Ako je išta povezano sa svekolikim iskustvom svetkovine, onda je to činjenica da ona uskraćuje svako izoliranje jednoga naspram drugome. Svetkovina je zajedništvo i sam prikaz zajedništva u svojoj dovršenoj formi. Svetkovina je uvijek za sve. Tako kažemo da se netko “isključuje” ako ne sudjeluje u svetkovini. Nije lako steći jasne misli o tom karakteru svetkovine i strukturi iskustva vremena koja je s time povezana. …
Možda bih smio krenuti od sljedećeg prvog promatranja. Kaže se: svetkovine se slave; dan svetkovine je dan slavlja. – Ali, što to znači? Što znači “slavljenje svetkovine”? Znači li “slaviti” samo nešto negativno: ne raditi? A ako znači – zašto? Odgovor ipak mora glasiti: jer nas rad očevidno razdvaja i dijeli. Osamljujemo se s obzirom na naše djelatne svrhe, unatoč svem okupljanju koje je oduvijek bilo nužno zbog zajedničkog lova ili proizvodnje uz podjelu rada. Nasuprot tome, svetkovina ili slavlje očevidno su određeni time što tu nema osamljivanja, nego su svi okupljeni. Ta osobita odlika slavljenja svakako je postignuće koje više dobro ne poznajemo. U tome su starija vremena i primitivnije kulture bile mnogo iznad nas. Pitamo se: u čemu se zapravo sastoji to umijeće? Očevidno u zajedništvu koje se ne može točno odrediti, u okupljanju radi nečega za što nitko ne može reći zašto se pritom zapravo skupljamo i okupljamo. … Slavimo – a to postaje osobito jasno ondje gdje je riječ o iskustvu umjetnosti – tako da se okupljamo oko nečega. To ne znači jednostavno biti na okupu, nego intenciju koja sve sjedinjuje i sprečava da se raspadnu u zasebne razgovore ili se izoliraju u pojedinačne doživljaje. …
Svetkovini pripada – ne želim reći bezuvjetno (ili možda ipak u nekom dubljem smislu?) – neka vrst povratka. Govorimo doduše o povratnim svetkovinama za razliku od jednokratnih. Pitanje je ne zahtijeva li zapravo uvijek i sama jednokratna svetkovina da je ponovimo. Povratne svetkovine ne nazivaju se tako zbog toga što se unose u neki vremenski poredak, nego obratno, vremenski poredak nastaje povratkom svetkovina. Crkvena godina, duhovna godina, ali i forme u kojima čak i u našem apstraktnom računanju vremena ne govorimo jednostavno o broju mjeseci i sličnom, nego upravo o Božiću i Uskrsu i čemu sve ne – sve to uistinu reprezentira primat onoga što dolazi u svoje vrijeme, što ima svoje vrijeme i ne podliježe apstraktnom računanju ili ispunjavanju vremena.
Čini se da postoje dva temeljna iskustva vremena o kojima je ovdje riječ. Normalno, pragmatičko iskustvo vremena je “vrijeme za nešto”, tj. vrijeme kojim raspolažemo, koje raspodjeljujemo, koje imamo ili nemamo ili smatramo da nemamo. To je po svojoj strukturi “prazno” vrijeme, nešto što moramo imati da bismo ga nečim ispunili. Ekstreman primjer iskustva te praznine vremena jest dosada. Vrijeme se tu u stanovitoj mjeri doživljava u svome bezličnom ritmu ponavljanja kao mučna prezentnost. Nasuprot praznini dosade stoji druga praznina zaposlenosti, tj. nikada ne imati vremena, a uvijek nešto namjeravati. Namjeravanje se tu pojavljuje kao način stjecanja iskustva o vremenu kao onome što je za to nužno ili za što moramo očekivati pravi trenutak. Krajnosti dosade i radinosti promatraju vrijeme na isti način: kao nešto što je “ispunjeno” ničim ili nečim. Vrijeme se tu doživljava kao nešto što treba “potratiti” ili je potraćeno. Vrijeme se tu ne doživljava kao vrijeme. Osim toga postoji sasvim drugačije iskustvo vremena, i čini mi se da je najdublje povezano i s iskustvom svetkovine i s iskustvom umjetničkog djela. Za razliku od praznoga vremena koje valja popunjavati, nazvao bih ga ispunjenim ili vlastitim vremenom. Svatko zna, kada je svetkovina tu, da je ovaj trenutak ili ovaj časak ispunjen svetkovinom. Nije se to zbilo zahvaljujući nekome tko je morao popunjavati prazno vrijeme, nego obratno, vrijeme je postalo svečanim kada je došlo vrijeme svetkovine… To je ono što možemo nazvati vlastitim vremenom i što nam je svima poznato iz vlastitog iskustva života. Temeljne forme vlastitog vremena su djetinjstvo, mladost, zrelost, starost i smrt. Tu se ne računa, a spori slijed praznih momenata ne spaja se u cijelo vrijeme. Kontinuitet ravnomjernog tijeka vremena, koji promatramo i računamo pomoću sata, ne kazuje nam ništa o mladosti i starosti. Vrijeme koje nekoga čini mladim ili starim nije vrijeme sata. U njemu je očevidno neki diskontinuitet. Netko je odjednom ostario, ili na nekom odjednom vidimo: to više nije dijete. Ono što tu opažamo jest naše vrijeme, vlastito vrijeme. Sada mi se čini kako je i za svetkovinu karakteristično da svojom vlastitom svečanošću zadaje vrijeme i time zaustavlja i zadržava vrijeme. To je slavlje. Proračunavajući, disponirajući karakter, u kojemu inače raspolažemo svojim vremenom, u slavlju se na neki način dovodi do zastoja.
ulomak iz Hans-Georg Gadmer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, Zagreb: AGM 2003., str. 63.-68., prevela: Darija Domić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Die Aktualität des Schönen. Kunst als Spiel, Symbol und Fest, 1993.
nagovor na filosofiju 