motriti ili sudjelovati?

Ne sviđa nam se to da je svijet uvijek već nekako interpretiran, htjeli bismo znati kakav je „kad ga nitko ne gleda“. Ali otkud nam ta očito besmislena želja? Otud što gledanje, motrenje, u svakodnevnom iskustvu u pravilu ne utječe na stvari. Imam dobre razloge za vjerovati da se mnogo toga odvija na isti način […]

što je to dobra interpretacija?

Zagovaram li, onda, da se naprosto pomirimo s mnoštvom interpretacija kvantne mehanike? Znači li to mnoštvo neki anything goes relativizam? Ne. Najprije, nije moguće baš bilo što, a drugo, mada je moguće više od jedne interpretacije, ipak su neke bolje od drugih. Ni u filosofiji zapravo nismo pomireni s mnoštvom filosofema, ali smo naučili živjeti s […]

zašto majmuni ne pokazuju? zašto ljudi pokazuju? (ulomak iz Michael Tomasello, Why Don’t Apes Point?)

Čini se da neki minimalni jezik gesta, osobito gestu pokazivanja, ljudi razumiju neovisno o kulturi, prije nego nauče jezik, dok nama srodni primati te geste teško razumiju i nikad ne koriste između sebe. Što bi značilo da differentia specifica ljudi spram drugih primata nije samo jezik, nego i jedno predjezično razumijevanje intencija drugih, a koje vjerojatno uopće omogućuje da se jezik pojavi. Posljedice mi izgledaju dalekosežne. Između ostaloga i to da sve što je eksplicitno iskazano možemo razumjeti samo unutar konteksta koji je uvelike predjezičan, odnosno implicitan. Također, čini se da je bit toga razumijevanja sagledavanje namjera drugih, što znači da razumijevanje od početka uključuje i stanoviti (recimo tako) etički motiv (usporedi: https://protreptikos.wordpress.com/2017/03/06/ja-kao-bilo-tko-drugi-ulomak-iz-j-n-findlay-axiological-ethics/). Odnosno, nije tako da druge najprije razumijemo kao neke “objekte” pa nas tek etički odgoj uči da i oni, poput nas, imaju namjere.

ljudski život kao igra? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i metafizika)

Pojam igre je barem triput bio tema na ovom Nagovoru na filosofiju (Wittgenstein: https://protreptikos.wordpress.com/2005/03/28/igre-jezicne-igre-obiteljske-slicnosti-ulomak-iz-ludwig-wittgenstein-filozofijska-istrazivanja/ , Hesse: https://protreptikos.wordpress.com/2014/08/27/igra-staklenim-perlama-ulomak-iz-hermann-hesse-igra-staklenim-perlama/ i Gadamer: https://protreptikos.wordpress.com/2006/02/02/igra-ulomak-iz-hans-georg-gadamer-aktualnost-lijepoga/ ). Ipak, izgleda da rehabilitacija toga pojma i njegovo pomicanje od marginalne pojave (npr. kod Aristotela) sve do u središte razmatranja o ljudskom životu započinje s Nietzscheom.

igra kao realni privid? (ulomak iz Eugen Fink, Oaza sreće)

Najveća pitanja i problemi filosofije kriju se u najsvakodnevnijim riječima i stvarima. Pojam privida tako je taman i misaono posve neiscrpiv kao i pojam onoga Jest, bitka – i oba ova pojma supripadaju na jedan neprogledan, zbunjujući, upravo labirintski način, prodiru jedan u drugoga i proigravaju jedan s drugim. Mišljenje koje se u njih upušta vodi […]

igra? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Aktualnost lijepoga)

Igra je nešto spontano, što činimo iz samih sebe. Prisiljava li nas netko, tad se ne radi o igri. U tu ne-prisilnost spada i to da cilj igre postoji samo za igrača, i to samo zato što ga je on slobodno postavio (ili tek prihvatio). Premda nemaju neku svrhu izvan sebe, igre ipak nisu nesvrhovite, nisu proizvoljne. U igri, naime, nije svejedno kako igram: hoću dobro igrati (i to ”dobro” ne mora ovisiti o eventualnim promatračima, niti o bilo kakvoj koristi od igre – naprosto, ako igram, čak i sam sa sobom, hoću igrati što bolje). Kant je to nazivao svrhovitost bez svrhe: cilj nije negdje izvan igre, nego u igri samoj. Sama igra sudionicima pokazuje vlastitu strukturu koja omogućava da prosudim: ”sad igram bolje”, ”sad ne ide”… Mada nije neko proizvoljno bilo kako, igra nije određena niti nekom ”koristi”, ”ciljem”, koji bi postojao neovisno o igri.

Heraklit: vijek je dijete koje se igra kockajući? (ulomci Heraklita i Igora Mikecina)

“U Artemidinom svetištu znao se je Heraklit s djecom igrati kocaka, odustavši od bezbožnog vladanja koje ne poštuje najveću vrsnoću, iz daljine skrbeći za svijet u okružju onog božanskog, koje je odsutno iz svijeta. U odsutnosti onog božanskog muž ljubomudri mudrošću dospijeva u dodir s njime i skrbi za njegovo oprisutnjenje u svijetu. Igra s djecom u svetištu zaštitnice rađanja, čistoće, nevinosti i djece boravak je u kraljevstvu djeteta, gdje vijek čovjeka suzbori s vijekom zbora [logos].”