Sokratovo ispitivanje – sebe, drugih i boga? (ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat)

Nagovor i poticaj – “Spoznaj sebe samog” (gnothi sauton) – poprimila je kod Sokrata obličje paradigmatskog moralnog upozorenja posve filosofske naravi: njegova poruka … u cijelosti se okreće oko ove teorijske osi. …

To geslo mora da je bilo uklesano na pročelje kamenog Apolonovog hrama u Delfima iznad ulaza i upravo je to bila simboličko-figurativna poruka apolinijske religioznosti. … Može se reći da su se učenjaci, usprkos ponekim različitostima, usuglasili oko točnog značenja te poruke onome koji je ulazio u hram da bi uspostavio odnos s Apolonom i njegovim proročištem. Apolon je pozivao čovjeka da spozna vlastitu ograničenost i smrtnost jer tek s tom sviješću može uspostaviti odnos s bogom, sasvim različitim od sebe. Dakle, geslo poručuje: “Čovječe, sjeti se da si smrtan i da se kao smrtnik približuješ besmrtnom bogu.”

Bruno Snell ispravno piše o tome:

U arhajsko doba ima sličnih upozorenja, bezbrojni mitovi ocrtavaju opasnosti ovog hybrisa. Osobitost delfijske poslovice je u tome da ona upozorava u najvećoj općenitosti i da se poziva na ljudsku spoznaju. Ovo je najčistiji i najljepši oblik upozorenja od strane nekog grčkog boga pri čemu je nestala misao o kazni i koristi, a ostao je samo uvid i spoznaja. …

Prije nego se okrenemo Sokratu, dobro bi bilo prethodno promotriti iznenadnu pojavu ”Spoznaj sebe samog” u Heraklitovoj misli, i to s dva razloga. Prvo, vidjet će se kako delfijsko geslo, prenešeno iz religijske u filosofsku  sferu, poprima sasvim novo značenje. Drugo, ispravno će nam razumijevanje Heraklitova gledišta pomoći shvatiti – dijalektičkom igrom antiteze – krajnje revolucionarne novosti koje to geslo poprima kod Sokrata i pritom ćemo također shvatiti zašto Aristotel u svom spisu O filosofiji pripisuje sokratovskom preokretu  istaknuto mjesto u duhovnom razvitku grčkog naroda. …

Giovanni-Reale-021

Giovanni Reale (1931.-2014.)

Plutarh izvješćuje:

Heraklit je govorio smatrajući da je puno postigao: ‘Ja sam istražio samoga sebe.’ I doista, među svim stvarima koje su napisane u Delfima, kao najbožanskija je sačuvana rečenica: ‘Spoznaj samoga sebe’.

I Diogen Laertije potvrđuje:

Već od djetinjstva je bio neobičan kad je još kao mladić govorio da ništa ne zna, a kad je pak postao punoljetan, da je sve spoznao. Nije bio ničiji učenik, već je rekao da je istražio samoga sebe i sve od samoga sebe naučio.

Dakle, propitkivanje sebe samog – a ne ispitivanje drugih – bila je Heraklitova metoda učenja, izvor svake spoznaje. Upravo je takva pozicija u radikalnoj antitezi naspram Sokratove pozicije, za koga je istraživanje sebe nemoguće ako nije usko povezano s istraživanjem drugih, stoga kao obrazovanje i duhovno oblikovanje sebe u zajedništvu s drugima, odnosno, u društvenoj dimenziji sa svim pretpostavkama i posljedicama koje ta društvena dimenzija za sobom povlači.

Zbog čega je Heraklit ograničio geslo “Spoznaj sebe samog” na tu egocentričnu dimenziju, dotjeranu do krajnjih granica?

