filosofija i znanosti?

Filosofija znanosti je otprilike toliko korisna znanstvenicima koliko i ornitologija pticama. (Richard Feynman)


Je li filosofija u suprotstavljanju … znanstvenom pogledu na svijet ”točnija”, bolja spoznaja bića? To je također jedno vulgarno predmnijevanje o filosofiji od kojeg se izričito ograđujemo. Filosofija ne spoznaje bolje od fizike strukturu materijalne prirode, niti bolje od biologije puninu oblika živoga; ona uopće ne ulazi u nadmetanje sa znanjem znanosti, i to upravo ne ulazi u to nadmetanje tamo gdje za temu uzima metafizičke temelje znanosti. (Eugen Fink)


Što su to znanosti … to konačno određuje filosofija. (Eugen Fink)


Filosofija matematike … istražuje prešutne pretpostavke od kojih polazi matematičko mišljenje. Misliti matematički znači misliti u skladu s tim pretpostavkama i u njihovu okviru. Misliti o matematici znači istupiti iz okvira matematičkog mišljenja i kritički ga istražiti. Filosofija matematike zato zahtijeva odmak, i treba je razlikovati od matematičkog mišljenja u kome se zbiva sama matematika. (Zvonimir Šikić)


Smatramo da filosofski relevantan govor o znanosti može izreći upravo znanstvenik koji istupa iz znanosti (i dopuštamo, ako je to nekome značajno, da on time postaje filosof) ili filosof koji ulazeći u znanost zadržava (filosofsku) distanciju prema njoj. (Zvonimir Šikić)


Filosofija se može definirati kao neprestano postavljanje pitanja. Tako ju je Sokrat uzorno prakticirao. Ako pozitivna znanost počiva na tome da se u konsensusu donese odluka o odlučujućim pitanjima, da se druga pitanja ne postavlja, onda filosofija nije pozitivna znanost nego njena korektura. No razdvajanje nikad nije oštro. Velika napredovanja u znanosti počivaju često, možda i stalno, na tome da se pitanje koje ranije nikad nije postavljeno ipak postavlja, i to s uspjehom; tako da su velika napredovanja u znanosti djeca iz braka pozitivne znanosti i filosofije. Filosofija ima riznicu vlastitih pitanja i vlastitu vrstu iskustva – iskustvo plivanja protiv struje naivnog mišljenja, iskustvo povratnog pitanja: ”Što ja ovdje zapravo radim?” (C. F. von Weizsäcker)


Prirodna znanost, ističe Husserl, nije i ne može biti samodostatna. Ona se u moderno doba razvila nezamislivom brzinom, no njezin je napredak izazvao intelektualnu krizu jer se naizgled odvojila od svojega matičnog tla iz kojega je prvotno izrasla i koje joj jedino može pružiti smisao i značenje. ”Kriza”[8] prirodne znanosti je kriza njezina značenja, no ta kriza, naravno, ni na koji način ne opterećuje njezin daljnji razvoj. Prirodna znanost i dalje napreduje velikim koracima. Ali, kako Husserl primjećuje, naš je stav prema njoj postao nesigurnim. Nije nam jasno kakvu ona ulogu ima ili bi trebala imati u ljudskom društvu; koji je njezin status, kakve su joj dužnosti i što ona znači nama, ljudima u svijetu u kojem živimo. U nastojanju da prirodoznanstvene kriterije očisti od svih antropocentričkih elemenata ona se doslovce dehumanizirala…

Husserl je vjerovao da nam moderna prirodna znanost doduše pomaže da bolje razumijemo prirodu i da njome uspješnije vladamo, ali da je, s druge strane, u njoj sadržana i opasnost da nam zastre pogled na svijet kao naš svijet. Ideal kojemu prirodoznanstvenik teži je ideal potpuno bezlične objektivnosti. Prirodoznanstvenik se na sve načine trudi spriječiti da u njegove opise dospiju ikakvi osobni elementi koji bi opterećivali njegove opise. U svojim opisima sebe pokušava isključiti kad god je to moguće. On odbija sve pretpostavke koje se ne mogu objektivno testirati. Njegov je stav (ili bi to barem trebao biti) stav posve nepristrane objektivnosti. Premda mu sve to pomaže u radu, pritom ipak postoji opasnost da mu se zatvori pristup povijesnom smislu njegovih konstrukcija. On je u iskušenju da zaboravi kako povijesnu osnovu njegovih konstrukcija tvore njegov vlastiti život, život drugih ljudi, te niz onih ”trivijalnih” istina koje prihvaća bez pitanja.

