pragmatične vrijednosti? (ulomak iz Manfred S. Frings, Lifetime: Max Scheler’s Philosophy of Time)

Druga razina vrijednosti, po Maxu Scheleru, jesu pragmatičke vrijednosti, odnosno vrijednosti korisnosti. Za tehnički i ekonomski način mišljenja, to je ujedno vrhovna vrijednost. Scheler sumnjiči i Heideggera da je zanemarivanjem vertikalne komponente ljudske egzistencije, analizirajući samo svakodnevnicu a ne i svetkovne, uzdignute dane čovjekove (barem u Bitku i vremenu), sebe ograničio na upravo ovu razinu kao temeljnu za nas.

Oglasi

pribor? (ulomci iz Martin Heidegger, Bitak i vrijeme i Graham Harman, Heidegger Explained)

Sve što se pojavljuje jest objekt za neki subjekt. Doista? Heidegger tu temeljnu samorazumljivost Novoga vijeka opovrgava primjerom koji upravo zbog toga, unatoč dojmu trivijalnosti, zaslužuje Harmanovu ocjenu da se radi o ”možda najvećem trenutku filosofije u 20. stoljeću”. Prije i češće nego kao pred-met za neku svijest, stvari upotrebljavamo kao pribor, bez da smo ih pritom eksplicitno svjesni. Stvari iz implicitnog načina da jesu priručno u eksplicitni način da jesu kao predmet kojega smo svjesni, prelaze najčešće tako da prestanu funkcionirati. Tek u lomu samorazumljivog funkcioniranja nešto postaje predmet svjesne pozornosti. Dakle, biti predmet za svijest nije ni prvi ni najčešći, a kamo li jedini, način na koji bića jesu.

Schelerove razine vrijednosti: osjetilne vrijednosti? (ulomak iz Manfred S. Frings, Lifetime)

”Premjestio sam se tamo da mi bude neudobnije.” To svakako zahtjeva daljnja objašnjenja. S druge strane ”premjestio sam se tamo da mi bude udobnije” često ne zahtjeva nikakva daljnja objašnjenja – to nam je neposredno razumljivo. Očito, u tome smislu ne postoji simetrija između onih dviju rečenica. Udobnost je, kaže Scheler, vrednija od neudobnosti. To je svakome samorazumljivo, ali s obzirom na svakovrsna relativiranja možda valja podsjetiti. Naravno, postoje vrijednosti koje nadilaze udobnost, ali ako bi sve ostalo bilo podjednako, nezamislivo je da bi netko radije odabrao da mu je neudobno. Isto vrijedi i za ostale vrijednosti. Scheler ih grupira u pet skupina, a budući da su te skupine hijerarhijski poredane, može se govoriti o pet razina vrijednosti. Ovaj put o najnižoj razini.

retencija-protencija? (ulomak iz Dan Zahavi, Husserlova fenomenologija)

Često čujemo, osobito od new-agera, da prošlost više nije a budućnost još nije – jest samo sadašnjost. Ili, prošlost je tek sjećanje a budućnost tek zamišljanje, samo je sadašnjost ono što se stvarno pojavljuje u iskustvu. Doista? Kad slušamo glazbu, čujemo li uvijek samo jedan sadašnji ton? Kako bismo ikad čuli glazbu kad bismo uvijek čuli samo sadašnji ton? Možda je upravo to ”točkasto sada”, odriješeno od onoga prije i poslije, neka suviše pojednostavljena misaona apstrakcija, a ne primjeren opis iskustva vremena? Edmund Husserl je razmatrao ta pitanja, ovdje u interpretaciji Dana Zahavija.

Kritika ideologije i mogućnost dijaloga

[S radošću, a uz ljubaznu suglasnost autora, donosim veći izvadak iz članka Davora Lazića koji će uskoro biti objavljen u jednom zborniku.]
Pokušao bih da ukažem na jednu mogućnost kako da se misli hermeneutičko-fenomenološki angažman kao kritika ideologije. (…) Ideologija se ovde razume u jednom širem polazištu. Neka prvobitno određenje kritike ideologije bude da se ona bavi „govornojezičkim objektivacijama u kojima subjekt koji iznosi iskaze o životu ne prepoznaje više sopstvene intencije“…