Heideggerovo “bezlično Se”? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkog uma)

Što je to osebujno biće koje Heidegger izvodi pred nas pod imenom bezlično Se? Heidegger naglašava da bezlično Se nije nikakva apstrakcija – primjerice neki općeniti pojam koji obuhvaća ”sva jastva”, nego ga, kao ens realissimum, hoće povezati na nešto što je prisutno u svakome od nas. No, ono iznevjeruje očekivanja za osobnošću, individualnim značajem i egzistencijalno odlučujućim smislom. Ono egzistira ali ništa ”nije iza toga”. Ono je tu poput moderne, nefigurativne plastike: realno, svagdanje, konkretni dio nekog svijeta; no ono ipak, ni u koje vrijeme, ne ukazuje na neku pravu osobu, neki ”zbiljski” značaj. Bezlično Se je neutrum našeg jastva: svagdašnje ja, ali ne ”ja-sam”. Ono u stanovitoj mjeri prikazuje moju javnu stranu, a u odnosu na to, prosječnost je vazda u pravu. Kao nenavlastito jastvo bezlično Se odterećuje od svake vlastite, posve osobne odlučnosti; prema svojoj prirodi ono bi htjelo sve učiniti lakim, sve uzeti s vanjske strane te se pridržavati konvencionalna privida. U stanovitom pogledu ono se tako odnosi i prema sebi samome, jer ono što ono ”samo” jest, to ono, dakako, također preuzima baš kao nešto tek zatečeno među drugim danostima. Tako se ovo bezlično Se dade razumjeti samo kao nešto nesamostalno, koje ništa ne posjeduje od sebe samoga i samo za sebe. Što ono jest, kažu mu i daju drugi; to objašnjava njegovu bitnu raspršenost; ono, dapače, ostaje izgubljeno u svijetu koji ga prvotno susreće.

Heidegger:

Prvotno ‘ja jesam’, ne u smislu vlastitog Sebe, nego Drugih na način bezličnog Se. Iz ovoga naovamo i kao ovaj bivam ‘sebi’ prvotno ‘dan’. Tubitak [čovjek] je bezlično Se i ponajčešće ostaje on takvim.” ”Kao bezlično Se već vazda živim pod nezamjetnim gospodstvom Drugoga.” ”Svatko je Drugi i nijedan on sam. Bezlično Se… je Nitko…

Ovo Se, s kojim Heidegger osvaja mogućnost da filosofijski govori o jastvu a da to ne mora učiniti u stilu subjekt-objekt filosofije, djeluje poput povratnog prijevoda izraza subjekt u svakodnevni jezik, gdje ono znači ”ispod bačeno” (sub-jacere). Tko je ”ispod bačen” misli da sama sebe više ne posjeduje. Pa čak niti jezik bezličnog Se ne izriče nešto vlastito, nego samo sudjeluje u općem ”brbljanju” (discours). U brbljanju – s kojim se kazuju stvari koje se već kazuju – zakračunava se bezlično Se protiv zbiljskog razumijevanja vlastitog bitka i tako kazivanih stvari. U brbljanju se prokazuje ”iskorijenjenost” i ”nenavlastitost” svagdanjeg tubitka [čovjeka]. Njemu odgovara radoznalost koja se, prolazno i ”bez predaha”, podaje onome što je upravo najnovije. Radoznalome bezličnom Se, koliko god inače ”gaji komunikaciju”, nikada nije do zbiljskog razumijevanja nego do njegove opreke, izbjegavanja uvida, izmicanja pred navlastitim pogledom u tubitak [čovjekovo postojanje].

Ovo izbjegavanje Heidegger dokumentira pojmom rastresenosti… Zbiljnošću vladaju utvare, imitatori, izvana upravljani ja-strojevi. Svatko bi mogao biti svojim dvojnikom umjesto sama sebe. No, kako da ga prepoznamo? Na kome se još vidi je li on ”on sam” ili bezlično Se? To budi penetrantnu brigu egzistencijalista oko tako važnog, koliko i nemogućeg razlikovanja između onog pravog i onog nepravog, onog izrečenog i onog neizrečenog, između onog odlučnog i onog neodlučnog (što je ”tek tako”):

Sve izgleda kao pravo razumljeno, usvojeno i izrečeno a u osnovi ipak nije ili tako ne izgleda a u osnovi ipak jest.

