Filmsku trilogiju Krzysztofa Kieślowskog Tri boje: Plavo (1993.), Bijelo (1994.), Crveno (1994.) odgledao sam u svojim ranim dvadesetima, kad su ti filmovi izlazili. Bili su mi zanimljivi, ali mi je tada vjerojatno mnogo toga bitnog u njima promaklo. U zadnjih godinu dana sam ih ponovno gledao (u obratnom redoslijedu), pa su mi pokrenuli neke misli o […]
(peti zapis u nizu čitanje: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike) [P]romišljanje odnosa filozofije i duha kršćanstva preduvjet [je] svakom daljnjem filozofiranju poslije razdoblja grčke filozofije. (MM, 8.) To je glavni razlog (kako ga Marijan Cipra navodi u naknadnom Predgovoru) nedovršenosti planiranog četverodijelnog projekta Metamorfoza metafizike. Kršćanska objava po svom povijesnom mjestu slijedi nakon grčke filozofije. Ona […]
Da je knjiga Davora Ljubimira o Scheleru objavljena ranije mogao sam ovim jasnim i preglednim ulomkom o jednoj od mojih omiljenih tema uštedjeti nekoliko drugih već objavljenih na ovom blogu.
Hegel se kao tridesetogodišnjak iznova bavi Kristom, i upravo tad se događa i njegov okret od Kanta ka vlastitim temama i rješenjima. Nakon što je napisao neobjavljenu knjigu “Isusov život”, u kome Isusa shvaća kao posve kantovskog učitelja morala (i ništa više od toga – raspeće je ujedno i kraj priče), njemu svojstveno nastojanje za pomirenjem, koje stavlja u središte ljubav kao onu moć koja pomirenje može ozbiljiti, dovodi i do promijenjenog stava prema Kristu.
Jedan od najčitanijih ulomaka na ovom blogu je Schopenahauerov o “metafizici spolne ljubavi” (https://protreptikos.wordpress.com/2010/11/21/metafizika-spolne-ljubavi-ulomak-iz-arthur-schopenhauer-svijet-kao-volja-i-predodzba/). U izravnoj polemici protiv toga Solovjev sumira argument ovako: “U potpunosti prihvaćajući nužnost i svrhovitost rađanja djece i smjene naraštaja radi napretka čovječanstva u njegovu kolektivnom životu … [kažem da], zapravo, ljubav s time nema veze. Poklapanje snažne ljubavne strasti s uspješnim rađanjem djece čista je slučajnost, i to rijetka; povijesno i svakodnevno iskustvo pokazuje da roditelji mogu svoju djecu uspješno rađati, žarko voljeti i krasno odgajati, iako nisu nikada bili zaljubljeni jedno u drugo. Prema tome, društveni i univerzalni interesi čovječanstva koji su povezani sa smjenom naraštaja uopće ne zahtijevaju uzvišeni ljubavni patos.”
A potom nudi drugačiji pogled na smisao spolne ljubavi.
Preneseno sa ”Filozofskog magazina”.
Milan Galović tumači Schelerov nauk o primatu ljubavi za spoznaju. Da bi u spoznaji neki ”subjekt” nekako ”izišao” van sebe prema ”objektu” potrebno je da ih nešto s-jedini. Moć koja posreduje između dvaju bića spajajući ih u jedno, i time omogućuje transcendiranje sebe i sudjelovanje na bitku drugog bića, jest ljubav. Tek to transcendiranje i sudjelovanje omogućuje spoznaju.
Opovrgnuta je Freudova tvrdnja da je namjerno izbjegao čitati Schopenhauera i Nietzschea kako ga se ne bi shvatilo kao filosofa (nego kao praktičnog liječnika i prirodoslovca).
