Slavlja predstavljaju izvanredne trenutke u našem životu u kojima sam život, estetski preoblikovan, stupa pred nas. U vezi s procesom preobrazbe svakodnevnih životnih zbilja u estetski rasterećene i obogaćene oblike prikazivanja postoje dva klasična tumačenja, čiji su motivi uz određene modifikacije sačuvani do današnjeg dana. …
U prvom se od navedenih shvaćanja slavlje tumači teološki. Prisutnosti se i učinkovitosti bogova unutar ljudskoga života mora pribaviti važenje. To se zbiva u istaknutim i uvijek se vraćajućim trenucima u kojima uobičajeni poslovi izostaju. U tom smislu najraniji i najjasniji izričaj … moguće [je] pronaći u Platonovim Zakonima… U ovom istraživanju obrazovanje zadobiva određeni politički rang koji nadmašuje vještine priprostih ljudi, koje se orijentiraju samo s obzirom na zanimanje, a čija se priprema sastoji u odgoju kojim se uvježbava ispravno postupanje s afektima, s nasladom i strahom, s ljubavlju i mržnjom. Ljudi su u svojem običnom životu skloni tome da pravi smisao obrazovanja i odgoja zapuste ili razore. Kako bi se tome doskočilo, bogovi su iz sažaljenja spram napaćenog ljudskog roda naredili da se priređuju slavlja. Tako na odlučujućem mjestu stoji da slavlja predstavljaju stanke u kojima se ljudi odmaraju od napora svakodnevice i uspostavljaju kontakt s bogovima. Pod vodstvom Apolona i Dioniza muze djeluju kao svečarice kako bi ljudski način življenja dovele u red.
Time je izrečena temeljna misao teološkog shvaćanja slavlja koja se ponavlja sve do današnjeg dana: kao prvo, općenje (amoibe) s bogovima koji ovo općenje sami začinju; kao drugo, estetske popratne pojave u liku muza ovo općenje s višim silama samo posreduju; kao treće, rukovodeća nakana onih koji naređuju priređivanje slavlja smjera spram doga da se način življenja ljudi izmučenih svakodnevicom i rasterećenih slavljem ponovno uspostavi tako da se u njihovo sjećanje prizovu noseće orijentacije.
Teološko shvaćanje nije moguće formulirati bez transcendentalne dimenzije, ukoliko se smisao slavlja sagledava u uređujućem i dirigirajućem utjecaju na svjetovni sloj ostvarenja života. U razlici spram ovog shvaćanja, drugo bi se klasično shvaćanje moglo nazvati humanističkim. Ono proizlazi iz posvjetovljenja teološke preteče, utoliko što ljudski život u red estetskim putem ne dovode bogovi, već od sada autonomni ljudski rod slavi sam sebe. …
Srž humanističkog shvaćanja slavlja moguće je opisati na taj način da ispravnom životnom obliku više nije potrebna nikakva korektura odozgo, budući da su više instancije uklopljene u cjelovito samoosjećanje. To se očituje u slavljima koja čovjek priređuje sebi u čast kao članu neke ćudoredne zajednice. Dok se u većem interpretacijskom sklopu teološkog shvaćanja režija slavlja prepuštala bogovima, sada se slavlja pojavljuju kao manifestacije povijesnog duha naroda, ukoliko se dopušta da ovaj termin koji je Hegel iščitao iz Montesquieua važi za takve političke formacije koje postoje i djeluju polazeći od svijesti o svojem identitetu. …
Slavlja u skladu s tradicionalnim shvaćanjem očituju se tako dugo vitalnima sve dok su odgovarajući okvirni uvjeti očuvali svoje važenje. Društva priređuju ceremonije estetski organiziranog općenja s bogovima, s višim silama, s onim jednim Bogom kršćanske vjere, sve dok svjetovna ostvarenja života ostaju usmjerena u tom pravcu. Slavlja političkog samoprikaza priređuju se tako dugo dok ukras i isceniranje služe predočavanju onih autonomno zamišljenih moći koje prema općem shvaćanju smisleno rukovode kolektivnom sudbinom. U doba u kojem su, međutim, bogovi uklonjeni, a stara vjera izumrla, slavlja koja je moguće protumačiti iz teološkog interpretacijskog sklopa vode ubogi život, kao što to iz godine u godinu očituje u borbi s privredom i slobodnim vremenom sve slabiji kršćanski kalendar. Podjednako tako i humanističkom idealu posvećena svjetovna slavlja, koja su se temeljila u moći političkih uvjerenja, gube zbiljsku podršku, kao što je to, primjerice, s danima proslave ustava, prisjećanja na jedinstvo i pružanje otpora itd. …
U ovaj vakuum, koji je nastupio nakon razgradnje interpretacijskog sklopa, prodire jedan novi fenomen koji bi se smio protumačiti kao nasljednik sklerotiziranih slavlja uvriježenog tipa. Riječ je uopće o dokinuću estetskog predočavanja života u iznimnim situacijama. Umjesto toga, postupno dolazi do estetiziranja samih neposrednih ostvarenja svakodnevice. Naime, ništa nije preostalo što bi svakodnevicu, podarujući joj njezin smisao, nadmašilo kako bi u modusu cikličkog prisjećanja u nju zadiralo i ovoj istoj svakodnevici ukazivalo na njezin načelni smjer. Ovakve je moći postupno, ali uspješno uklonio proces racionalizacije moderne (koji su analizirali sociolozi počevši od Webera sve do Habermasa). Jedan od mnogih ambivalentnih rezultata ovog procesa leži u tome da se slavljima kao reliktima mitova oduzima bilo kakvo više značenje. Utoliko se oni smanjuju na bezazleni ostatak materijalne razonode i uživanja u piću i jelu, na licitarsko slavlje, na kobasice i vino.
Ovo se estetiziranje životnog svijeta, koje odričući se obuhvatnih interpretacijskih okvira svakodnevicu kao takvu izravno estetski preoblikuje, rasprostire se na način nadomjeska. Gdje nije moguće slaviti nešto što bi se isticalo od uobičajene pragmatike, ondje se, koliko je god to moguće, uljepšava ono što se ima. Budući da djelovanja, koja se neprestano umnažaju, ne dopuštaju nikakav prekid, otpada i ona za slavlja karakteristična razdioba neutralnog vremenskog odsječka kojemu se daje poseban naglasak kako bi u izvanrednim i cikličkim trenutcima on sam dospio u svijest ljudi. U moderni, u kojoj bi svaki dan trebao biti šaren, a nijedan siv, nestaje nekadašnji kompenzacijski odnos. Blagdanski rekviziti, naprave, odjeća itd., koji su se na svjetlo dana iznosili u posebnim prilikama, svoje dostojanstvo predaju proizvoljnim predmetima estetskog užitka. U sve je većem zamahu opće shvaćanje slobodnog vremena koje u žargonu, u atitudama, u osobnom pojavnom liku svakome dopušta da sebe samog slavi kako god mu volja.
ulomak iz Rüdiger Bubner, Estetsko iskustvo, Zagreb: Matica hrvatska 1997., str. 161.-168., preveo: Tihomir Engler, izvornik: Rüdiger Bubner, Ästetische Erfarung (1989)
Knjigu je moguće kupiti u knjižarama ili kod nakladnika: Matica hrvatska
nagovor na filosofiju 