U središtu ovog velikog političkog projekta stajalo je povjerenje u čovjeka: ne toliko kao u građanina ili subjekta ekonomije, nego u čovjeka kao osobu obdarenu transcendentnim dostojanstvom. Čini mi se važnim naglasiti povezanost između riječî „dostojanstvo“ i „transcendentno“.
„Dostojanstvo“ je bila ključna riječ koja je obilježila obnovu poslije Drugog svjetskog rata. Naša nedavna povijest bila je zaokupljena zaštitom ljudskog dostojanstva, a protiv tolikih nasilja i diskriminacija, što se i u Europi očitovalo tijekom stoljećâ. Važnost brige za ljudska prava prepoznata je nakon dugog procesa, kojeg su obilježile mnoge patnje i žrtve; a što je doprinijelo svijesti o vrijednosti, jedinstvenosti i nepovrjedivosti svake osobe. Ovo iznašašće nije plod isključivo povijesnih događaja, nego se napose temelji na europskoj misli; koju obilježava široko ušće, čiji različiti i daleki izvori potječu „od Grčke i Rima, Kelta, Germana i Slavena te kršćanstva koje ih je duboko obilježilo“ tako stvarajući ideju o „osobi“.
Danas je promicanje ljudskih prava središnja zadaća Europske unije s ciljem unaprjeđenja dostojanstva osobe, bilo unutar same Unije, bilo u odnosima s drugim zemljama. Govori se o važnoj i žurnoj zadaći, budući da i dalje ima previše situacija u kojima se ljudska bića tretiraju kao objekti; čiji se nastanak, izgled i iskoristivost mogu programirati te se mogu odbaciti kada više ne budu korisni, zahvaljujući slabosti, bolesti ili starosti. (…) Promicati dostojanstvo osobe znači prepoznati da on ili ona posjeduju neotuđiva prava, koja im nitko ne može oduzeti sporazumno, a još manje iz ekonomskih interesa.
Međutim, mora se paziti da se ne upadne u neke pogrješke koje se događaju zbog nerazumijevanja koncepta ljudskih prava ili iz njihove zloupotrebe. Danas se nastoji proglasiti još veća osobna prava – u napasti sam reći individualistička, čime se pridonosi poimanju ljudske osobe kao istrgnute iz svih društvenih i antropoloških datosti; kao da bi osoba bila kakva „monada“ (μονάς), sve više nezainteresirana za druge „monade“ koje ju okružuju. Čini se da takvo poimanje prava narušava bitan i komplementaran koncept dužnosti. Kao rezultat, potvrđuju se prava pojedinca, ne uzimajući u obzir činjenicu da je svako ljudsko biće dio društvenog konteksta, u kojem su njegova ili njezina prava i dužnosti povezana s pravima i dužnostima drugih i općim dobrom samog društva.
Stoga, mislim da je danas presudno raditi na kulturi ljudskih prava, koja može mudro povezati individualnu značajku, bolje govoreći: osobnu, sa značajkom općeg dobra, onog „svih nas kojeg tvore pojedinci, obitelji i različite grupe a koji zajedno čine društvo“. Ustvari, sve dok prava svakog pojedinca nisu usklađena s općim dobrom, ona će se smatrati bezgraničnima te će postati izvor sukoba i nasilja.
Govoriti o transcendentnom ljudskom dostojanstvu, … [p]onad svega to znači ne promatrati ljudska bića kao apsolutna, nego kao bića u odnosu. Po meni, danas je u Europi najraširenija bolest usamljenost, tipična za one koji nemaju odnose s drugima. Ovo se osobito odnosi na starije, koji su često prepušteni vlastitoj sudbini, i na mlade, kojima nedostaje jasan orijentir, kao i ponude za budućnost. To se vidi i po mnogim siromašnima koji žive po našim gradovima i po nesnalaženju imigranata koji su došli ovdje tražiti bolju budućnost.
Ovu usamljenost pospješuje ekonomska kriza, čiji efekti i dalje imaju tragične posljedice po život društva. Posljednjih godina, kako se Europska unija širila, raste nepovjerenje građana prema institucijama, koje se čine otuđenima i koje se bave pisanjem pravila neosjetljivih na pojedine osobe, ako im izravno i ne štete. Na mnogim područjima može se steći dojam zamorenosti i starenja, Europe koja je sada „baka“, a ne više plodna i živahna. Kao rezultat, čini se da su velike ideje koje su jednoć nadahnjivale Europu izgubile svoju privlačnost, a zamijenile su ih birokratske tehnikalije institucija.
Također, primjećujemo pomalo egoistične stilove života, obilježene bogatstvom bez pokrića i često bezosjećajne na svijet oko nas, osobito na najsiromašnije među siromašnima. Sa zaprepaštenjem promatramo kako tehnička i ekonomska pitanja prevladavaju u političkim nadmetanjima, a sve na štetu ljudskih bića. Muškarci i žene riskiraju da budu svedeni na dijelove u stroju koji se troše, a rezultat je – kao što je to tragično jasno – da se ljudski život, kad god se pokaže beskorisnim za taj stroj, odbacuje bez imalo grižnje savjesti; kao što je slučaj s bolesnima i bolesnima na smrt, sa starijima koji su napušteni i za koje se nitko ne brine, s djecom koja su ubijena u utrobi.
