brojčana mjera i prava mjera? (ulomci Platona, D. Barbarića i H.-G. Gadamera)

– O čemu?

– O duljini i kratkoći, te svakoj vrsti prekomjernosti i nedostatka. Ta tim svime bavi se valjda umijeće mjerenja.

– Da.

– Podijelimo ga dakle na dva dijela…: jedan dio prema međusobnom odnosu veličine i malenosti, a drugi prema nužnoj svrsi postanka.

– Kako?

– Zar ti se ne čini prirodnim da treba govoriti kako ono što je veće nije ni od čega drugog veće nego od onog što je manje, a opet ono što je manje kako je manje od nečega većega i ni od čega drugoga?

– Meni se barem čini tako.

– A dalje? Zar nećemo kazati: što prelazi prirodnu granicu prave mjere, ili zaostaje za njom, bilo u riječima ili djelima, to biva upravo ono po čemu se razlikuju dobri i zli među nama?

– Očito.

– Moramo dakle prihvatiti ta dva načina postojanja i dva mjerila za veliko i malo, ali … ne da se treba obazirati samo na njihov međusobni odnos, nego, kako je sad rečeno, treba se radije obazirati u jednu ruku na njihov međusobni odnos, a u drugu na njihov odnos prema pravoj mjeri. … Sva se naime umijeća čuvaju onoga što prevršuje pravu mjeru ili zaostaje za njom, ali ne kao nečega što ne postoji, nego kao nečega što postoji kao smetnja njihovu djelovanju i upravo na taj način održavajući mjeru stvaraju sve što je u njima dobro i lijepo. … Treba li, dakle, da prisilimo ono što je više i ono što je manje da se dadu mjeriti ne samo međusobno, nego i prema pravoj mjeri koju treba postići?

ulomak iz Platon, Državnik, Beograd 2000., str. 333.-334., link, preveo: Veljko Gortan, izvornik: Plato, Politikos

---

Ali jasno je da mjera, u smislu prave mjere, nije naprosto istovjetna s brojem. Da bi se doista razumjelo što je Platon mislio pod pravom mjerom mora se svakako u obzir uzeti dijalog Državnik. Tamo izloženom razlikom između onog umijeća mjerenja koje sve mjeri s obzirom na veličinu i malenost, i onog koje sve mjeri s obzirom na ”bit (ousia) koja je nužna u odnosu na nastajanje”, prava mjera je odlučno izvučena iz cjelokupnog okružja onog puko kvantitativnog. Da u ”odmjerenom” (to metrion) treba prepoznati aluziju na najviše dobro iz Fileba, o tome može biti tako malo sumnje kao i o tomu da je time na mjesto mjernog umijeća koje se služi pukim odnosima brojeva stupilo neko novo i puno suptilnije, koje se usmjerava na svagda situacijom uvjetovanu, nikad unaprijed odredivu procjenu prave sredine između pretjeranosti i manjkavosti u svakom pojedinom slučaju. Tu se dakle ne radi više o tomu da se mjere ”broj, duljina, dubina, širina i brzina” nego da se mjeri ”u odnosu spram prave mjere, onog doličnog, pravodobnog i neophodnog, kao i svega onoga što se zadržava u sredini između dvije krajnosti”.

ulomak iz Damir Barbarić, K budućem mišljenju, Zagreb 2005., str. 344.

---

Sada možemo načiniti najvažniji korak – podsjetiti na nešto od čega smo se u našoj znanstvenoj kulturi gotovo odučili. Za znanost je posljednji temelj ”činjenica”. A što je činjenica? Citiram riječi Maxa Plancka: ”Činjenice su ono što možemo mjeriti.” Veliki fizičar, uostalom i znamenit čovjek, time je u potpunosti izrazio ono što je zapisano u metodologijskom kodeksu časti modernog empirijskog istraživanja. ”We have facts”, moram to čuti stotinu puta ako je riječ o rasprama s nekim tko je inspiriran prirodnim znanostima, a sve što mi ovako mislimo smatra suviše neodređenim. Jer ništa se od toga ne bi moglo kontrolirati. Što je onda kriterij ispravne interpretacije? Pitaju me to na sto načina, a ljudi su prilično zaprepašteni kada … kažem da je kriterij za ispravnu interpretaciju to da ona … potpuno nestane, jer sve zvuči samorazumljivo. Ona nestaje u pokazivanju, koje takorekuć daje potvrdu: to je tako. To je ”primjereno” samoj stvari. To je dakle pojam mjere o kome je riječ. Postoje dvije vrste mjere, što je pokazao već Platon u dijalogu o državniku… Postoji mjera kojom pristupamo stvarima. To potpuno odgovara našoj novovjekovnoj sklonosti mjerenju u modernoj znanosti. Postoji metrička mjera u Parizu – o ne dodirujte, ne dodirujte je! – i prema takvom čvrstom mjerilu baždareni su svi ostali mjerni sustavi. Tehnički jezični izraz za to ”baždariti” – aequare (izjednačiti) – i znači provjeru ispravnosti. …

Što ćemo pronaći sada kada govorimo što simetrija znači u ljepoti? Platon kaže da je to metrion, mjera koju svako biće ima u sebi. Kao i svi Grci, on pri tom najprije misli na živo biće. Biće je najprije nešto živo. I svijet je velika životinja koja diše… – tako su osjetilno Grci vidjeli svijet. Ali nama je sada važan pojam metrion, mjera koju nešto ima u sebi samome i koju kao harmonia potom susrećemo i u teoriji glazbe, a u paralelnoj uporabi jezika – hygeia, zdravlje – također je harmonia. To jest takvo suglasje različitog u jedinstvu koje čini čudo organskog života. Dijelovi tu nisu dijelovi, nego u najširem smislu udovi. Platon još rabi lijepe riječi ”dijelovi i udovi”, to jest na neki način pretječe samoga sebe kada zausti riječ ”dio”, da bi rekao: ne, ne, ništa nije tek dio, sve je ud odgovarajuće cjeline. Tako je i ovdje s pojmom metrion. Tu vidimo o čemu je riječ: tko u sebi ima mjeru po kojoj je sve primjereno…

Naravno, naša se misaona strast uvijek mora legitimirati i naspram određenih zahtjeva za preciznosti, sklonosti mjerenju naše moderne znanosti. Moramo pokazati, još smo točniji od vas i vaših mjerenja. … Platon je to prvi vidio. To je viši pojam točnosti. Grčka riječ za točnost glasi akribeia – akribija. Takvo nešto kažemo za pedante, koji od sebe i od drugih zahtijevaju užasnu akribiju. Sve mora biti u redu, sve do točke na i. To je doista osiromašen, forsiran pojam točnosti. Nasuprot tome,  akribees auto je osjetljivost za ono usklađeno, i ono usuglašeno i ono supripadno. To je jedinstvo koje priroda može postići i koje održava. Na primjer kada održava tjelesnu temperaturu i što još sve ne u našem organskom kruženju. I sve ono što radi svoje reprodukcijske sposobnosti pokreće u našem ili u svim drugim živim bićima. Vidimo da ne stoji uobičajeni prigovor kako je sve tako netočno. Ne! Točnije je i primjerenije od svih izmjerenih točnosti… U svakoj riječi iz ljubavi npr. više je točnosti nego u svemu što se dade izmjeriti. Točnost je tu pojam više vrste, koji dovodi do izražaja slaganja i uzajamne sklonosti i povezanosti.

ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, Zagreb 2003., str. 139.-141. i 143.-144., prevela: Darija Domić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Kunst und Kosmologie (2000.), predavanje iz 1990.