kategorički imperativ? (ulomak iz Immanuel Kant, Utemeljenje metafizike ćudoređa)

Svi imperativi nalažu ili hipotetično ili kategorično. … Ako je djelovanje dobro samo za nešto drugo, kao sredstvo, onda je imperativ hipotetičan; predočuje li se ono kao po sebi dobro, dakle kao nužno za volju koja je po sebi primjerena umu, onda je kao njezin princip kategoričan. …

Hipotetični imperativ kaže dakle samo da je djelovanje dobro za kakvu moguću ili zbiljsku namjeru. … Da li je svrha umna i dobra, to se ovdje i ne pita, nego samo to što se mora činiti da se postigne. Propisi za liječnika, da svojega bolesnika temeljito izliječi, i za trovača, da ga sigurno usmrti, utoliko su od jednake vrijednosti ukoliko i jedni i drugi služe za to da se potpuno postigne njihova namjera. … Ovi se zato uopće mogu zvati imperativi spretnosti. …

Naposljetku postoji imperativ koji neposredno nalaže samo neko određeno ponašanje a pritom ne uzima kao uvjet kakvu drugu namjeru koja se postiže tim ponašanjem. Taj je imperativ kategoričan. On se ne odnosi na … ono što iz toga djelovanja treba proizaći, nego na formu i princip iz kojega samo to djelovanje slijedi… Taj se imperativ može nazvati imperativom ćudorednosti. …

Kako je moguć imperativ spretnosti, za to zacijelo nije potrebno posebno izlaganje. Tko hoće svrhu, taj hoće (ukoliko um ima odlučnog utjecaja na njegova djelovanja) i sredstvo koje je neophodno nužno za to i koje je u njegovoj moći. … Naprotiv, kako je moguć imperativ ćudorednosti bez sumnje je jedno pitanje za koje je potrebno rješenje, jer on uopće nije hipotetičan, pa se dakle objektivno predočena nužnost ne može osnivati ni na kakvoj pretpostavci kao kod hipotetičnih imperativa. No pri tome se nikada ne smije smetnuti s uma da se nikakvim primjerom, dakle empirijski, ne dade utvrditi da uopće postoji takav imperativ…

Morat ćemo dakle mogućnost kategoričnog imperativa istražiti potpuno a priori, jer nam ovdje ne dolazi u pomoć prednost koju bi njegovo ostvarenje dalo iskustvu… Toliko se međutim može vidjeti da je samo kategorični imperativ praktični zakon. … [J]er ono što je potrebno učiniti za postizanje kakva proizvoljnog cilja može se po sebi smatrati slučajnim, a mi svagda možemo biti razriješeni [nekog takvog] propisa ako se odreknemo cilja. Tomu nasuprot bezuvjetna zapovijed ne dopušta volji nikakvu proizvoljnost…, dakle dovodi sa sobom onu nužnost koju zahtijevamo za zakon. …

Kod ove ćemo zadaće najprije pokušati ne bi li možda puki pojam kategoričnoga imperativa dao i njegovu formulu… [D]ok zakon ne sadrži nikakav uvjet na koji bi bio ograničen, to ne preostaje ništa drugo osim općenitosti zakona uopće…

Kategorični je imperativ dakle samo jedan jedini, a to je ovaj: Djeluj samo po onoj maksimi za koju ujedno možeš željeti da postane opći zakon!

… Zato što općenitost zakona po kojoj se zbivaju učinci konstituira ono što se zapravo zove priroda u najopćenitijem smislu (prema formi), tj. postojanje stvari ukoliko je određeno prema općenitim zakonima, mogao bi opći imperativ dužnosti i ovako glasiti: Djeluj tako kao da bi maksima tvoga djelovanja tvojom voljom trebala postati opći zakon prirode.

