aletheia? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes)

Jedno od poznatijih mjesta Heideggerove filosofije je njegovo neuobičajeno prevođenje grčke riječi za ”istinu”,  a-letheia, na doslovan način kao ”ne-skrivenost”. U predavanjima o Platonovom Sofistu iz zimskog semestra 1925. (izvornik ovdje, engleski prijevod ovdje) Heidegger naglašava razliku između grčkog poimanja ”ne-skrivenosti” i ”istine” kao svojstva suda. (Prijevod je moj, na brzinu i više s engleskog, samo za potrebe bloga; stranice u zagradama se odnose na engleski prijevod.)

Iz tradicije logike, kako je danas još uvijek živa, zna se da je istina određena izričito pozivajući se na Aristotela. Aristotel je prvi put naglasio: istina je sud; određenja istinitog ili neistinitog primjenjuju se prvenstveno na sudove. (str. 10.)

Nasuprot tome, Heidegger smatra da, ne samo kod arhajskih Grka nego i kod Platona i Aristotela, pojam aletheia treba čitati vodeći računa o razlici spram suvremenog pojma ”istina”.

Grci imaju karakterističan izraz za istinu: a-letheia. Ovo a je alfa-privativno. Tako oni imaju negativan izraz za nešto što mi shvaćamo pozitivno. ”Istina” za Grke ima isti negativan smisao kao npr. naše ”ne-savršenost”. Taj izraz nije negativan naprosto, nego je negativan na jedan osobit način. Nije tako da to što označavamo kao nesavršeno nema ništa sa savršenošću, nego je točno orijentirano prema njoj: ono nije to što bi moglo biti s obzirom na savršenost. … ”Nesavršeno” znači: … to nema savršenost koju bi imati moglo, trebalo i koju se želi. S obzirom na savršenost nešto mu nedostaje, oduzeto mu je, ukradeno – privare, kako to alfa-”privativno” kaže. Istina, za nas nešto pozitivno, za Grke je negativna kao aletheia; a neistinitost, za nas nešto negativno, pozitivno je izražena kao pseudos. Aletheia znači: ne biti više skriveno, biti otkriveno. Taj privativni izraz naznačuje da su Grci imali neko razumijevanje toga da neprikrivenost svijeta mora tek biti izborena, da je ona nešto što najprije i najčešće nije dostupno. Svijet je najprije, mada ne potpuno, implicitan; … svijet je eksplicitan samo u najbližem okružju okoline, koliko to prirodne potrebe zahtijevaju. I upravo ono što je u prirodnoj svijesti, unutar određenih granica, možda izvorno eksplicirano biva opet uvelike prikriveno i iskrivljeno govorom. Mnijenja se učvršćuju u pojmove i iskaze koji se stalno nanovo ponavljaju, tako da se ono što je bilo izvorno eksplicirano ponovno zastire. Tako se svakodnevni tubitak kreće u dvostrukoj prikrivenosti: najprije u pukom neznanju, ali potom u mnogo opasnijoj prikrivenosti ukoliko je govorkanjem ono otkriveno postalo neistinom. S obzirom na tu dvostruku prikrivenost, pred filosofijom je zadaća, jednom pozitivna prvi put prodrijeti u same stvari, s druge strane istodobno poduzeti borbu protiv govorkanja. Obje tendencije su svojstveni impulsi duhovnog rada Sokrata, Platona i Aristotela. Njihova je borba protiv retorike i sofistike svjedok tome. (str. 10.-11.)

Govor, dakle, ne samo da otkriva nego i skriva (kao ”govorkanje”), ali svakoj (ne)istinitosti govora prethodi istina kao ne-skrivenost.

Neskrivenost je određenje bića – ukoliko su susretana. Aletheia ne pripada bitku u tom smislu da on ne bi mogao biti bez raskrivenosti. Jer priroda je tu i prije nego je otkrivena. Aletheia je osobit karakter bitka bića ukoliko bića stoje u odnosu spram jednog smjeranja ka njima, jednog na bića gledajućeg ekspliciranja, znanja.  … Ekspliciranje, u odnosu na koga ima aletheije,  samo jest način bitka, i to ne bića koje najprije biva eksplicitno, svijeta, nego način bitka onog bića koje nazivamo ljudskim tubitkom. Ukoliko ekspliciranje i znanje imaju kod Grka za cilj aletheiju, nazivaju ih … aletheuein.  (str. 11.-12.)

