svetkovina? (ulomci F. Nietzschea i T. Verheija)

Što će nam sva naša umjetnost umjetničkih djela, kad nam se gubi ona viša umjetnost, umjetnost svetkovina! Nekoć su sva umjetnička djela bila izložena na velikoj svetkovnoj cesti čovječanstva kao znakovi sjećanja i spomenici viših i blaženih momenata. Sad se umjetničkim djelima hoće s velike ceste boli čovječanstva u stranu povući bijedne iscrpljenike i bolesnike na kratki trenutak naslade; nudi im se sićušna opojenost i malo ludila.

ulomak iz Friedrich Nietzsche, Die fröhliche Wissenschaft, §89., (¹1887), preveo: D. Barbarić

---

Ono odlučujuće da bi Nietzsche svetkovinu smatrao jednim važnim vidom la gaya scienza, jest njen odnos prema vrijednostima i svakodnevnom životu ljudi čiji je izraz. Nietzscheova kritika svetkovina njegovog doba usmjerena je protiv njemu suvremene visoke buržoaske kulture ili Bildungskultur… U Vom Theatre odlučno odbacuje kazalište svoga vremena kao sredstvo za ublažavanje dosade modernog života – a ta primjedba podjednako vrijedi i za umjetnost kao svetkovinu. Životu kojim dominira zamorna marljivost potrebna je povremena distrakcija u kojoj glavni tragični likovi – nasuprot pripitomljenom stadu gledatelja – pružaju tom danu neki osjećaj uzbuđenja:

Krtici se daju krila i ponosna umišljenost – prije spavanja, prije nego se uvuče u svoju rupu? (FW 86)

To čini svakodnevicu “života biča” podnošljivom upravo zato što nije izraz te svakodnevice nego jedna drogirajuća fikcija. U tom smislu iskustvo umjetnosti nastupa predstavljeno na način koji je potpuno izoliran od ostatka nečijeg iskustva. Tako ona postaje običan narkotik, strateški induciran da perpetuira i održava osakaćene živote kakve žive moderni ljudi. Svetkovina je instrumentalizirana i inkorporirana u znanstveno doba kao dio njegove mašinerije, pružajući jedan “pohotni trenutkić” (lüsternes Augenblickchen) koji čovjeka drži zadovoljenim svojim dosadnim radnim danom. Ona dolazi u obliku snažnog, opojnog podražaja – Nietzsche zato odbacuje i alkohol koji stvara utješni osjećaj uzbuđenja i zanosa kao kompenzaciju za bezdogađajnu svakodnevicu u kojoj se nije sposobno iskusiti uzvišene strasti. Nietzscheov opis opijenosti koju pruža kulturna industrija zvuči poput opisa nekog opojnog gulaša:

Imaju u svojim konzervama najžešće sredstvo za uzbuđivanje, od kojeg se i polumrtvac može naježiti; imaju anesteziju, intoksikaciju, šokove, grčeve suza: time preplavljuju umornoga i dovode ga u pospano stanje preživljavanja, u stanje izvan sebe od oduševljenja i užasa.

Iskustvo umjetnosti gurnuto je u podređenu ulogu rekreacije i distrakcije zbog sve većeg zahtjeva za radom u Nietzscheovo vrijeme: na nju se troše tek ostatci vremena i energije. Čak je i visoka umjetnost prihvatila tu marginu … kako bi preživjela. …

Središnja je zamjerka modernim svetkovinama da su loša imitacija pravog zanosa i viših osjećaja… Slaviti bi trebalo nakon dana pobjedničkog iskazivanja snage i zdravlja, pa tako svetkovina treba biti ujedno i prekid svakodnevice, ali i nastavak i izraz toga života. Fiziološka pretpostavka pravog slavlja je punina a ne nedostatak. To snažno podsjeća na raniji Nietzscheov stav o tragičnoj umjetnosti nasuprot stavu Aristotela i Schopenhauera: umjetnost bi se trebala roditi iz viška ili punine života, a ne zato što netko pati i želi anesteziju, neki kvijetiv života (Quietiv des Lebens). …

Periodični nadolazak svetkovina trebao bi zadovoljiti egzistencijalnu potrebu pružanjem uvida u sebe i u tijek nečijeg života: kroz svetkovinu spoznavatelj sebe periodično smatra zabludjelim bićem i smije se vlastitoj ozbiljnosti… Svetkovine koje Nietzsche zamišlja kao nastavak onih drevnih stoga uključuju spoznajna stanja. Ne gubitak sve samokontrole da bi se uronilo u bezumnu omamljenost, odlutalo u čisti nerazum. Drevne svetkovine opisane su tako da pobuđuju specifičnu oštrinu i bistrinu uma…

To snažno povezuje Nietzscheovu svetkovinu s poimanjem Hans-Georga Gadamera, koji slavlje također poima kao trenutak u kojem su samorazumijevanje i reprezentacija svakodnevice ključni. … Slavlje se ne pojavljuje kao potpuno drugo od znanja: ono što se redefinira u svetkovini jest identitet modernih kao znalaca. Stoga je Nietzscheov ideal „radosna znanost“, a ne puka izmjena „radosti“ i „znanosti“. Potraga za znanjem je sama po sebi jedna umjetnička djelatnost, koja stvara sliku o tome kako svijet izgleda za nas. „Teorija“ je riječ izvedena iz grčke theoria, djelatnosti theoros-a, posjetitelja drevnih svetkovina. I Nietzsche i Gadamer naglašavaju da takvo prisustvo nije ograničeno na pukog gledatelja: theoros ili kontemplativni čovjek je, svojim prisustvovanjem, sudionik slavlja…

Omogućujući određeni kut ili gledište za samorefleksiju ili samodefiniranje, svetkovina uključuje vlastiti način razmišljanja ili spoznaje. … Sudionik-spoznavatelj pritom procjenjuje i prilagođuje svoje stajalište o redu stvari, a time i, u važnom smislu, to tko on jest.

ulomak iz Teun Verheij, Nietzsche’s Feasts (2013), preveo: ja