početnost?

Naša je sudbina da započinjemo od početka. Sa svakim vlastitim činom usuđujemo se na nešto što je zapravo već odavno započelo. Za svakog pojedinca sve je jednom prvi puta: prvi zubi, prvo putovanje, prvi poljubac. Jednom započnemo i samostalno misliti. No drugi su u pravilu već na milijarde načina mislili ono što mi mislimo. Unatoč tome ne možemo prestati. Jer najveća je draž u vlastitu početku. Nije to bez tragike, ali je jednako nepromijenjivo kao i sudbina. (Volker Gerhardt)


O sveti su to dani kad naše srce prvi put vježba krila, kad ispunjeni brzim vatrenim rastom stojimo u tom divnom svijetu kao mlada biljka kad se otvara jutarnjem suncu i svoje male ruke pruža prema beskrajnom nebu. (…) Kako li čovjek u mladosti povjeruje da je nadomak cilju! To je najljepša od svih varki kojom Priroda pritječe u pomoć slabosti našeg bića. (Friedrich Hölderlin)


No, postoji još jedno daljnje značenje početka… Izražavam ga tako što ne govorim o onome što počinje, nego o početnosti. Biti početno podrazumijeva nešto što još nije određeno u ovom ili onom smislu, nešto što još uvijek nije određeno u pravcu ovog ili onoga kraja, ili nešto što još nije određeno sukladno ovom ili onom prikazu. To znači da u su mnogi nastavci još mogući. Možda ovo, i ništa osim ovoga, jest istinski smisao ”početka”.

Znati početak neke stvari znači da se nju zna u njezinoj mladosti, čime je mišljena faza u čovjekovu životu u kojoj još nisu učinjeni konkretni i određeni razvojni koraci. Mladi je čovjek u neznanju, ali se ujedno osjeća potaknutim zauzeti se za mogućnosti koje pred njim stoje. (Ovo utemeljujuće iskustvo mladalaštva danas je ugroženo prekomjernom organiziranošću našega života, tako da mladost na koncu jedva ili uopće nikako više ne poznaje onaj osjećaj proboja, ono određivanje života koje samome sebi iz vlastitog doživljavanja utire put.)

Ova analogija nagovješta jedno kretanje u kojemu se u rastućoj određenosti konkretizira jedan smjer, no on je na početku otvoren i još uvijek nije ustaljen. (Hans-Georg Gadamer)


Platonova teza o čuđenju kao početku filosofije glasi:

U osobitoj je mjeri filosofu svojstvena upravo ta ugođenost, naime začuđenost-zadivljenost. Nema drugog početka filosofije do toga.

Ispitat ćemo dakle najprije kako je ovdje razumljen početak…To što je ovdje na uobičajeni i odavno uhodani način prevedeno kao “početak” u Platona se naziva ἀρχή. Što je ἀρχή? Mjerodavno određenje tog izraza daje Aristotel na samom početku svojega još uvijek u najvećoj mjeri poučnog “rječnika” filosofije, koji čini sadržaj knjige 5 njegove Metafizike.

Tamo je ἀρχή općenito određeno kao “ono prvo odakle nešto ili jest ili biva ili se spoznaje”. Odatle je očito da je jednostrano, filosofijski nedostatno i promašujuće razumijevanje onoga što se kazuje izrazom ἀρχή u uobičajenom vremenitom smislu, naime u smislu takvog početka koji u daljnjem tijeku procesa što od njega počinje biva naprosto napušten i tako reći unižen do bitno prevladane i ukinute prošlosti. I doista je ἀρχή – jedna od ključnih riječi cjelokupne grčke filosofije, osobito one sasvim rane, tako zvane predsokratske – za Platona zasigurno samo takav početak koji nikad ne prestaje biti početkom, koji se u sveukupnom njime započetom procesu održava kao ono što je naprosto najviše i svime vlada te još i na dostignutom kraju ostaje početkom, odnosno onim prvim. Da bi se zbilja moglo pojmiti to značenje od ἀρχή, koje je uostalom vjerno očuvano u latinskom izrazu principium, moralo bi se svakako oprostiti od uobičajenog razumijevanja vremena, a povrh toga bi i cjelokupni fenomen kretanja morao biti iz temelja drukčije iskušen i izložen. Ovdje se moramo zadovoljiti samo ukazom na to da je i sveukupna velika tradicija filosofije “početak” razumijevala upravo u tom produbljenom smislu, što posvjedočuje i lijepi Schellingov izrijek:

Naime princip je filosofije ono što nije princip samo na početku, a zatim to prestaje biti, nego ono što je posvuda i uvijek na jednaki način princip, na početku, na sredini i na kraju.

