Jungov sinkronicitet? (ulomak iz Goran Švob, Od slike do igre)

Po Jung-Paulijevoj “teoriji sinkroniciteta” među pojavama, pored kauzalne veze, vlada još i sinkronicitet – svojevrsna “nekauzalna smislena veza”.

Za Jungov pristup tipično je inauguriranje svih pučkih praznovjerja do kojih je tijekom života uopće uspio doći. Tu ulaze primitivni kultovi, različite religijske dogme, horoskop, Yi Jing kao sredstvo proricanja, sanjarice… Jung je na zanimljiv način našao potporu za svoje teze u istaknutom fizičaru i nobelovcu Wolfgangu Pauliju. Suradnja Junga i Paulija nije počela na temelju nekakve teorijske srodnosti i simpatije, već je Pauli nakon propaloga kratkotrajnog braka zatražio pomoć psihijatra i obratio se Jungu. U godinama koje su slijedile, razvit će se suradnja i dijalog zahvaljujući kojemu je Jung navodno revidirao i sredio neke od svojih teza. S druge strane, Pauli će na svoj način podržati neke od važnih Jungovih stavova i barem stvoriti utisak da Jungova “teorija” nalazi potporu i u modernoj fizici. Tako si je Jung stvorio sjajno osiguranje od prigovora upravo iz znanstvenih krugova da je šarlatan, čemu je, uostalom, bio sklon i sam Freud. Doista, tko će se usuditi reći da se jedan od važnih fizičara dvadesetog stoljeća u slobodno vrijeme bavio gatanjem i da je, štoviše, smatrao kako je to gatanje znanstveno duboko utemeljeno.

Jasno, teorija sinkroniciteta zapravo i nije fizikalna teorija te je Pauli nije ni mogao izložiti u nekome fizikalnom radu, objavljenome u odgovarajućim znanstvenim publikacijama. Vrlo je u tom pogledu simptomatična knjiga Tumačenje prirode i psihe, koju su, sudeći barem po naslovnoj stranici, zajedno napisali Jung i Pauli… No ovo koautorstvo samo je djelomično: knjiga se zapravo sastoji od dva potpuno nezavisna teksta. Jung piše o sinkronicitetu kao o načelu neuzročnog povezivanja, a drugi dio, Paulijev tekst, nosi naslov Utjecaj arhetipskih ideja na Keplerove znanstvene teorije. … Interesantno je da Pauli teoriju sinkroniciteta nije ni spomenuo, pa čak ni nagovijestio, u govoru prilikom primitka Nobelove nagrade za fiziku 1945., dakle na mjestu na kojem bi se očekivala generalna sinteza pogleda na svijet i znanost, i na kojem se sigurno ne bi očekivalo temeljito obrazloženje i temeljito znanstveno opravdanje svakoga izrečenog detalja. …

Goran Švob (1947.-2013.)

Ono što je u Jungovu slučaju posebno opasno, jest prenošenje ovakvih nesuvislih predočbi na područje medicine, dakle postupanje s ljudima koje muče ozbiljni zdravstveni problemi. Tada nešto što bi trebalo biti znanstvena medicina, postaje čista šarlatanija. U tom je pogledu vrlo karakterističan Jungov slučaj sa “zlatnim skarabejem”, koji je sam često citirao, ne bez ponosa, a koji i njegovi nastavljači još i danas rado navode. Taj je slučaj iz Jungove medicinske prakse detaljno opisan u njegovu članku O sinkronicitetu. Radilo se o mladoj ženi, koja je “pružala otpor” svome psihijatru, to jest Jungu, a za to je bila dobro opremljena svojim “kartezijanskim racionalizmom”. O svemu je znala bolje, kako to kaže Jung. On je, međutim, čekao da se desi nešto neočekivano i iracionalno, “nešto što će razbiti intelektualnu retortu u koju se ona zatvorila”.

I doista, jednog dana, dok je pričala svome liječniku o snu u kojem joj je netko poklonio skupcjen nakit – zlatnog skarabeja – nešto je lupilo o prozor, i Jung je vidio kako oveći kukac pokušava kroz zatvoren prozor pokušava ući iz mraka u osvijetljenu sobu. Jung napominje kako mu je to bilo vrlo čudno (!). Bio je to kukac nalik na skarabeja, zlatno zelene boje, zapravo Cetonia aurata, hrvatski je naziv “zlatna mara”. Jung je otvorio prozor, uhvatio maru i pružio je pacijentici uz riječi: “Evo vam vašeg skarabeja.” Nakon toga, izvještava Jung,

[…] ovo iskustvo probušilo je željenu rupu u njezinoj racionalnosti i slomilo led njenog intelektualnog otpora. Tretman se mogao nastaviti sa zadovoljavajućim rezultatima.

Čovjek se mora upitati tko tu zapravo koga liječi? I od čega? Dobro, možemo eventualno priznati da kod određenih oblika psihoterapije nepovjerenje pacijenta, koje je eventualno poduprto svakojakim racionalnim argumentima, može predstavljati zapreku. Ovdje se međutim može učiniti da je liječenje od racionalnosti i racionalnih argumenata bio cilj, a ne usputna i prolazna etapa terapije. Kako bilo, zanimljivo je da Jung ovaj slučaj i ne navodi prvenstveno kao primjer svoje terapeutske domišljatosti: ono što je za njega važno, jest činjenica da je u danom času zlatna mara doista lupila o staklo. Zato dodaje:

Ova priča je zamišljena samo kao uzorak nebrojenih slučajeva smislene koincidencije koje nisam primijetio samo ja nego mnogi drugi i zabilježili u velikom broju. Oni uključuju sve što se podvodi pod  vidovitost, telepatiju itd.

I tako, tamo gdje je, činilo se, carevao slučaj, sada se uvodi “sinkronicitet”. To je kao da smo rekli da ne vjerujemo u vraga, ali ipak kažemo za neke stvari: “To nije bez vraga.” Teško da bi se mogao naći eklatantniji primjer pseudoznanstvene pseudoteorije. Primjer koji navodi Jung s pticama koje se navodno skupljaju u blizini umirućega, upravo je primjer sinkroniciteta. Naime, ni po Jungu ne postoji nikakva uzročna veza između nečijeg umiranja i okupljanja ptica. Ali, to se, navodno, ipak dešava. Dobro, možda češće ne nego da, ali kada da, onda je to vrlo značajno, smisleno i povezano, i onda je to slučaj sinkroniciteta. Drugim riječima, svaki pojedini slučaj u kojem takve podudarnosti nema, nimalo ne oslabljuje tezu o sinkronicitetu, ali je zato svaki slučaj u kojem se takva podudarnost desi, potvrđuje. …

“Smislena koincidencija” nastupa naknadno. Pomoću tog načina objašnjavanja nećemo moći ništa predvidjeti, samo, nakon što je utvrdimo, moći ćemo se diviti i čuditi “nevjerojatnoj i neobjašnjivoj podudarnosti”.

ulomak iz Goran Švob, Od slike do igre, Zagreb: ArTresor 2009., str. 213. – 222.