rođenje Europe iz duha filosofije?

Danas uistinu malo tko zna što je zapravo Europa – naravski, Europa u duhovno-povijesnom, ne samo zemljopisnom smislu. Štoviše, malo tko uopće i pita o genuinom određenju Europe, o njezinoj idealnoj slici, najvišim njezinim možnostima. Svi ponajprije pomisle na aktualni politički realitet Europe koja razbija glavu brigom oko zajedničkog europskog tržišta, pa mnogi poistovjećuju Europu s tom geo-kronologijskom sekvencom. Kao da ona utjelovljuje bit europskog duha! Stoga je prijeko potrebito obratiti pozornost na širi splet tekućega europskog zbivanja i osvijetliti dublje značenje malaksalosti europske snage, sparušenosti njezine vjere i ideala. To pak znači: neophodno je vratiti se temeljnoj ideji Europe, njezinim filozofijskim korijenima, njezinom rođenju iz duha filozofije. Tim više što ni sami Europljani nisu više dostatno svjesni toga dubljeg ozađa svoje povijesne odgovornosti. Samo je tako moguće primjereno se odazvati strahovitom izazovu sadanjih dvojbi glede Europe! (Mario Kopić, S Nietzscheom o Europi, 2001., str. 41.)

To vraćanje izvoru je neka osobita značajka europske povijesti.

Općenito se može reći da se u europskoj povijesti jasno može uočiti težnja ka vraćanju izvorima, tj. uopće onom prvobitnom. Stoga se i duhovna povijest Europe može promatrati kao kontinuiran slijed renesansi, naime, ponovnog rođenja, tj. zahvaćanja i obnavljanja onog izvornoga. (Goran Gretić, O prijepornom i ekscentričnom identitetu Europe – zavičaj različitosti)

Izvor su, naravno, Grci (koji sebe još nisu smatrali Europljanima).

Narodi u hladnim mjestima i u Europi puni su srčanosti, ali su oskudni u razumijeću i umijeću te stoga više zadržavaju slobodu, ali su neprikladni za državno zajedništvo i nisu umnožni vladati svojim susjedima. Dočim narodi u Aziji posjeduju razumijeće i dušu sklonu umijećima, ali nemaju srčanosti te stoga žive podčinjeni u ropstvu. A rod Grka kako je na sredini između tih mjesta, tako sudjeluje u obojim svojstvima, jer posjeduje srčanost i razumijeće. Zbog toga ustrajava u slobodi… (AristotelPolitika VII, 1327b 20-33).

Upravo ovo “između” (a ne vjernost ovom ili onom filosofemu) tvori i posebnost filosofske pozicije iz koje se može (prepo)rađati Europa:

Ova Evropa, u opakom zaslepljenju uvek spremna da sama sebi potajcem udariti u srce, leži danas u velikim klještima između Rusije, s jedne, i Amerike, s druge strane. I Rusija i Amerika su, metafizički posmatrano, isto; isto neutešno bešnjenje razobručene tehnike i organizacije-bez-tla za normalnog čoveka. Ako je i najzabačeniji kutak Zemljine kugle tehnički osvojen i privredno se može iskorišćavati, ako je svakoji događaj na svakojem mestu u svakoje vreme postao brzo dostupan, ako se istovremeno može “doživeti” neki atentat na nekoga kralja u Francuskoj i neki simfonijski koncert u Tokiju, ako je vreme još samo brzina, trenutnost i istovremenost, i ako je vreme kao istorija iščezlo iz sveg opstajanja svih naroda, ako bokser važi kao veliki čovek nekoga naroda, ako su milionske brojke masovnih skupova neko slavlje – onda, pa onda se još uvek kao neko priviđenje preko čitavog tog džumbusa proteže pitanje: čemu? – kuda? – i šta onda?

Duhovno propadanje Zemlje je tako daleko poodmaklo da narodi prete da izgube i poslednju duhovnu snagu koja omogućava … da makar vidi i kao takvo oceni to propadanje. Ta jednostavna konstatacija nema nikakve veze s kulturnim pesimizmom, a naravno isto tako nema ništa s nekim optimizmom; jer natmurivanje svijeta, bekstvo bogova, razaranje Zemlje, po-mase-nje čoveka, mržnja i podozrenje prema svemu stvaralačkome i slobodnome dostigli su na čitavoj Zemlji već takve razmere da su tako detinjaste kategorije kao što su pesimizam i optimizam odavno postale smešne. (Martin Hajdeger, Uvod u metafiziku, Beograd 1976., str. 53.-53.)

Shvaćanje Europe kao sredine između geopolitičkih carstava moći prisutno je već u Heideggerovom Uvodu u metafiziku iz 1935. godine. Sredina znači metafizičko samouspostavljanje duha otvorenosti protiv razornih procesa nihilističkoga opustošenja Zemlje, omasovljenja čovjeka i njegove pretvorbe u organizacijski sklop tehničkoga funkcioniranja. Protiv u biti iste metafizičke vladavine logike širenja i broja (Amerike i Rusije), Heidegger Europu misli kao duhovni bitak svijeta iz nadolazeće vremenitosti koja ima karakter apokaliptičke otvorenosti svijeta uopće, ne i njegove pomrčine. Europa je u tom odlučnom spisu za promišljanje ideja metafizičkoga Zapada duhovni temelj i bezdan vlastite „sredine“, onog biti-između svjetsko-povijesnih carstava brutalne akumulacije moći, gubitka ranga svih stvari i nihilizma masovnoga društva i kulture. (Žarko Paić, Levijatan od porculana)

Ta “sredina” je onaj duh “grštva” koji je u stalnim  povratcima grčkim izvorima postajao i duh Europe.