Tomislav Ladan prevodi Aristotelovo aletheuein kao ”razabiranje istine”, Heidegger ostavlja neprevedeno; ako je aletheia ”neskrivenost”, onda bi aletheuein bilo otprilike ”raskrivanje”. U svakom slučaju, i ”istinit iskaz” može kroz govorkanje zapasti u skrivenost:

Da bih razumio neki iskaz, ne trebam ga nužno ponoviti u svakom od njegovih koraka. Nekidan je kišilo, mogu reći, bez da sebi uprisutnim kišu itd. Mogu ponoviti iskaze i razumjeti ih bez da imam izvoran odnos spram bića o kojima pričam. U ovoj osobitoj zabuni, svi iskazi su ponovljeni i pritom razumljeni. Iskazi dobivaju posebno postojanje; … postaju ispravni, takozvane istine, bez izvršenja izvorne funkcije aleteheuin. Sudjelujemo u iskazima, sa svojim drugovima, i ponavljamo ih nekritički. Na taj način legein [govorenje] zadobiva jednu osobitu nevezanost za pragmata [stvari]. Ustraje se u govorkanju. (str. 18.)

S obzirom na moguću ”skrivenost”, pa onda i ”neistinu”, iskaza koji je formalno istinit ali je iskazan u ”govorkanju”, čini se primjerenim prebaciti težište s takve istinitosti iskaza na zbivanje raskrivanja. Heidegger o tome uči od Aristotela, koji u šestoj knjizi Nikomahove etike navodi pet načina raskrivanja bića ljudskom tubitku (Heidegger Aristotelovo psyhe, ”duša”,  prevodi kao Dasein, ”tubitak”). To su tehne, episteme, fronesis, sofia, nous. Ladan prevodi: ”umijeće, znanost, razboritost, mudrost, umnost”. O tim načinima aletheuein u sljedećim nastavcima. Prije toga o aletheuei he psyhe.

Prije nego je Aristotel nabrojao načine aletheuein, kaže: aletheuei he psyhe. [Ladan prevodi ”duša postiže istinu”.] Istina je dakle jedan karakter bića, ukoliko su susretana; ali je u svojstvenom smislu ipak određenje bitka bića samog ljudskog tubitka. Jer sva tubitkova nastojanja za znanjem moraju se uspostaviti usuprot prikrivenosti bića, koje  je trostruko: 1.) neznanje, 2.) vladajuće mnijenje, 3.)  pogreška. Stoga je ljudski tubitak ono što je svojstveno istinito; on je u istini – prevedemo  li aletheia s ”istina”. Biti istinit, biti u istini, kao određenje tubitka, znači: imati na raspolaganju, kao neprikrivena, bića s kojima tubitak održava neko bavljenje. … Istodobno, u ovom pojmu istine, istine kao raskrivanja, još nije prejudicirano da pravo raskrivanje treba biti nužno teorijsko znanje – na primjer, znanost ili matematika, kao da bi matematika, kao najstroža znanost, bila najistinitija, i samo ono što se približava idealu dokaza primjerenog matematici bi bilo u konačnici istinito. Istina, neskrivenost, otkrivenost, upravlja se više ka samim bićima, a ne ka nekom određenom pojmu znanstvenosti.  …

Alethes znači doslovno ”neprikriveno”. Neprikrivene su prvenstveno stvari, pragmata. To pragma alethes. Ta neprikrivenost ne pripada stvarima ukoliko one jesu, nego ukoliko su susretane, ukoliko su predmeti nekog bavljenja. Stoga, neprikrivenost je jedno specifično postignuće tubitka, koje ima svoj bitak u duši: aletheuei he psyhe. (str. 16.-17.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s