”Istinski Schopenhauerovi sljedbenici, njegovi ‘učenici’ u eminentnom smislu riječi, bili su nekoliki samostalni duhovi koji su bili najdublje potaknuti njime, a potom su krenuli vlastitim putem. Tijekom toga razvoja svoju dužnost spram ‘učitelja’ (a nisu ga svi osobno poznavali) tumačili su više kao dužnost prema njegovoj uzoritoj nepotkupljivoj težnji za istinom nego prema ‘istinama’ što ih je naučavao…
U velike učenike svakako smijemo ubrojati i S. Freuda. Više ne bi trebalo biti sporno da je bio Schopenhauerov ‘učenik’: činjenice su osporile njegova uvjeravanja da se upoznao sa Schopenhauerom tek nakon razrade osnova psihoanalize. S druge strane, svakako je bio ‘učenik’ u eminentnom smislu, kako smo ovdje mislili – nismo pravedeni prema njemu ako ga prikazujemo samo kao ‘domišljača’.” (J. Salaquarda)
”Egoističnost” kojom neka ”ideja individuuma” hoće dospjeti i opstati u postojanju danas bi se nazvala ”sebičnošću gena”, koja je doduše tek metaforička, bez neke intencije. To odgovara ”instinktu” gdje se sve događa kao prema pojmu svrhe, mada jedinka nema pojma o tome. Važna je razlika spram suvremenih shvaćanja to da jedinka pogođena lijepim zapravo ima neposredno iskustvo ”volje vrste”, što odgovara Platonovom/Diotiminom nauku o neposrednoj osjetilnoj prisutnosti ”ideje lijepog”. Nedostaje, pak, spomen volje za oplođivanjem i rađanjem ne samo ”u tijelu” nego i ”u duši” (što bismo danas nazvali ”memom”), a onda i poimanje o sublimaciji erosa te njegovog izraza u kulturnom/duhovnom uzdizanju, što bi također mogla biti ”volja vrste”. Uostalom, ako Schopenhauer nije ostavio genetske potomke, imao je ”učenike u eminentnom smislu”, poput Freuda, Nietzschea ili Richarda Wagnera.
Optužbu, koja je od tada postala opće mjesto, izrekao je Nietzsche:
”Kršćanstvo je dalo Erosu da popije otrov. On doduše od toga nije umro, ali se iskvario, do poroka.”
”Naravi poput one apostola Pavla gledaju na strasti zlim pogledom: one na njima upoznaju jedino ono prljavo, izopačeno, što kida srce; ideal kojemu teže jest uništenje strasti, a u onom božanskom vide potpunu očišćenost od njih. Posve drukčije nego Pavle i Židovi, Grci su težnju idealu usmjerili upravo na strasti, te su ih voljeli, uzdizali, pozlaćivali i obožavali. Očito su se u strasti osjećali ne samo sretnije, nego i čišće i božanstvenije nego inače. – A kršćani? Jesu li u tome htjeli postati Židovima? Jesu li možda to i postali?”
Odgovor je stigao kasno, no, ipak, s najvišeg mjesta.
Izgleda da se ”širi doseg” kasnijeg Freudovog pojma eros (naspram ranijeg pojma libido) odnosi na mogućnost da se ”energija” povezana sa spolnošću (naime ”libido”) preusmjeri i izrazi i u obliku nekog drugog ”mentalnog procesa”.
Za razumijevanje takvog preusmjeravanja ključni su Freudovi pojmovi represija i sublimacija. Represija je potiskivanje poticaja, odgurivanje natrag od zadovoljenja, bez određenog smjera. Ta (bilo gdje) potisnuta energija naknadno ponovo izbija (iz tko zna kojega smjera), najčešće kao neki patološki simptom. Kod sublimacije se poticaj preusmjerava, ali ne da bi se potisnuo bilo gdje i tako odustalo od zadovoljenja, nego se zadovoljenje nalazi u nekom drugom objektu od onoga koji je izazvao početni poticaj. Sublimaciju je Freud smatrao načinom na koji društvo postiže odustajanje od onoga što pojedinac želi, i preusmjeravanje tih želja na društveno poželjne ciljeve, ali bez da posegne za represijom. Način na koji društvo to postiže je putem superega, onog dijela psihe svakoga pojedinca koji ima funkciju naređivati mu slijeđenje eksplicitnih i implicitnih normi društva.
No, čini se da sublimacija može, osim nesvjesne prisile društva, biti i nešto što bi čovjek mogao svjesno/slobodno odabrati. U takvoj samo-sublimaciji može se naći paralela s Platonovim/Diotiminim naukom o erosu.
nagovor na filosofiju 