Grštvo, prema tome, znači i antičko grčko držanje u protivštini spram barbara (i Rimljana) i ustrajavanje u pravovjernosti Bizanta naspram katoličkoga Rima, nakon 15. stoljeća protiv islamizacije, a danas i protiv amerikanizacije.

U antici je grštvo već u pretklasičnoj dobi usko povezano s grčkom kulturom, manje s jezikom a najmanje s mjestom gdje se živjelo (lokacijom). Grci se ponajprije po svom držanju, načinu obitavanja, “ethosu”, razlikuju od barbara: “Grčka se svijest dopunila tek putem svoje opreke – ne-Grka; ta se opreka nazivlje barbar.” Barbar (βάρβαρος) je onaj tko brblja; to ne znači samo to da ga se ne da razumjeti na razini jezika, već i to da ga se zbog njegove neobrazovanosti i neprosvijećenosti (άπαιδευσία) ne bi dalo razumjeti niti kad bi zborio grčki. (Franci Zore, Početak i smisao metafizičkih pitanja, 2006., str. 46.-47.)

Ako nam je i sporna neka od spomenutih protivšina, u ovoj današnjoj, protiv amerikanizacije, u pitanju je hoće li Europa opstati, ili vrijedi ”resistance is futile” pa ćemo se s još tih tridesetak states uklopiti u US-imperij.

Sve više naime dozrijeva svijest o tomu da je romanitetom, odnosno latinitetom, Europa na jedan usudan način pokrenuta u smjeru imperija, točnije kazano onoga imperijalnog naprosto. I onaj posve unutrašnji poriv za ekspanzijom koji ju je u začetku takozvanog novovjekovlja bio nagnao da u slijedu ”velikih otkrića” sva ta upravo otkrivena područja svijeta smjesta podvrgne brutalnom i krajnje beskrupuloznom porobljavanju te tako sebi diljem planete namijeni ulogu raspuštene grabežljive zvijeri: – i taj poriv valja, sudeći po svemu, pojmiti upravo kao daljnji razvitak temeljne značajke same biti rimskoga imperija.

Do te je spoznaje, koju je prije više desetljeća opetovano izlagao Martin Heidegger i koja je – čak neovisno o njegovu neporecivom privremenom nacionalsocijalističkom sljepilu – znatno doprinijela velikoj nepopularnosti njegovih ”političkih nazora”, prije koju godinu dana [1994.] slavodobitno dospio i Peter Sloterdijk. Kobne europske nacionalizme, dva time prouzročena svjetska rata, te naposljetku i ”US-imperij” u kojemu ”moderna Europa” tek zre ”povanjšteni lik svoje vlastite biti”, svodi on, jednako tako povijesno kao i načelno, na rimski imperium. Spoznaja je to koju se više neće dati jednostavno ignorirati. (Damir Barbarić, Ideja Europe, u S puta mišljenja, Zagreb 1997., str. 129. i d.)

Može li Europa, vidjevši u američkom zrcalu ružnoću svoga imperijalnog naslijeđa, odustati od njega, i obratiti se još jednom tome “između”?

[M]oglo [bi se] zaključiti da je upravo … stvaralački doživljaj onog stranog ono navlastito izvorište tog ekscentričnog identiteta Europe. A taj bi se povijesno-pojmovni sklop isto tako mogao izraziti na sljedeći način: Europejci se mogu osjećati kao “Europejci” u najboljem slučaju naspram Amerikanaca. … [E]uropska kultura, strogo govoreći, nikada nije doista “moja, naša” vlastita, jer sama ta kultura ne predstavlja ništa drugo već put obrazovanja, svijesti i ličnosti, odnosno, taj proces obrazovanja, kultiviranja, mora se uvijek iznova prijeći e da bi se dospjelo do onih stranih, drugotnih izvora te europske kulture. Tako shvaćena kultura nije nikakav jednom stečen samozadovoljavajući posjed, već je to civilizacijsko i kulturno dobro koje se uvijek iznova mukotrpno zadobiva, razvija, oblikuje i preoblikuje, i to od strane pojedinaca, ali i naroda. Još jednom valja podcrtati da su Grci sami sebe prvi put shvaćali kao Grke tek kada su postali svjesni svoje različitosti naspram “barbara”. Prema tome se ono Drugo, i strano, oduvijek i do danas na Zapadu vidi kao Istok (premda su danas za … Europu ono neposredno Drugo: Rusija i Amerika). Jer onaj koji nikada nije došao u doticaj s onim Drugim i stranim zapravo ne zna i ne može znati tko je on sam, pa jedno takvo doticanje, susretanje s onim Drugim, prouzročuje dvojako: uspoređivanje s onim Drugim i razlikovanje od onog Drugog, jer samo se ono što je nejednako i različito može međusobno uspoređivati. (Goran Gretić, isto)

(Heideggerov ulomak najprije objavljen na prvom izdanju bloga: čovjek godine?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s