metafizika spolne ljubavi? (ulomak iz Arthur Schopenhauer, Svijet kao volja i predodžba)

Trebali bismo se čuditi što filosofi do sada gotovo i nisu razmatrali tu stvar koja u ljudskome životu sigurno ima veoma važnu ulogu, a ostala je kao neobrađena građa. Najviše se još time pozabavio Platon, naročito u Gozbi i Fedru

Sva zaljubljenost, koliko god se vladala eterično, korijeni se jedino u spolnom nagonu, dapače u potpunosti jest samo pobliže određen, čak u najstrožem smislu individualiziran spolni nagon. Ako sada, ustvrđujući to, promotrimo važnu ulogu koju spolna ljubav u svim svojim stupnjevima i nijansama ima ne samo u kazališnim djelima i romanima nego i u zbiljskom životu, gdje se uz ljubav za životom dokazuje kao najsnažniji i najzaposleniji od svih pokretača i neprestano zaokuplja polovicu snaga i misli mlađega dijela čovječanstva, gdje je posljednji cilj gotovo svake ljudske težnje, gdje nepovoljno utječe na najvažnije prilike, u svaki čas prekida najozbiljnije poslove, na trenutak smućuje i najveće glave, gdje se ne srami upadati sa svojim tricama i ometati vijećanja državnika i istraživanja učenjaka, gdje znade umetnuti svoja ljubavna pisamca i uvojčiće i u ministarske portfelje i filosofske manuskripte, gdje ništa manje svakodnevno snuje najzamršenije i najgore poslove, uništava najvrednije odnose, kida najčvršće spone, sad uzima za žrtvu život ili zdravlje, sad bogatstvo, položaj i sreću, poštenjake čini bezobzirnima, dotada vjerne izdajicama, prema tome u cjelini nastupa kao neprijateljski demon koji se trudi sve prevrnuti, zamrsiti i izokrenuti – onda smo potaknuti da uskliknemo: čemu vika? čemu zbrka, bijes, strah i nevolja? Ta radi se samo o tome da svaki Pero nađe svoju Maru (ovdje se nisam smio izraziti doslovce…): zašto da takva sitnica igra tako važnu ulogu i u sređen ljudski život neprestano unosi smetnju i zbunjenost? – No ozbiljnu istraživaču duh istine postupno će otkriti odgovor: to o čemu je riječ nije malenkost: štoviše, važnost te stvari potpuno je primjerena ozbiljnosti i žestini postupaka. Konačna svrha svih ljubavnih zgoda … doista je važnija od svih drugih svrha u ljudskome životu i stoga je vrijedna duboke ozbiljnosti kojom je svatko slijedi. Naime, time se odlučuje ništa manje nego sastav sljedeće generacije. Tom tako frivolnom ljubavnom igrom bit će po svom postojanju i svojim svojstvima određene ”dramatis personae” koje će nastupiti kad mi odstupimo. Kao što je bitak, existentia tih budućih osoba općenito uvjetovana našim spolnim nagonom, tako je njihova bit, essentia, potpuno uvjetovana individualnim izborom pri zadovoljenju, tj. spolnom ljubavlju, i tako se u svakom pogledu neopozivo utvrđuje. To je ključ problema…

preuzmi (2)

Arthur Schopenhauer (1788.-1860.)

Prema tome, sve ljubavne zgode današnje generacije za cijeli su ljudski rod ozbiljna ”meditatio compositionis generationis futurae, e qua iterum pendent innumerae generationes” [promišljanje o sastavu sljedeće generacije, o kojoj opet ovise bezbrojne generacije]. Na velikoj važnosti te stvari, u kojoj se ne radi kao u svim drugima o individualnom dobru i zlu, nego o opstanku i specijalnim osobinama ljudskoga roda u budućim vremenima, a volja pojednica stoga nastupa u povišenoj potenciji kao volja vrste, na toj velikoj važnosti počiva onaj pathos i uzvišenost ljubavnih stvari, ono transcendentno u njihovim ushitima i bolima, što pjesnici tisućljećima prikazuju u bezbroj primjera; jer nijedna se tema po interesu ne može izjednačiti s onom koja se prema svima ostalima, budući da pogađa dobro i zlo vrste, odnosi kao tijelo prema površini…

