Skrenemo li pozornost s motrenja određenih sadržaja uma ka motrenju tijeka same misli, suočit će nas … jedna duboka zagonetka: kako to da naše misli idu slijedom kojim zapravo idu? Ne izgleda da ima bilo kakve logičke ili prirodne nužnosti zbog koje teku onim redom kojim zapravo teku. Naprotiv, očita je činjenica da različiti pojedinci […]
Druga razina vrijednosti, po Maxu Scheleru, jesu pragmatičke vrijednosti, odnosno vrijednosti korisnosti. Za tehnički i ekonomski način mišljenja, to je ujedno vrhovna vrijednost. Scheler sumnjiči i Heideggera da je zanemarivanjem vertikalne komponente ljudske egzistencije, analizirajući samo svakodnevnicu a ne i svetkovne, uzdignute dane čovjekove (barem u Bitku i vremenu), sebe ograničio na upravo ovu razinu kao temeljnu za nas.
Sve što se pojavljuje jest objekt za neki subjekt. Doista? Heidegger tu temeljnu samorazumljivost Novoga vijeka opovrgava primjerom koji upravo zbog toga, unatoč dojmu trivijalnosti, zaslužuje Harmanovu ocjenu da se radi o ”možda najvećem trenutku filosofije u 20. stoljeću”. Prije i češće nego kao pred-met za neku svijest, stvari upotrebljavamo kao pribor, bez da smo ih pritom eksplicitno svjesni. Stvari iz implicitnog načina da jesu priručno u eksplicitni način da jesu kao predmet kojega smo svjesni, prelaze najčešće tako da prestanu funkcionirati. Tek u lomu samorazumljivog funkcioniranja nešto postaje predmet svjesne pozornosti. Dakle, biti predmet za svijest nije ni prvi ni najčešći, a kamo li jedini, način na koji bića jesu.
”Premjestio sam se tamo da mi bude neudobnije.” To svakako zahtjeva daljnja objašnjenja. S druge strane ”premjestio sam se tamo da mi bude udobnije” često ne zahtjeva nikakva daljnja objašnjenja – to nam je neposredno razumljivo. Očito, u tome smislu ne postoji simetrija između onih dviju rečenica. Udobnost je, kaže Scheler, vrednija od neudobnosti. To je svakome samorazumljivo, ali s obzirom na svakovrsna relativiranja možda valja podsjetiti. Naravno, postoje vrijednosti koje nadilaze udobnost, ali ako bi sve ostalo bilo podjednako, nezamislivo je da bi netko radije odabrao da mu je neudobno. Isto vrijedi i za ostale vrijednosti. Scheler ih grupira u pet skupina, a budući da su te skupine hijerarhijski poredane, može se govoriti o pet razina vrijednosti. Ovaj put o najnižoj razini.
Max Scheler je jedan od rijetkih filosofa koji je spoznajne doprinose osjećanja shvaćao ozbiljno. Njegovo shvaćanje empatije, s obzirom na ”problem drugih umova”, tumači Dan Zahavi.
Osoba za Maxa Schelera ne postoji kao neki mogući predmet iskustva, nego je neposredno su-iskušeno jedinstvo iskustva. Ona nije izvor intencija koji im prethodi, nego jest samo u izvršenju intencionalnih činova. Tumači Dan Zahavi.
Često čujemo, osobito od new-agera, da prošlost više nije a budućnost još nije – jest samo sadašnjost. Ili, prošlost je tek sjećanje a budućnost tek zamišljanje, samo je sadašnjost ono što se stvarno pojavljuje u iskustvu. Doista? Kad slušamo glazbu, čujemo li uvijek samo jedan sadašnji ton? Kako bismo ikad čuli glazbu kad bismo uvijek čuli samo sadašnji ton? Možda je upravo to ”točkasto sada”, odriješeno od onoga prije i poslije, neka suviše pojednostavljena misaona apstrakcija, a ne primjeren opis iskustva vremena? Edmund Husserl je razmatrao ta pitanja, ovdje u interpretaciji Dana Zahavija.
[S radošću, a uz ljubaznu suglasnost autora, donosim ulomak iz članka Davora Lazića koji će uskoro biti objavljen u jednom zborniku.]
[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme] 7. A) pojam fenomena Metoda primjerena fundamentalnoj ontologiji je fenomenologija. Heidegger opet obrazlaže kružno, što (već smo vidjeli, a kasnije će to biti još razrađeno) smatra neizbježnim. Dakle: ne možemo uzeti neku naslijeđenu metodu, nego ”iz načina obrade što ga zahtijevaju ‘same stvari’ ” treba oblikovati metodu. A fenomenologija, […]
[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme] Možda prije nego napišemo nešto o §7. ima smisla pogledati fenomenologiju u akciji. Meni se sviđa jedan izvadak iz Prolegomena za povijest pojma vremena (str. 39.), koji, čini mi se, lijepo pokazuje jednu fenomenološku analizu. Mada je fenomenologija (barem prije SuZ) imala pretenziju nastupati ne-povijesno, ipak je ovdje povijesni kontekst sasvim […]
nagovor na filosofiju 