Ali ako je s ἀρχή tako kako tvrdimo, tad čuđenje ne smije nikad biti bez ostatka ukinuto u znanju, tad cijeli put spoznavanja mora od početka do kraja biti vođen i prožet stalnim čuđenjem. Tad taj put ne smije skončati u takvu znanju koje u sebi više nema ništa od čuđenja, ne smije se smiriti ni u kakvom nihil admirari, već je nužno da čak i zadnje i najviše znanje, i to ponajprije baš takvo, u samom sebi bude ujedno krajnje i najviše čuđenje.

Dakako da je takvo čuđenje sve prije no puka radoznalost, dakle lažna i svagda prividna začuđenost nad ovim ili onim, koja neumorno traga za uvijek novim “doživljajem” kako bi ga, jedva ga se i dotaknuvši, smjesta bacila u ponor zaborava te nastavila svoju razuzdanu potragu. (Damir Barbarić)


U Japanu se koristi izraz shoshin što znači početnikov um. Cilj vježbi je zadržati takav um uvijek. U početnikovom umu leži mnoštvo mogućnosti; u umu izvještenih i vrsnih poznavatelja tek ih je nekolicina. U početnikovom umu nije izniknula misao: ”Postigao sam cilj.”

Neprestano održavati stanje početnikova uma jest ono najteže. Ako i izučavate mnoštvo zen-buddhističkih spisa, svaku biste rečenicu trebali pročitati čista uma. Ustvrditi: ”Znam što je zen”, ili ”Postigao sam prosvjetljenje”, ne biste smjeli. U tome je i tajna istinske umjetnosti: uvijek biti početnik. (Shonryu Suzuki)


Filosof je uvijek početnik. To znači da nije postignuto ništa od onoga što ljudi ili učenjaci vjeruju da znaju. To također znači da filosofija ne smije samu sebe smatrati dovršenom, da je ona obnovljeno iskustvo svoga vlastitoga početka, da se ona sva sastoji u opisivanju ovog početka, i, napokon, da je korjenita refleksija svijest o svojoj vlastitoj zavisnosti s obzirom na jedan nereflektirani život koji je njezina početna, stalna i završna situacija. (Maurice Merleau-Ponty)


[U] revoluciji je … iskustvo bivanja slobodnim istodobno, ili radije prisno isprepleteno, s započinjanjem nečeg novog, s, metaforički rečeno, rođenjem jedne nove ere. Osjećalo se da je biti slobodan i započinjati nešto novo jedno te isto. I očito taj tajanstveni ljudski dar, sposobnost da počnemo nešto novo, ima neke veze s činjenicom da je svatko od nas došao u svijet kao pridošlica rođenjem. Drugim riječima, mi možemo nešto započeti jer jesmo početci i stoga početnici. …

[R]evolucije … nam raskrivaju erupciju novih početaka unutar vremenskog i povijesnog kontinuuma. … [O]nima koji su preuzeli taj rizik, … smisao revolucije je ozbiljenje jedne od najvećih i najelementarnijih ljudskih mogućnosti, onog neusporedivog iskustva bivanja slobodnim da se nanovo započne… (Hannah Arendt)

Literatura:

  1. Volker Gerhardt, Samoodređenje. Princip individualnosti, Zagreb 2003., prevela: Darija Domić, izvornik: Volker Gerhardt, Selbstbestimmung. Das Prinzip der Individualität (1999.)
  2. Friedrich Hölderlin, Hiperion, Zagreb 2005., preveo: Ratimir Škunca, izvornik: Friedrich Hölderlin, Hyperion oder Der Eremit in Griechenland (1797./99.)
  3. Hans-Georg Gadamer, Početak filozofije, Zagreb 2000., preveli: Tomislav Bracanović i Željko Pavić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, predavanja u Napulju 1988.
  4. Damir Barbarić: O mjestu filozofiranja (2002.)
  5. Shonryu Suzuki, Zen um početnikov um, Zagreb 2001., prevela Ksenija Premur, izvornik: Shunryu Suzuki, Zen Mind, Beginners Mind (1970.)
  6. Maurice Merleau-Ponty, Fenomenologija percepcije, Sarajevo 1978., preveo: Anđelko Habazin, izvornik: Maurice Merleau-Ponty,  Phenomenologie de la perception (1945.)
  7. Hannah Arendt, What Freedom and Revolution Really Mean, link, preveo: ja

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: početnost?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s