Jezik, kako se čini, teško razdvaja ono što samo ”tako izgleda” i ono što zbiljski ”tako jest”. Sve izgleda kao. Filosof grize ovaj Kao. Za pozitivista sve bi bilo kako jest; nema diferencije između biti i pojave – to bi opet bila samo metafizička utvara koju valja dokrajčiti. No Heidegger ustrajava na diferenciji te se čvrsto drži uz ono drugo koje nije samo ”kao” nego za sebe posjeduje ono bitno, pravo, navlastito. Metafizički ostatak u Heideggera i njegov otpor protiv čistog pozitivizma odaje se u volji za navlastitošću. Postoji još neka ”druga dimenzija” – čak i kada se otima naznaci, jer ne pripada naznačivim ”stvarima”. Za izvanjski pogled ni na koji se način ono ”navlastito” ne izdiže iz onog ”nenavlastitog”. (…)

Da bi stvar učinio u potpunosti napetom Heidegger povrh toga naglašava da ”zapalost” tubitka [čovjeka] kao bezličnog Se u svijet ne znači nikakvo ispadanje iz nekog višeg ili iskonskijeg ”prastanja”, nego da on odvajkada i ”uvijek već” zapada. Heidegger zamjećuje s prijesnom ironijom da se Se uljuljkuje u mnijenje da vodi pravi, puni život, kada se bez ustezanja sručuje u pogon svijeta. On, naprotiv, u tome spoznaje samo zapalost. Mora se priznati da autor Bitka i vremena umije razapeti na muke čitatelja što nestrpljivo očekuje ono navlastito. On nas vodi, fantastično eksplicitno, kroz labirintske vrtove pozitivne negativnosti, on govori o Se i njegovom brbljanju, njegovoj radoznalosti, njegovoj zapalosti u pogon, jednom riječju o ”otuđenju”, no u istom dahu tvrdi da to sve biva uglavljeno bez daška ”moralne kritike”; štoviše, sve to da je analiza ”u ontologijskoj nakani” a tko govori o bezličnom Se nipošto ne opisuje neko posrnulo sopstvo nego kvalitetu bitka podjednako iskonsku kao i navlastiti samobitak. Tako je, dakle, od početka, a izraz otuđenje ne ukazuje unatrag na neki prijašnji, viši, bitni vlastiti bitak bez tuđosti! Otuđenje, tako učimo, ne mnije da bi tubitak [čovjek] bio otrgnut sebi ”samome” nego je nenavlastitost tog otuđenja od početka najmoćnija i najizvornija vrsta bitka tubitka [čovjeka]. Na njemu ne nalazimo ništa što bismo u vrednujućem smislu mogli označiti kao loše, negativno ili krivo. Otuđenje je naprosto vrst bitka bezličnog Se.

Razlika navlastito-nenavlastito pričinja se zagonetnijom nego što uistinu jest. Kao posljednja diferencija što se dade misliti, ostaje ona između odrješitog i neodrješitog tubitka, želim reći: između onog svjesnog i onog nesvjesnog. No ipak, opreku svjesno-nesvjesno ne smijemo uzeti u smislu psihologijskog objašnjenja; svjesno i nesvjesno ovdje nisu kognitivne opreke, pa niti opreka informacije, znanja ili znanosti, nego egzistencijalne kvalitete. Kada bi bilo drugačije, tad ne bi bio moguć Heideggerov pathos navlastitosti.