Odgovor na to pitanje proizlazi iz samog pristupa drugim ljudima kakvog je on gajio tijekom svog života i iz njegove potpune socijalne izolacije. Prezirao je svoje efeške sugrađane i odbio je poziv pripremiti nove zakone za polis. Vrijeme je radije provodio u igri s dječacima nego baveći se gradskom upravom. Živio je skićući se gorama i hraneći se biljem. Svoje je literarno djelo želio dati javnosti izloživši ga u Artemidinom hramu: napisao ga je tako nejasnim stilom da je bilo razumljivo samo onima koji su već bili inicirani u filosofiju i stoga potpuno nepristupačno puku. …

Filosofiranje je za Sokrata precizna zadaća koju mu je povjerio bog Apolon, i koju on ne može zanemariti, a da se pritom ne ogluši o zapovijed koju mu je sam taj bog zadao. … Upravo je odgovor delfijskog proročišta, koje je Sokrata označilo najmudrijim među Grcima, označio početak njegove neprekidne i sistematične djelatnosti.

Drugo, ovdje se ističe društvena dimenzija koju “Spoznaj sebe samog” poprima kod Sokrata. On propitkuje “sebe samog i druge”, mlade i stare, Atenjane i strance… Dakle, Sokrat sasvim obrće Heraklitovu poziciju: taj težak put ispitivanja i spoznavanja sebe Sokrat je želio prolaziti uvijek i samo zajedno s drugima, sa svim zakučastim posljedicama koje iz toga proizlaze. …

Antička religioznost interpretira geslo “Spoznaj sebe samoga” u procjepu između “besmrtnog” boga i “smrtnog” čovjeka kao upozorenje čovjeku da uvijek bude svjestan vlastite ograničenosti i da si ne dopusti biti ponešen obiješću da prijeđe svoje granice. Kako je Sokrat preveo delfijsku poruku u vlastito filosofsko gledište? …

Sokrat izvlači vrlo važan zaključak o smislu tog proročkog odgovora: bog, kao što smo vidjeli, mora da je označio Sokrata kao ”paradigmu”, odnosno ”idealni primjer” čovjeka koji je spoznao da je mudar samo bog i da ljudska mudrost ima malu ili ništavnu vrijednost… Prihvativši tu božansku sudnju, Sokrat se uputio na dugo i prilično složeno istraživanje i to tako da je podložio strogom ispitivanju ne samo samog sebe i svoje sugovornike, već i samog boga.

Pročitajmo Nietzscheov odlomak, koji nam može pomoći razriješiti taj problem:

Sokrat se također osjeća kao božanski poslanik: ali ne znam ni sam koliko atičke ironije i želje za šalom, koja bi ublažila tu fatalnu i drsku ideju, možemo pritom naslutiti. … Stvarna religiozna zadaća koju on osjeća kao svoju, jest boga na stotinu načina staviti na kušnju govori li istinu, te upućuje na smion i slobodnjački stav kojim se poslanik postavlja uz bok svom bogu. Ovo stavljanje-na-kušnju boga je jedan od najfinijih ikad izumljenih kompromisa između pobožnosti i slobode duha.

Nietzsche … u jednoj stvari ima potpuno pravo: Sokrat je doista stavio boga na kušnju kako bi utvrdio govori li istinu. Međutim, ne radi se tu o kompromisu, nego o izrazu onog osobitog svojstva dvoznačne i dvojake ironije… Sokrat je zapravo s jedne strane posumnjao u istinitost odgovora proročišta te ga je izložio prilično sveobuhvatnom ispitivanju, a s druge je strane bio siguran u njegovu istinitost jer ga je podvrgnuo ispitivanju polazeći od uvjerenja da bog ne laže. U svakom slučaju, sam proročki odgovor – to jest, samog boga – Sokrat je podvrgnuo istom onom ispitu kojim je želio utvrditi jesu li nazovimudraci doista takvi; izložio ga je elenchos-u, odnosno dokazivanju opovrgnućem kako bi potvrdio njegovu istinitost.

ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat – K otkriću ljudske mudrosti, Zagreb 2003., 49.-52., 55.-56., 64., 74., 157. i d. preveo: Luka Boršić, izvornik: Giovanni Reale, Socrate – Alla scoperta della sapienza umana (2000.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s