Ono što se u individualnoj svijesti otkriva kao spolni nagon općenito i bez usmjerenja na određeni individuum drugoga spola, to samo o sebi i izvan pojave jest volja za životom naprosto. No ono što se u svijesti pojavljuje kao spolni nagon usmjeren na određeni individuum, to je samo o sebi volja da se živi kao posve određen individuum. Spolni nagon, premda subjektivna potreba, u tome slučaju znade veoma vješto uzeti masku objektivnog divljenja i tako prevariti svijest: jer priroda za svoje svrhe treba taj strategem… Da će biti rođeno to određeno dijete, to je istinska svrha cijeloga ljubavnog romana, premda je sudionici nisu svjesni: način na koji će se to postići, sporedan je.  – No koliko god se uzvišene i osjetljive, pogotovu zaljubljene duše bunile protiv grubog realizma moga viđenja, ipak su u zabludi. Ta zar točno određenje individualiteta sljedeće generacije nije mnogo viša i dostojnija svrha nego oni njihovi pretjerani osjećaji i nadosjetilni mjehurići od sapunice? Doista, može li među zemaljskim svrhama biti neke važnije i veće? Jedino ona odgovara dubini kojom se osjeća strastvena ljubav, ozbiljnosti kojom nastupa i važnosti koju pridaje malenkostima svoga područja i svoga povoda. Raspaljene strasti, beskonačni napori i muke u postizanju voljenog predmeta izgledat će primjereno jedino ako tu svrhu shvatimo kao istinsku. Jer u tome naporu i trudu prodire u postojanje buduća generacija u ukupnoj svojoj individualnoj određenosti. Ona se pokreće čak i u obzirnom, određenom i samosvojnom izboru radi zadovoljenja spolnog nagona koji nazivamo ljubav. Rastuća naklonost dvoje zaljubljenih zapravo je već volja za životom novoga individuuma, kojega mogu i žele roditi; njegov novi život već se pali u samom susretu njihovih čežnjivih pogleda i objavljuje se kao budući individualitet, harmoničan i dobro sastavljen. Oni čeznu za zbiljskim sjedinjenjem i stapanjem u jedno jedino biće, da bi potom živjeli samo u njemu; a sjedinjenje se ispunjava u onome koga su stvorili, u kome su se njihova nasljedna svojstva stopila u jedno biće i nastavila živjeti sjedinjena. Obratno, uzajamna odlučna i tvrdokorna odbojnost između muškarca i djevojke pokazuje da bi mogli izroditi samo loše organizirano, u sebi disharmonično, nesretno biće…