Heidegger nasrće na čitatelja s patetičnim pozivom za navlastitom egzistencijom ali se zaogrće šutnjom kada bismo htjeli upitati: no kako? Jedini, dakako fundamentalni odgovor, morao bi dešifriran glasiti: svjesno. To više nije nikakav konkretni moral što daje naputke da se nešto čini ili ne čini. Ali ako filosof više ne može davati direktive, onda ipak neku prodornu sugestiju za navlastitost. Dakle: ti možeš činiti što hoćeš, možeš činiti što moraš; ali čini to na način da možeš ostati intenzivno svjestan onoga što činiš. Izgleda da je ethos svjesnog života jedini što se može potvrditi u nihilističkim strujanjima moderne, jer, u osnovi uzevši, nije nikakav. On ne ispunja čak ni funkciju nadomjestka morala. Onaj tko zbiljski misli u onostranosti dobra i zla zatječe još samo jedinu opreku od važnosti za život, koja je istodobno i jedino nad čime, bez idealističkih prenaprezanja, posjedujemo moć iz vlastitog opstanka: između svjesnog i nesvjesnog čina. Ako je Sigmund Freud u znamenitom zahtjevu izrekao rečenicu: ”Gdje je bilo Ono treba biti Ja”, Heidegger će reći: ”Gdje je bilo Se, treba biti navlastitost.” Navlastitost bi bila – slobodno interpretirana – ono stanje koje dosižemo kada u našem opstanku proizvedemo kontinuum svjesnosti. Samo on probija okov nesvjesnosti pod kojim živi ljudski život, pogotovo kao podruštvljeni; rastresena svijest Se osuđena je da ostane diskontinuirana, impulsivno-reaktivna, automatička i neslobodna. Bezlično Se je moranje. Tome nasuprot izrađuje se svjesna navlastitost – viša kvaliteta budnosti. Ona u svoj čin ulaže svu težinu svoje odlučnosti i energije, budizam govori o tome u usporedivim obratima. Dok jastvo bezličnog Se spava, tubitak navlastitog sopstva budan je prema sebi. Tko sam sebe istražuje u kontinuiranom bitku budnosti iz svoje situacije iznalazi što je za nj činiti.

ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. 201. – 212., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1983.)

(ulomak najprije objavljen na prvom izdanju bloga: Se?)

Oglasi

5 misli o “Heideggerovo “bezlično Se”? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkog uma)

  1. Sloterdijk kaže kako Heidegger diferencira bit i pojavu, gdje bi navlastitost bila bit od koje smo ‘otuđeni’. Nije mi jasno kako Heidegger može znati da navlastitost postoji, ako se otuđenje u stvari nije naknadno pojavilo već je ono od početka prisutno («prvotno ‘ja jesam’, ne u smislu vlastitog Sebe, nego Drugih na način bezličnog Se.») Čak bi se moglo reći kako je život u ‘bezličnom Se’ nešto prirodno. Također, H. kaže: «Kao Se-ličnost, svaki je pojedini tubitak [čovjek] razasut u Se i mora sebe tek naći». Meni ovo prije izgleda kao stvaranje ili izgrađivanje ‘sebe’, nego nalaženje ‘sebe’ (možda nešto poput onog Nietzscheovog samoprevladavanja).

    Pitanje je kako postići ‘navlastitost’. Sloterdijk slobodnom interpretacijom odgovara: kontinuiranom svjesnošću. No taj odgovor samo povlači novo pitanje: kako postići stanje kontinuirane svjesnosti (a da to ne bude onako kako se to inače radi 😀 )?

    Dakle, Heideggerova sugestija bi otprilike glasila: budi navlastit! (tj. ‘budi kontinuirano svjestan!’). Sloterdijk tvrdi da ova sugestija «više nije nikakav konkretni moral što daje naputke da se nešto čini ili ne čini». Doista, to ne bi bio nikakav moral jer je ona sadržajno praznija čak i od npr. Kantovih formulacija kategoričkog imperativa, koji barem ‘pokrivaju’ odnose među racionalnim bićima, a sugestija ‘budi navlastit’ čak niti to. Ali meni se čini da ta sugestija ipak upućuje na nekakvu etiku jer nam kazuje kako proživjeti dobar život, život vrijedan življenja.

