Scheler i ordo amoris? (ulomak iz Davor Ljubimir, Znanje po mjeri svečovjeka)

Scheler tvrdi … da postoji poredak u osjećanju vrijednosti: to osjećanje u sebi je graduirano. …

Udvostručujući svaki od članova Tomine dvodiobe vrijednosti na vitalne i duhovne, Scheler dobiva četveročlanu skalu vrijednosnih modaliteta (negdje peteročlanu), u kojoj su na najnižem stupnju vrijednosti koje služe zadovoljenju tjelesnih potreba (luksuzne i civilizacijske), potom vitalne, pa duhovne, te na vrhu ljestvice vrijednosti svetoga.

scheler-piramida1.jpg

Najnižoj vrijednosnoj vrsti, onoj ugodnog i neugodnog, odgovara funkcija osjetilnog osjećanja, kojemu su modusi uživanje i patnja, a stanja radost i bol; ova vrijednosna vrsta vezana je uz osjetilnu narav uopće.

Vrijednosti vitalnog osjećanja vezane su uz suprotnost plemenitog i prostog, a to su: plemenitost, zdravlje, moć i materijalno blagostanje.

Duhovne vrijednosti su: estetske vrijednosti (ljepota), zatim pravo te spoznaja istine, a konsekutivno im pripadaju tzv. kulturne vrijednosti.

Vrijednosti svetoga pripadaju apsolutnoj sferi onog božanskog, i uz njih su vezana čuvstva blaženstva ili zdvajanja u vjeri, sreće i nesreće, strahopoštovanja, a konsekutivno im pripadaju kult, sakramenti i sl.

Prve dvije sfere vrijednosti su životno relativne, dok druge dvije, kao osobne vrijednosti, jesu apsolutne vrijednosti.

Temeljnim vrstama vrijednosti odgovaraju vrijednosni tipovi osoba (Wertpersontypen) kao paradigmatički nositelji tih modaliteta. Nositelje vrijednosti korisnog i ugodnog Scheler naziva vodećim duhovima civilizacije i u njih svrstava znanstvene istraživače, tehničare, liječnike i gospodarstvenike. Oni su realizatori vrijednosti održanja. Danas, u doba apsolutizacije tehničkog ovladavanja svijetom, oni se nameću kao najviši vrijednosni tipovi osoba.

Nositelj vitalnih vrijednosti za Schelera je heroj: čovjek zbiljnosti, naime volje i moći koja teži ostvariti ono plemenito u životu svojega naroda. Osnovni modusi heroja su državnik, vojskovođa i kolonizator.

Ova dva tipa osoba, koji po Tomi provode vita activa, Aristotel je bio nazvao čovjekom užitaka, odnosno političarom. S druge strane u okružju vitae contemplativae Aristotel vidi samo čovjeka teoretičara, a Scheler genija i sveca.

Genij je nosilac duhovnih vrijednosti u liku umjetnika, filozofa i zakonodavca. Njemu se, kroz ljubav, svijet otvara u cijelosti (ne tek kao “okolni svijet”), interes mu je svestran, posjeduje često ekstatičku predanost idejama i vrijednostima, te preobilje duha,  a stvara bezinteresno i bez pravila.

Svetac pak kao nositelj najviše vrijednosti, u ljubavi je i zrenju izvorno okrenut onom-božanskom, a sadržaj koji mu je dan jest objava. Tu Scheler navodi razne tipove profeta, božanskih ljudi, vidovnjaka, spasitelja i iscjelitelja.

Tipovima osoba sveca, genija, heroja, vodećeg duha civilizacije i umjetnika života pridolazi, pokazat će se, ne tek povijesno, nego i ontološko značenje. Frings ga ovako obrazlaže:

Mogući svjetovi neke osobe … ontološki su ovladavani osnovnim usmjerenostima ljubavi pretpostavljanja [preferiranja] vrijednosti kroz “reljef” privlačenja i odbijanja u ordo amoris. Ova osnovna usmjerenja doživljena su u svakoputnoj korelativnosti između shvaćanja vrijednosti i osjećanja stanja, i posredstvom toga jesu temeljno osvještenje bitka osobe.

------MAGAZIN, 4.STR.,KOLOR 4 STUPCA!!!

Davor Ljubimir (1955.)

Prilikom primjene spoznajno-teorijskog fenomenološkog stava na sferu osjećajnosti (Gefühle) Scheler je posegnuo za “istinitom i dubokom Pascalovom mišlju” o ordre du coeur, logique du coeur i raison du coeur kao za podlogom svojoj tezi da

pored kauzalnih zakona i psihofizičke ovisnosti emocionalnog života o tjelesnosti postoje i samostalni zakoni smisla tzv. “viših” emocionalnih akata i funkcija, različitih od osjećajnih doživljaja.