Ono što na kraju tako silno privlači dva individuuma različitih spolova jest volja za životom koja se pokazuje u cijeloj vrsti, a koja ovdje prema svojim svrhama anticipira jednu objektivaciju svoje biti, u individuumu kojega mogu stvoriti ona dva individuuma… Koliko god individualitet svakoga pojedinog čovjeka bio neobjašnjiv i isključivo njemu svojstven, takva je upravo i sasvim posebna i individualna strast dvoje zaljubljenih – u najdubljem temelju to je zapravo jedno te isto: prvo je eksplicitno ono što je drugo bilo implicitno. Kao početno nastajanje novoga individuuma … valja zapravo motriti trenutak kada su se roditelji počeli voljeti – ”to fancy each other” [sanjariti jedno o drugome], prema veoma zgodnom engleskom izrazu; kao što je rečeno, u susretu i spajanju njihovih čeznutljivih pogleda nastaje prva klica novoga bića, koja kao i sve klice najčešće biva zgažena. Taj novi individuum u stanovitoj je mjeri nova (platonovska) ideja: kao što sve ideje najvećom žestinom nastoje stupiti u pojavnost, lakomo posežući za materijom koju među njima razdjeljuje zakon kauzalnosti: tako i ova naročita ideja ljudske individualnosti najvećom lakomošću i žestinom teži za realizacijom u pojavnosti. Ta lakomost i žestina jest upravo uzajamna strast dvoje budućih roditelja… Što je veća uzajamna primjerenost dvaju individuuma u svakome od raznolikih pogleda što ih valja razmotriti, to će snažnijom biti njihova uzajamna strast. Budući da ne postoje dva posve ista individuuma, svakome određenom muškarcu – uvijek u pogledu na ono što treba stvoriti – mora najpotpunije odgovarati jedna određena žena. Istinska ljubav rijetka je kao i slučaj njihova susreta… – Upravo stoga što se ljubavna strast zapravo vrti oko onoga koji se treba roditi i njegovih svojstava, i što joj tu leži jezgra, između dvoje mladih i obrazovanih ljudi različitih spolova može postojati prijateljstvo zahvaljujući slaganju njihove ćudi, karaktera i duhovne usmjerenosti, a da se ne umiješa spolna ljubav; u tom smislu može čak biti i stanovite odbojnosti među njima. Razlog treba tražiti u tome što bi njihovo dijete imalo tjelesno ili duhovno disharmonična svojstva, ukratko, njegova egzistencija i osobine ne bi odgovarale svrhama volje za životom, kakva se prikazuje u vrsti. U suprotnom slučaju, uz heterogenost ćudi, karaktera i duhovnog usmjerenja i uz odbojnost pa i neprijateljstvo koje iz toga proizlazi, ipak se može pojaviti i postojati spolna ljubav; tu će ona zasjeniti sve ostalo: navede li na brak, on će biti veoma nesretan…