Mora se moći htjeti da maksima našega djelovanja postane općim zakonom. To je kanon njezina moralnoga prosuđivanja uopće. Neka su djelovanja takva da se njihova maksima bez proturječja ne može misliti kao opće zakon prirode, a kamo li da bi se čak moglo htjeti da bi trebala postati takav zakon. Kod drugih se doduše ne može naći unutrašnja nemogućnost, ali je ipak nemoguće htjeti da se njihova maksima uzdigne do općenitosti zakona prirode. …

Ako pripazimo na sebe kod svakoga prestupa dužnosti, onda ćemo otkriti da stvarno nećemo da u tome slučaju naša maksima postane opći zakon… Naprotiv stvarno hoćemo da ono što je protivno maksimi [toga] prijestupa treba općenito da ostane zakon. Samo si dajemo slobodu da za sebe (ili možda samo za taj jedini slučaj) u korist svojega nagnuća učinimo izuzetak od toga. Ako bismo dakle sve to razmotrili s jednoga te istoga gledišta, naime s gledišta uma, onda bismo našli proturječje u svojoj vlastitoj volji, naime da je izvjestan princip objektivno nuždan kao opći zakon dok subjektivno ipak ne bi imao vrijediti općenito, nego bi trebao dopuštati izuzetke. …

Volja se pomišlja kao moć da prema predodžbi izvjesnih zakona sebe samu određuje za djelovanje. Takva se moć može naći samo kod umnih bića. ono što volji služi kao objektivni princip njezina samoodređivanja jest svrha, koja mora jednako vrijediti za sva umna bića, ako je dana pomoću samoga uma. ….

Svrhe koje sebi umno biće postavlja po volji kao učinke svojega djelovanja jesu sve zajedno samo relativne, jer im samo njihov odnos prema posebnoj vrsti subjektivne moći žuđenja daje vrijednost, koja zato ne može davati općenite, za sva umna bića, a prema tome ni za svako htijenje vrijedne i nužne principe, tj. praktične zakone. Stoga su sve ove relativne svrhe samo osnova hipotetičkih imperativa.

No pretpostavimo da ima nešto čega postojanje samo po sebi ima apsolutnu vrijednost, što bi kao svrha samo po sebi mogla biti osnovom izvjesnih zakona, onda bi u njoj i samo u njoj ležao temelj mogućega kategoričnog imperativa, tj. praktičnoga zakona.

Sada tvrdim: Čovjek, i uopće svako umno biće, egzistira kao svrha sama o sebi, ne samo kao sredstvo za proizvoljnu upotrebu za ovu ili onu volju, nego se svagda mora smatrati ujedno kao svrha u svim svojim djelovanjima, bilo da su upravljena na njega samoga ili na druga umna bića. Svi predmeti nagnuća imaju samo uvjetovanu vrijednost … dok se naprotiv umna bića nazivaju osobama jer ih njihova priroda odlikuje već kao svrhe o sebi, tj. kao nešto što se ne smije upotrebljavati samo kao sredstvo, pa utoliko ograničava svaku samovolju (i predmet je poštivanja). …. Kada bi svaka vrijednost bila uvjetovana, dakle slučajna, onda se za um uopće ne bi mogao naći nikakav vrhovni praktični princip.

Ako dakle treba postojati vrhovni praktični princip i s obzirom na ljudsku volju kategorični imperativ, onda on mora biti takav da iz predodžbe onoga što je za svakoga nužnošću svrha … konstituira princip volje koji može služiti kao opći praktični zakon. Osnova je ovoga principa: Umna priroda egzistira kao svrha po sebi. Tako sebi čovjek nužno predočuje svoje vlastito postojanje, utoliko je to dakle subjektivan princip ljudskih djelovanja. No tako sebi i svako drugo umno biće predočuje svoje postojanje prema upravo istom umskom razlogu koji vrijedi i za mene; dakle to je ujedno i objektivni princip… Praktični će dakle imperativ biti ovaj: Djeluj tako da čovječnost, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakoga drugog, uvijek istodobno koristiš kao svrhu, nikada samo kao sredstvo!

ulomak iz Immanuel Kant, Utemeljenje metafizike ćudoređa, u Josip Talanga, Klasični tekstovi iz etike, Zagreb 2001., str. 79.-90., preveo: Josip Talanga, izvornik: Immanuel Kant, Metaphysik der Sitten (1785)


(na prvom izdanju bloga: univerzalno poštovanje?)

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s