Tu osnovu moramo … ispitati ako u prirodnu znanost uopće želimo unijeti smisla. Položaj prirodnih znanosti se može, po Husserlu, potpuno razumjeti samo u svjetlu njezinih ne-prirodoznanstvenih pretpostavki. (Edo Pivčević)


Mada filosofija mora odustati od toga da zalazi u posao znanosti, usmjeravajući ih ili čak korigirajući, ona svoj stari zadatak polaganja računa osobito sad mora posvetiti samome životu uobličenom posredstvom znanosti. Štoviše, nezavisnost znanosti od filosofije znači ujedno i ne-odgovornost znanosti – naravno, ne u moralnom smislu riječi, nego u smislu njene nesposobnosti i odsustva potrebe da položi račun o tome što ona sama znači u cjelini ljudskog postojanja, tj. prije svega u svojoj primjeni na prirodu i društvo. (Hans-Georg Gadamer)


Razrađena filosofija je, doduše, vezana za znanosti. Ona pretpostavlja znanosti u onom razvijenom obliku koji su one dostigle u odgovarajućem razdoblju. Ali smisao filosofije ima drugo porijeklo. Prije svake znanosti ona se pojavljuje tamo gdje se ljudi bude. (Karl Jaspers)

Literatura:

  1. Ta se često navođena izjava pripisuje fizičaru Richardu Feynmanu.
  2. Eugen Fink, Uvod u filozofiju, , Zagreb 1998., str. 23., 24., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)
  3. isto
  4. Zvonimir Šikić, Filozofija matematike, Zagreb 1995., str. 7.
  5. Zvonimir Šikić, Kako je stvarana novovjekovna matematika, Zagreb 1989., str. 180.
  6. Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)
  7. Edo Pivčević, Na tragu fenomenologije, Zagreb 1997., str. 114.-118., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Edo Pivčević, Von Husserl zu Sartre. Auf den spuren der Phänomenologie (1972.)
  8. Hans-Georg Gadamer, Um u doba nauke, Beograd 2000., prevela: Suzana Spasić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976.
  9. Karl Jaspers, Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju, Beograd 1967., preveo: Ivan Ivanji, izvornik: Karl Jaspers, Einführung in die Philosophie (1953.), predavanja na radiju

(najprije dijelom objavljeno na prvom izdanju bloga: znanosti?; potom višekratno nadopunjeno; završna inačica u Nagovor na filosofiju (prvi dio))

Oglasi

Jedna misao o “filosofija i znanosti?

  1. Što se tiče filosofije kao ”korekcije” znanosti, doista u ovom zapisu imamo dva naizgled oprečna iskaza, Gadamerov i Weizsäckerov. Mislim da je stvar u tome da su znanosti danas već uglavnom prošle različite epistemološke krize, pa im je u njihovim vlastitim područjima jedva potrebna filosofska kritika – odnosno, sami je znanstvenici uvelike već poduzimaju. U tom smislu Weizsäcker kaže da su veliki prodori u znanosti djeca znanosti i filosofije – sami su znanstvenici, kada dotadašnji način mišljenja u pojedinoj znanosti dospije u krizu, prisiljeni filosofirati. Pa je i Gadamer u pravu kad vidi da filosofi tu nemaju što korigirati znanosti – ipak, posao filosofa je da vidi kako znanosti utječu na cjelinu ljudskog svijeta. U tome filosofija ne ulazi u nadmetanje sa znanostima, jer znanosti ne otkrivaju što je vrijedno a što nije, ali može ući u spor sa ”znanstvenim” svjetonazorom (koji, naravno, nije znanost) i njegovim normama i vrijednostima koje skriva iza svoje tobožnje ”znanstvenosti”.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s