    Liked by 1 person

  2. Kako nisam uspjela komentirati u dva naslova prije ovog posljednjeg, a pripremala sam se, ne mogu razlučiti što si isprovocirao u meni, a da se držim samo posljednjeg. Mene su sva tri „rastrančirala“ i sad komentarom ću se pokušati „sastaviti“, a da pri tom pomaknem temu (na svoj „mlin“?).
    Prestrašno je, ali istina je, neupadljiva vladavina Drugog je neupadljiva. Kad osjetiš kako te steže, kad njena, opet neupadljiva, snaga prevlada tvoju volju i tek nakon vremena koje se ne može vratiti shvatiš da je Drugi odlučio i tebi ne preostaje drugo već da od slučaja do slučaja monologom učiniš obračun sa svojom podvodljivošću da bi tako barem malo zadržao samopoštovanje. Dalje u „se?“ prepoznajem se! Prepoznajem sebe onda kada sam se nesvjesno uklopila u očekivano i danas kada nalazim vrijeme da se propitujem gdje sam pogriješila, jer kao jeka ostaje mi neki gorak okus na prošlo vrijeme. Vjerujem ti da je recept u svjesnosti! Da trebamo biti svjesni u činjenju i ne činjenju. Sviđa mi se i kako podcrtavaš da kontinuitet svjesnosti treba postati dio naše osobnosti i onda neće biti nedoumica u odlukama što činiti (gdje sam ja od toga?)
    Na primjeru reklame „Budi svoj – pij Fantu!“ u postu „budi svoj?“, na tako banalnom primjeru, na toj maloj metafori, uz pomoć mašte možemo „vidjeti“ SVE. Tu Drugi superiorno korača, diktatura mu je odobrena, maše parolom „jer ste vi to tražili“ i od svih buka, mi smo stjerani u prosječnost (poslušne). Da, tutori su nam definirani. Rekli bismo, došli smo na gotovo (liberalna demokracija, sekularizam, feminizam, psihoanaliza, znanost, umjetnost – obuhvatio si sve). I što smo učinili sa zatečenim nasljeđem? Ostavili smo ga u knjižnicama i oni koji se hrane tim znanjem obrnuto proporcionalno im pada masa agresije, želje za moći… Takvi ne žele postati Drugi. Mi ne trebamo Druge, nego one koji će metnuti Druge gdje im je mjesto. Ja vjerujem Platonu da filozofi trebaju biti vođe.
    Govoriš dalje da zanemarujemo mogućnost da se služimo razumom, da je to naša nezrelost. Nezrelost nezrelo opravdavamo cijelim popisom krivaca (zgodno mi je što si spomenuo i horoskop!). Kako da masa ljudi odbaci te prihvaćene demone s kojima je naučila živjeti? Sjećanje im je izbrisano. Kultura je izbačena iz medija, na teveu pjevaju pjesmice koje se nesvjesno pjevuše u našim dnevnim boravcima? Prosječnost je iznjegovana planski. Drugi su u svemu u pravu jer smo mi to izabrali, i mi to zaslužujemo! Nitko ne zna bolje skrbiti za nas od Drugog!
    Zadnja rečenica tog posta ti je odlična!
    „Zrelost ne dolazi onome što je odvojeno od tla iz kojeg izrasta, niti onome što se ne usudi otvarati se nepoznatome.“
    I jedno i drugo ispremiješano nalazimo u tragovima u našim pričama. Dobro veliš, to su naše potrage. Kad si spomenuo samoodgoj sjetih se jedne izreke koja se pripisuje engleskom političaru: Poslije četrdesete svatko je odgovoran za svoj izgled!

    Liked by 1 person

  3. Treba reći da ovo ”se” ne valja čitati kao ”sebe” – u njemačkom je ta razlika očita. Zamjenica o kojoj se ovdje radi (man) nema veze sa ”sebe” (selbst). No, i u hrvatskom je razlika vidljiva, kad na nju obratimo pažnju: ”napio sam se” i ”popilo se” imaju različite subjekte radnje. Prvo jasno govori o sebi, drugo ostavlja subjekt u neodređenosti: tko je taj tko je popio? ”Se” – popilo se; neodređeno je tko. Stoga, jasno, nema ni odgovornosti, nema ni potrebe za obrazlaganjem razloga. ”Priča se” (tko priča?), ”krade se”, i naravno, slavno ”zna se”. 🙂 Tko to zna? Zna Se. U svjetlu ovih Heideggerovih misli ta se parola mogla čitati kao par exellance antiliberalna – ona implicira ”postoji neko znanje koje nije znanje nikakvog pojedinačnog političkog subjekta nego je znanje koje nas povezuje u neko ‘naši smo’, u neko ‘mi’, pa se razumijemo bez potrebe za eksplicitnim iskazivanjem stavova (čak i ono neizrečeno međustobno mi potpuno razumijemo)”. Zanimljivo je u tom smislu da je nedavno ta parola ipak dobila subjekt znanja, što valjda odgovara pomaku prema standardnom europskom liberalno-demokratskom načinu političkog mišljenja (štono se kaže ”iz pokreta u stranku”).
    Ne bih želio izazivati ovdje političke rasprave, ukoliko se nekome ne sviđa ovo što sam napisao – namjera je bila ilustritati značenje tog Se, a ne ulaziti u političke analize.