Egoizam je veoma duboko ukorijenjeno svojstvo svake individualnosti općenito; želimo li pobuditi djelatnost individualnoga bića, egoistične su svrhe jedine na koje možemo sa sigurnošću računati. Doduše, vrsta ima starije, bliže i veće pravo na individuuma nego sama krhka individualnost: pa ipak, kada individuum mora djelovati, čak podnositi žrtve radi opstanka i osobine vrste, njegovu intelektu koji je sračunat samo na individualne svrhe ne može se razjasniti važnost te stvari tako da djeluje u skladu s njome. Stoga u tom slučaju priroda može postići svoju svrhu jedino tako da individuumu usadi stanovitu tlapnju zbog koje mu se ono što je dobro samo za vrstu čini kao dobro za njega samog, tako da služi dobru vrste dok tlapi da služi sam sebi… Ta tlapnja je instinkt. U većini slučajeva dade se sagledati kao osjetilo vrste, koje volji prikazuje ono što se pokorava vrsti. No kako je ovdje postala individualnom, volja mora biti prevarena tako da ono što joj pruža osjetilo vrste opaža kroz osjetilo individuuma, dakle da umišlja kako ide za individualnim svrhama dok uistinu slijedi samo generalne (uzevši ovdje tu riječ u najautentičnijem smislu). Izvanjsku pojavnost instinkta najbolje promatramo na životinjama, gdje je njegova uloga najznačajnija; no njegovo unutrašnje zbivanje, kao i sve unutrašnje, možemo upoznati jedino na nama samima. Misli se doduše da čovjek gotovo uopće nema instinkata, osim instinkta da kao novorođenče traži i hvata majčine grudi. No zapravo imamo veoma određen, jasan, premda kompliciran instinkt, naime instinkt veoma istančanoga, ozbiljnoga i samosvojnoga izbora drugog individuuma za spolno zadovoljenje. S tim zadovoljenjem samim o sebi, tj. budući da je ono osjetilni užitak koji počiva na prijekoj potrebi individuuma, ljepota ili ružnoća drugog individuuma nema nikakve veze. Pa ipak, naša revna potaga za zadovoljenjem, uz brižan izbor koji iz toga proizlazi, očevidno se dakle ne odnosi na nas same koji biramo, premda umišljamo da je tako, nego na istinsku svrhu, na ono što se treba roditi, u čemu se tip vrste treba održati što čistije i pravilnije… Prema tome, svatko će najprije odlučno davati prednost i žarko žudjeti za najljepšim individuama, tj. takvima u kojima je karakter vrste najčistije izražen; no potom će na drugome individuumu tražiti osobito one savršenosti koje trebaju njemu samome, čak će mu biti lijepe one koje su suprotne njegovim vlastitim nesavršenostima… Pri pogledu na ženu primjerene ljepote muškarca obuzima vrtoglavo ushićenje, a sjedinjenje s njom pričinja mu se kao najveće dobro; upravo to je osjetilo vrste, koje prepoznaje jasno izražen pečat vrste i htjelo bi je obnoviti njihovim sjedinjenjem… Dakle, čovjeka tu zapravo vodi instinkt koji je usmjeren na najveće dobro vrste, dok čovjek  umišlja da traži samo povećanje vlastita užitka. – Ovo nam doista pruža poučan zaključak o unutrašnjoj biti svakoga instinkta , koji kao i ovdje gotovo uvijek pokreće individuuma radi dobra vrste. Jer očevidno je kako insekt pomno traži određen cvijet ili plod ili prljavštinu ili meso, … da bi položio svoja jaja samo ondje, i ne bježi ni od truda niti od opasnosti da bi to postigao. Tome je veoma analogan muškarčev trud, dok radi spolnoga zadovoljenja pomno traži ženu određenih, njemu individualno prihvatljivih osobina, žudeći tako silno da često, ne bi li postigao tu svrhu, usprkos razumu žrtvuje životnu sreću… Naime, instinkt kao da svugdje djeluje prema pojmu svrhe, pa ipak posve bez njega. Priroda ga ucjepljuje ondje gdje je djelatni individuum nesposoban razumjeti svrhu, ili je ne želi slijediti… Slasna je tlapnja koja zavarava muškarce da će u rukama žene koja mu je lijepa biti sretniji nego s bilo kojom drugom… Prema tome, on tlapi da se trudi i žrtvuje da vlastiti užitak, a sve se to događa samo radi održanja pravilnog tipa vrste ili čak samo stoga što se treba pojaviti posve određena individualnost, koju mogu dati jedino ti roditelji… U skladu s prikazanim karakterom stvari, nakon konačno postignuta užitka svaki će zaljubljenik iskusiti čudnovato razočaranje i čuditi se što ono za čim je tako čeznutljivo žudio ne pruža više od bilo kojeg drugoga spolnog zadovoljenja; to mu neće biti velika potpora. Ova se želja, naime, odnosila prema svim njegovim ostalim željama kao što se vrsta odnosi prema individuumu, dakle kao nešto beskonačno prema konačnome. Zadovoljenje naprotiv koristi samo vrsti i stoga ne dolazi do svijesti individuuma koji je ovdje, nadahnut voljom vrste, požrtvovno služio svrsi koja uopće nije bila njegova vlastita. Stoga se dakle nakon konačna ispunjenja velikog djela svaki zaljubljenik osjeća prevareno: jer iščezla je tlapnja kojom je vrsta ovdje prevarila individuuma…

Po prirodi (je) muškarac u ljubavi sklon nestalnosti, a žena stalnosti. Muškarčeva ljubav osjetno opada od trenutka u kojem je dobila zadovoljenje: gotovo svaka žena privlači ga više od one koju već posjeduje; on čezne za zamjenom. Ženina ljubav naprotiv raste od istoga trenutka. To je posljedica svrhe prirode, koja je usmjerena na opstanak i stoga što veće razmnožavanje vrste. Naime, muškarac godišnje može lako začeti preko stotinu djece, ako mu je ponuđeno jednako toliko žena; nasuprot tome, žena s još toliko muškaraca u godini dana može donijeti na svijet samo jedno dijete (zanemarimo li dvojke). Stoga se on uvijek ogleda za drugim ženama; ona se naprotiv čvrsto drži jednoga: jer priroda je instinktivno i bez refleksije nagoni da zadrži hranitelja i zaštitnika buduće novorođenčadi.

ulomak iz Arthur Schopenhauer, iz djela Svijet kao volja i predodžba, poglavlje 44.: Metafizika spolne ljubavi, u Hrestomatija filozofije sv. 7., Zagreb 1996., str. 109.-118., prevela: Darija Domić, izvornik: Arthur Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vorstellung, II. (1844.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s