. Zajonc: The Quantum Challenge)

Budući da je moj core business poučavanje fizike, povremeno se time bavim i na ovom blogu. Ovaj put slavni problem Schrödingerove mačke kojemu poznatost višestruko nadilazi razumljenost. Uslijed profesionalne deformiranosti nisam odolio da uz ulomak nadodam i neke vlastite napomene. To je doprinijelo natprosječnoj dužini, ali, barem se nadam, i jasnoći zapisa.

S filosofske strane zanimljiva je (meni) prije svega radikalna trostrukost vremenske evolucije kvantnih sustava koja se ovdje opisuje: prije pokusa imamo superpoziciju višestrukih mogućnosti, sam čin pokusa se događa u nemjerljivom i zapravo neuzročnom trenutku čije je trajanje doslovno nula, i nakon pokusa imamo jednu od onih mogućnosti kao ozbiljenu (dok ostale netragom iščezavaju/kolabiraju). Što sve skupa mene (ali izgleda i jedino mene 😀 ) podsjeća na strukturu vremena budućnost-sadašnjost-prošlost kakvu doživljavamo u svakodnevnom iskustvu (budućnost ima više mogućnosti, prošlost je jedinstvena i određena, trenutak sada je odluka za jednu od mogućnosti).

znanost u drugim kulturnim perspektivama? (ulomak iz Mislav Ježić, Kulturne perspektive i znanstvena metodologija)

Nasuprot Heideggeru koji zapadnjačku znanost bezuvjetno povezuje s tehnikom, Mislav Ježić navodi suprotne (i klasične) primjere: grčku znanost u doba otprilike nakon Platona i srednjeeuropska sveučilišta u doba otprilike nakon Goethea, kad je svrha znanosti (bila) izričito odvojena od “korisnosti”. No, osim tih primjera daje i izvan-europske primjere – klasične kulture Indije i Kine. Budući da ona dva europska razdoblja ionako ovdje dovoljno često (barem se nadam) dolaze do riječi, ovaj put ulomci koji se odnose shvaćanje znanosti (?) u kulturnim kontekstima Indije i Kine.

raznolikost interpretacija u klasičnoj fizici? (ulomak iz Richard Feynman, The Character of Physical Law)

Nelagoda koju izaziva mnoštvo valjanih interpretacija kvantne mehanike (https://protreptikos.files.wordpress.com/2015/05/suac.jpg )pojačana je dojmom da u klasičnoj (naime pred-kvantnoj) fizici nije bilo ničeg sličnog. No, što ako je taj dojam pogrešan? Ako i u klasičnoj fizici, npr. u rješenju najklasičnijeg problema gibanja planeta oko Sunca, imamo nešto poput ”raznolikosti mogućih interpretacijskih shema” (Feynman)?