    Kako Heidegger zna za vlastitost, ako je ne-vlastitost primarni način na koji jesmo? Rekao bih iz iskustva – postoje trenutci, čak i razdoblja, intenzivnog postojanja, ”više kvalitete budnosti”. Nasuprot njih, postoje razdoblja za koja, kad pogledamo unatrag, jedva mogu reći da sam to bio ja, taj koji je tada živio ”moj” život. Kao da se radilo o nekom automatu koji ima malo veze s onim što jesam (ili barem, s onim što jesam pri onoj intenzivnijoj budnosti).

    Pitanje ”ali, kako?” ipak očekuje odgovor od Drugih. Paradoksalno bi bilo da Drugi nađu ono moje vlastito – tada ipak ne bi bilo vlastito. Ipak, čini mi se da riječ ”sebeizgrađivanje” pomalo izlazi izvan Heideggerove namjere, naime, zvuči suviše ”tehnički”: kao da postoje neki nacrti, recepti koje neki subjekt treba primijeniti na sebi kao objektu. Rekao bih da njegovo kasnije upućivanje na Opuštenost, kao i njegov govor o grčkom fysis kao samoiznicanju bolje ukazuju na stvar.

    Sviđa mi se

    • @Davore, da tako sam i shvatila „se“ (približno). Sebe sam u „se“ vidjela kao: uklopljenu u prosjek, u očekivano, u taj trenutak društvene klime, ili što se kaže u tu kolektivnu svijest gdje se samo prepustimo i ne mislimo, i ja sam dio tog zbornog pjevanja. Tako sam ja „odradila“ (prilično malograđanski) onaj dio života kad sam odrađivala penziju, podizala djecu, vodila domaćinstvo. Danas, kad su djeca odrasla odjednom sam primijetila da sam odrasla i ja. Onda sam prionula promijeniti život. Iz temelja! Kao da sam došla na red. Počela sam skidati oklope s kojima sam se obranila od Drugih, ali i unutrašnje s kojima sam se zaštitila od same sebe (nisam izmislila toplu vodu, eto Nietzscheovog lava, deve i djeteta), kao da sam se vratila na početak, jer nije teško „puknuti“. Život se u svakoj fazi treba držati u ruci. Nitko to neće odraditi za nas. I dobro je da spominješ politiku. Politika je tehnologija vladanja i upravljanja društvom. Aristotel je rekao da politika treba služiti za opće dobro (izvor: nikad prežaljeni I. Supek). Politici na ovim našim prostorima nije stalo da budemo sretni. Na to ni ne stignu pomisliti od silne napetosti da li će u mandatu stići ostvariti osobne ciljeve. A mi se od njih štitimo avimigranima, prozacima, apaurinima…Ja sam im sad odmakla. Nisu mi šefovi. Standard je njihov, ali ja sam sve više svoja i sad mi je najveći problem domoći se tišine… gdje se čujem, gdje čujem vas, gdje čitam…i ponekad isprobam kako zvuči pronađeni izgubljen smijeh. (ah, ulazim u patetiku, sjedim uz prozor, oblačno je, na antenama preko puta nekoliko vrana stoje na antenama, gledaju me…brr…možda su to Drugi?) Pozdrav!

      Sviđa mi se

  4. “Das Bedenklichste in unserer bedenklichen Zeit ist, daß wir noch nicht denken.”
    ono najupitnije u nasem upitnom vremenu je to da mi jos uvek ne razmishljamo.
    /nepromenjeni text prvog chasa Heideggerovog predavanja (iz zimskog semestra 1951/52.),”Was heisst denken?” (shta znachi misliti?)/

    dakle, ono shto izaziva najvishe podozrenja u nashem (svakako) sumnjivom i podozrivosti – raz-mishljanja, dakle, dostojnom (iskajucem) dobu je to da mi josh uvek ne razmishljamo.

    Sloterdijk ovaj poziv na raz-misljanje pogreshno, iz svoje mazopatriotske perspektive mozda, dozivljava Heideggerovim nasrtanjem na čitatelja s patetičnim pozivom za navlastitom eksistencijom ali se zaogrće šutnjom kada bismo htjeli upitati: no kako?

    kako?! upravo razmisljanjem u cilju pribiranja (koje za kosu i onesveshteno izvlaci navlastito sopstvo iz vira epohe na povrsinu bitka).
    citavo Heideggerovo delovanje moze naravno biti shvaceno i kao koprena sutnje – ali samo u gluvih.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s