igra kao realni privid? (ulomak iz Eugen Fink, Oaza sreće)

Najveća pitanja i problemi filosofije kriju se u najsvakodnevnijim riječima i stvarima. Pojam privida tako je taman i misaono posve neiscrpiv kao i pojam onoga Jest, bitka – i oba ova pojma supripadaju na jedan neprogledan, zbunjujući, upravo labirintski način, prodiru jedan u drugoga i proigravaju jedan s drugim. Mišljenje koje se u njih upušta vodi uvijek sve dublje u nedomislivo. …

Igra je stvaralačko proizvođenje, produkcija. Produkt je svijet igre, sfera privida, neko polje s čijom zbiljnošću nije sve u najboljem redu. A ipak privid svijeta igre nije naprosto ništa. Dok se igramo, krećemo se u njemu; mi živimo u tome – jamačno katkad lebdeći kao u nekakvu carstvu snova, ali katkad isto tako u usrdnoj predanosti i dubokoj zamišljenosti. Takav je ”privid” kadšto snažnije doživljena realnost i jače se doima nego li masivne svakodnevne stvari u njihovoj otrcanoj običnosti. Što je dakle imaginarno? Gdje je mjesto ovog čudesnog privida, kakav je njegov rang?

O prividu govorimo obično u višestrukom smislu. Mislimo na primjer izvanjsku priliku stvari, površinski izgled, golu pročeljnost i tome slično. Taj privid pripada stvarima samim – kao ovojnica jezgru, kao pojava k biti.

Koji put govorimo o prividu s obzirom na varavo subjektivno shvaćanje, pogrešno mnijenje, nejasnu predočbu. Tada je privid u nama koji krivo shvaćamo; on je uvijek u ”subjektu”.

Ali pored toga postoji i privid koji nije mišljen iz odnosa istine odnosno zablude onoga koji si nešto predočava – privid koji legitimno nastava u našoj duši, upravo kao tvorevina uobrazilje, fantazije.

Ova apstraktna razlikovanja trebamo da bismo formulirali naše pitanje. Kakav privid jest svijet igre? Neka pročeljnost stvari? Neka varava predočba? Neki fantazam u našoj duši? Bilo bi odveć jeftino objašnjenje ako bi se reklo da imaginarno carstvo svijeta igre postoji isključivo u ljudskoj mašti, da je to neko poklapanje privatnih tlapnji ili privatnih fantazija s nekim kolektivnim obmanama, s intersubjektivnim fantazijama. Igranje je uvijek ophođenje s igračkama. Već se po igrački može vidjeti da se igranje ne zbiva samo u unutarnjosti duše i bez oslonca u izvanjskom objektivnom svijetu. Svijet igre sadržava subjektivne elemente fantazije i objektivne elemente. Fantaziju poznajemo kao moć duše, poznajemo san, unutarnje zorove, šarolike sadržaje fantazije. Ali što treba značiti objektivni privid? Postoje naime u zbilji stvari koje su same nešto neporecivo zbiljsko, a ipak u sebi sadrže moment “nezbiljnosti”. Zvuči neobično i začudno. No svatko od nas zna nešto tome slično, samo što ove stvari obično ne označavamo tako podrobno i apstraktno. To su naprosto objektivno postojeće slike. Tako jablan uz obalu jezera baca svoju zrcalnu sliku na ljeskavu površinu vode. Osvjetljene stvari bacaju sjene, drveće uz obalu zrcali se u jezeru, okolne se stvari odsijevaju na glatkom i sjajnom metalu. Što je slika u zrcalu? Kao slika, ona je zbiljska, jest zbiljski odslik zbiljskog, originalnog drveta. Ali “u” slici predočeno je neko drvo, ono odsijava na površini vode, no ipak tako da se tamo pojavljuje samo u mediju zrcalna privida a ne u zbilji. Privid takve vrte je samostalna vrst bića i sadrži kao konstitutivni moment svoje zbiljnosti nešto specifično “nezbiljsko” u sebi – a osim toga je utemeljen i nekim drugim, naprosto zbiljskim bićem. Zrcaljenje jablana kao je kao zrcaljenje, tj. kao određeni svjetlosni fenomen, zbiljska stvar i obuhvaća u sebi ”nezbiljski” zrcalni svijet jablana. …

Igranje je zbiljsko odnošenje, koje u neku ruku u sebe obuhvaća ”zrcaljenje”: igrosvjetovno ponašanje primjereno ulogama. Uopće, mogućnost da čovjek produktivno proizvede neki privid svijeta igre, ovisi u velikoj mjeri o činjenici da već u prirodi po sebi postoji zbiljski privid. Čovjek… nabacuje imaginarne svjetove igre. Pomoću imaginarno protkane proizvodnje djevojčica imenuje trup neke lutke svojim ”živim djetetom”, a sebe postavlja u ulogu ”majke”. Igrajućem svijetu pripadaju uvijek zbiljske stvari – ali su dijelom zaodjevene subjektivnim prividom koji potječe iz čovjekove duše.

Igranje je konačno stvaralaštvo u magijskoj dimenziji privida. …

U svakom slučaju se vidi da uobičajeni govor o nezbiljnosti igre ostaje kratki spoj, ako se ne zapituje o zagonetnoj dimenziji imaginarnog. Kakav humani i kakav kosmički smisao ima ovo imaginarno?

U povijesti mišljenja nalazimo ne samo pokušaje da se shvati bitak igre – nego se odvažuje i na nečuveni obrat, da se smisao bitka odredi polazeći od igre. Nije li možda igra prispodobivi igrokaz cjeline, osvjetljujuća, spekulativna metafora svijeta? U osvitu europskog mišljenja izriče Heraklit:

Vrijeme je svijeta dijete koje se igra kamičcima – dječja je igra carstvo. (fragment 52).

A nakon 25 stoljeća povijesti mišljenja veli Nietzsche:

…nastajanje i nestajanje, građenje i razaranje, bez svake moralne uračunljivosti, u vječno jednakoj nedužnosti, u ovom je svijetu odlika jedino igre umjetnika i djeteta – svijet jest igra Zeusova…

ulomak iz Eugen Fink, Oaza sreće, Osijek 1979., preveo: Josip Brkić, izvornik: Eugen Fink, Oase des Glücks. Gedanken zu einer Ontologie des Spiels. (1957). link

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s