Događa se velika pogrješka „kada prevlada tehnologija“, a rezultat je „konfuzija između ciljeva i sredstava“. To je neizbježna posljedica kulture otpada i nekontroliranog konzumerizma. Nasuprot tomu, podržavati dostojanstvo osobe znači prepoznati dragocjenost ljudskog života, koji nam je besplatno darovan, stoga ne može biti predmetom razmjene ili trgovine. Kao članovi ovog Parlamenta, pozvani ste na veliku misiju koja se ponekad može činiti beskorisnom: brinuti o potrebama pojedinaca i zajednice. Za pomoći onima u potrebi potrebna je snaga i nježnost, trud i velikodušnost nasuprot funkcionalističkom i egoističnom sustavu koji nepogrješivo vodi u „kulturu otpada“. Brinuti o pojedincima i zajednicama u potrebi znači očuvati pamćenje i nadu, znači danas preuzeti odgovornost za situacije krajnje marginaliziranosti i tjeskobe te biti sposoban vratiti im dostojanstvo.
Kako nada može biti obnovljena, da bi se, polazeći od mlađih generacija, nastavio veliki ideal Europe koja je ujedinjena i u miru, kreativna i snalažljiva, koja poštuje prava i svjesna je svojih dužnosti?
Da bih odgovorio na ovo pitanje, dopustit ćete mi da upotrijebim jednu sliku. Jedna od najpoznatijih Raffaellovih fresko-slika koje se nalaze u Vatikanu predstavlja tzv. Atensku školu. U njezinom središtu nalaze se Platon i Aristotel. Prvi s prstom uperenim prema gore, prema svijetu ideja, možemo reći prema nebu; drugi drži ispruženu ruku, prema onom tko gleda, prema zemlji, prema konkretnoj stvarnosti. Čini mi se da ova slika dobro oslikava Europu i njezinu povijest, koja se sastoji od neprestanog susreta neba i zemlje, pri čemu nebo označava otvorenost transcendentnom, Bogu, što je oduvijek odlikovalo europskog čovjeka; a zemlja predstavlja praktičnu i konkretnu mogućnost suočavanja sa situacijama i problemima.
Budućnost Europe ovisi o obnovi životne i neraskidive veze između ovih dvaju elemenata. Europa koja se nije sposobna otvoriti transcendentnoj dimenziji života je Europa koja polako riskira da izgubi vlastitu dušu i „humanistički duh“ koji ju još voli i čuva.
Polazeći od potrebe za otvaranjem transcendentnom, želim potvrditi središnjost ljudske osobe, koja je predana na milost i nemilost kretanjima i pritiscima sadašnjeg trenutka. (…)
Geslo Europske unije je Jedinstvo u različitosti, pri čemu jedinstvo ne znači političku, ekonomsku, kulturalnu ili misaonu ujednačenost. Zapravo, autentično zajedništvo crpi iz bogatstva različitostî koje ga čine: tako je to i u obitelji, koja je ujedinjenija kad se svaki od njezinih članova može ostvariti bez straha. U tom smislu, držim da je Europa obitelj narodâ koji će osjetiti blizinu institucija Unije koje su sposobne mudro spojiti ideal jedinstva s različitošću svakog pojedinca; njegujući pojedine tradicije, prihvaćajući vlastitu povijest i oslobađajući se mnogih manipulacija i strahova. Postaviti u središte ljudsku osobu znači dopustiti joj da slobodno izražava vlastitu volju i kreativnost: bilo na osobnoj razini, bilo na zajedničarskoj.
S druge strane, posebnost pojedinca predstavlja autentično bogatstvo u mjeri u kojoj se tî pojedinci daju drugima. (…) Nije tajna da koncepcija jedinstva shvaćenog kao ujednačenost ugrožava životnost demokratskog sustava, slabeći tako bogat, plodan i konstruktivan odnos organizacija i političkih stranaka. Ovako riskiramo da živimo u svijetu ideja, ispraznih riječi, slika, sofizama… i da zamijenimo stvarnost demokracije s novim političkim nominalizmom. Podržavati životnost demokracije u Europi traži izbjegavanje mnogih globalnih kretanja koja nagrizaju stvarnost: pobožni purizam, diktaturu relativizma, fundamentalizme, eticizme, intelektualizme bez mudrosti.
Podržavati životnost demokracije izazov je sadašnjeg trenutka. Istinska snaga naše demokracije, koja je politička volja naroda, ne smije pokleknuti pred međunarodnim interesima – koji nisu univerzalni interesi – koji ju slabe i pretvaraju u sustave financijske moći, a koji služe nevidljivim carstvima. Ovo je jedan od izazova koje povijest stavlja danas pred vas.
ulomak iz govora pape Frane u Europskom parlamentu u Strasbourgu 25. studenoga 2014., preveo fra Šimun Markulin, link
nagovor na filosofiju 