pribor? (ulomak iz Graham Harman, Heidegger Explained)

Stvari nisu puko prisutne, pred-meti u okolišu … – bilo prisutne za ljudsku svijest, bilo fizički prisutne u svemiru… – nego se obično susreću kao pribor. Najčešće tu-bivanje susreće bića koja nisu pred-meti, nego su pri-ručna. Tu-bivanje obično ne bulji u stvari, niti ih teorijski analizira, nego ih upotrebljava i podrazumijeva. U bilo kojem trenutku većina nas ne misli o stolici na kojoj sjedi, podu koji je podržava, čvrstom tlu ispod poda, kisiku kojeg dišemo, ili srcu i bubrezima koji nas održavaju živima. Te stvari podrazumijevamo i usmjeravamo pažnju drugdje. Nema nečega takvoga kao što je ”jedan” pribor, budući da je sav pribor pridružen drugom priboru u jedno divovskom sustavu odnošenja. Kuća se odnosi na loše vrijeme i na potrebu tu-bivanja da se ne smoči; potreba da se ne smoči odnosi se na naše medicinsko znanje; to se nadalje odnosi na naš strah od bolesti i na ambicije koje bi ostale neispunjene ranom smrću. Broj međusobnih odnosa pribora je beskonačan, i sav pribor čini neku jedinstvenu cjelinu. Da bi bila to što jesu, oruđa se moraju povući iz vidljivosti. Vanjski izgled neke stvari ne pruža nam razumijevanje priručnosti stvari – oruđa nisu za gledanje, budući da se obično prešutno oslanjamo na njih.

Nadalje, značenje bića nije izumljeno od tu-bivanja u redovničkom samotništvu: pribor uvijek pripada nekom javnom svijetu. Za neke ljude sumrak se odnosi na mir nakon dugog teškog dana, dok za druga tu-bivanja on znači kraj posta tijekom Ramazana. Priručnost pribora ono je što najprije susrećemo; to nije nešto što unosimo u stvari nakon što ih najprije  vidimo kao puke  fizičke hrpe. Zapravo, ono što najprije susrećemo jest svijet u cjelini, ne skupina razbacanih pojedinih stvari koje naknadno treba sabrati… – svi dijelovi svijeta su sjedinjeni u golemu mrežu značajnosti gdje se sve odnosi na sve ostalo.

Dakako, nije baš tako jednostavno. Svakako, pribor se obično skriva. Neupadljiv je i nenametljiv. Obično nas loš pribor navodi da ga često opažamo, kao kad je strop prenizak pa prečesto lupamo glavom u njega. Ali pribor ponekad ne funkcionira.  Auta se kvare; čekići se raspadaju…; tjelesni organi iznenada otkazuju. Upravo u tim trenutcima najčešće pribor postaje upadljiv i privlači našu pažnju. Također i u slučaju oruđa koje izgubimo: kad nam je auto ukraden, bus ne stigne, ili smo zametnuli cipele dok krećemo na posao, to su primjerci pribora koji više ne služe, ali tim glasnije objavljuju svoju stvarnost.

Svi takvi slučajevi čini oruđa prisutnima. No, to ih ne čini čisto pred-metnima, budući da su i dalje duboko upleteni u svijet značenja: polomljeni čekić ili razbijeni prozor sad nas gnjave kao primjerci pribora koji je otkazao i kojeg bismo se rado riješili. Ali normalno se bića svijeta ne objavljuju na taj način. To nije tek negativno svojstvo, nego pozitivno budući da oruđe nešto obavlja upravo onda kad se ne objavljuje. Ova briljantna analiza oruđa je možda najveći trenutak filosofije 20. stoljeća. Njena je prvenstvena meta očito Husserl. Ono što dolazi prvo nisu fenomeni koji se pojavljuju svijesti. Fenomeni su tek rijetki slučajevi vidljivih stvari koje izranjaju iz pretežne šutnje pozadine pribora.

ulomak iz Graham Harman, Heidegger Explained, 2007, str. 62.-63. i 45., preveo: ja

Oglasi

2 misli o “pribor? (ulomak iz Graham Harman, Heidegger Explained)

  1. Ono što je meni zanimljivo u poslednje vreme, vezano za neki tekst o G. Bemeu jeste podudaranje ovog Hajdegerovog priručnog i predručnog sa terminima iz ekonomije, tako kod Marksa, razlika između upotrebne i razmenske vrednosti.

    Kratko pojašnjenje:

    U ekonomiji nalazimo da ono što čini određenu robu robom jeste njena razmenska vrednost [Tauschwert], za razliku od njene upotrebne vrednosti [Gebrauchswert]. Upotrebna vrednost neke stvari jeste ono šta se sa njom čini (npr. stolica – sedi se na njoj). Razmenska vrednost stvari stupa u perspektivu tek kada je stavljamo u odnos spram nečeg drugog, neke druge stvari odnosno robe. Sa ovim razmenskim, odnosnim, karakterom stvari – ona kao roba biva nečim javnim, društvenim, tržišnm, za razliku od upotrebne vrednosti koja ne poseduje nužno ovu dimenziju.

    Liked by 1 person

    • Da, čini mi se s obzirom na onaj Varoufakisov tekst da i treći način bitka analiziran u ”Bitku i vremenu”, naime način bitka nas samih, dolazi do izražaja kod Marxa kao nesvodiv na ta dva modusa vrijednosti.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s