Odlučno je tu Schelerovo shvaćanje da čitav naš duhovni život koji se odvija s onu stranu predmetnog spoznavanja i mišljenja… ima akte i zakone akata koji su po svojoj biti i sadržajno neovisni o faktičkoj ljudskoj organizaciji.

I ono-emocionalno duha, osjećanje, pretpostavljanje [preferiranje], voljenje, mržnja, htijenje ima određeni izvorni apriorni sadržaj, koji nije posudilo od “mišljenja” i na koji etika treba ukazati posve neovisno od logike. Postoji apriorni “poredak srca” ili “logika srca”

– dakle jedna vječna i apsolutna zakonitost osjećanja, voljenja i mržnje, koja nije svediva na neku intelektualnu zakonitost.

Objektivni poredak formi ljubavi (ordo amoris) slijedi poredak vrijednosti. No, s obzirom na to da su nositelji vrijednosti “ugodno” nedostojni istinske ljubavi, pa nema čisto osjetilne ljubavi, preostaje trodioba: uz vrijednosti “plemenito i prosto”, kojima odgovaraju vitalni ili tjelesni akti, vezana je vitalna ili strastvena ljubav, dok je uz vrijednosti spoznaje i lijepog, odnosno uz psihičke ili ja-akte, vezana duševna ljubav ja-individue. Na vrhu, uz vrijednosti svetog, te duhovne akte ili akte osobe, vezana je duhovna ljubav osobe. Ordo amoris, ćud (duša, narav, Gemüt) ili, slikovito rečeno, ljudsko srce, jest “rašlanjena paslika” svijeta vrijednosti.

Ordo amoris ima u Schelerovoj filozofiji, zbog svojeg osobitog karaktera, mnogostruko značenje, i pokazuje se kao bitnost koja sebe uvijek iznova potvrđuje u tkanju najširih područja filozofijskog istraživanja, no bez da pritom uvijek i sam bude tematiziran. Ako se npr. pogledaju emocionalna stupnjevanja (vitalne, duševne i duhovne) ljubavi, pokazuje se da im odgovara čitavo mnoštvo tematika: prvo vrijednosti same, pa njima odgovarajući tipovi vrijednosnih osoba (junak, genij, svetac), potom tri ideje boga (kao svemoćnog, premudrog i presvetog), zatim tri ideje čovjeka (homo faber, umno biće, božje stvorenje) i tri forme znanja [znanje upravljanja, bitno znanje, znanje svetog], te najposlije tri socijalne bitne forme (životna zajednica, društvo, cjelokupna osoba [ili “zajednica/općinstvo svetih”].  …

Ordo amoris valja razlikovati od historijski faktičkih svjetova vrijednosti koji se izgrađuju putem varijabiliteta akata pretpostavljanja [preferiranja] između konstantnih vrsta vrijednosti. Svi ti akti utemeljeni su u pra-aktu ljubavi, kojega su korelati vrijednosti. Utoliko je usmjerenost svakog akta pretpostavljanja [preferiranja] određena usmjerenošću akta ljubavi, koji sam može biti ispravan i lažan (ljubav i mržnja). Utoliko se nadaje i mogućnost različitih morala pored i usprkos pretpostavci jedne etike koja vrijedi vječito.

S obzirom na takav središnji, ključni položaj akta ljubavi, može Scheler reći:

Tko ima ordo amoris (poredak ljubavi) nekog čovjeka, ima tog čovjeka: ima ono što je kristalna formula za kristal, prozire ga koliko je to najviše moguće, vidi iza empirijskog šarenila jednostavne crte njegove ćudi – a ona je u većoj mjeri jezgra čovjeka kao duhovnog bića nego što su to spoznaja i htijenje!

No, budući da je Scheleru ordo amoris ujedno i jezgra svijeta kao božanskog poretka, onda mu se i njemu primjerena ćud, srce (Gemüt, Herz) pokazuje kao raščlanjena idealna slika kozmosa svega mogućega ljubavi dostojnog, kao mikrokozmos svijeta vrijednosti. Utoliko za pojedinca slijedi da će svi oblici ispravnosti ili izopačenosti njegova života i nastojanja ovisiti o tomu koliko je ovaj objektivni ordo amoris utisnut u njegovu ćud, naime koliko mu je [njegov] subjektivni ordo amoris u odnosu spram ovoga reduciran ili izokrenut.

ulomak iz Davor Ljubimir, Znanje po mjeri svečovjeka: zasnivanje sociologije znanja u Maxa Schelera, Sveučilište u Dubrovniku 2017., str. 27.-29., 51.-53.


Znanje-po-mjeri-svečovjeka_MEP.pdf.jpg

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s