Najpouzdanija općenita značajka europske filosofske tradicije jest ta da se ona sastoji od niza napomena na margini uz Platona.
iz Alfred North Whitehead, Process and Reality, Pt. II, ch. 1, sec. 1.
Platon nije bio nikakav platoničar.
iz Hans-Georg Gadamer, Početak filozofije, Zagreb 2000, str. 130.
[S]talno obnavljano buđenje jedne svijesti na razini na kojoj osebujna filozofija tek počinje … se ne može dogoditi drugačije nego u razgovoru s velikim filozofijama prošlosti. Kod njih je neprestano postavljanje pitanja vodilo ka pokušaju da cjelinu misle kao cjelinu. Koliko je to teško (i neophodno) danas skoro nitko ne zna (a svakako nije znao ni onda). U akademskoj nastavi filozofije stalno sam imao iskustvo da su veoma nadareni mladi ljudi, puni nade, užurbano tražili mjesta u kojima Platon ili Kant više nisu suvremeni – ali, ako zatim godinama nisu spoznali i podnijeli da na svakom pojedinom mjestu na kojem su kritizirali neke od ovih filozofa stvarno nisu razumjeli o čemu oni govore, onda više nisu bili sposobni za vlastiti produktivni rad.
ulomak iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)
Platon je dosegao vrh preko koga, kako se čini, čovjek ne može ići dalje. Sve do danas, od njega dolaze najdublji poticaji za filosofiranje. U najnezavisnijoj iskrenosti, on sagledava ono što se može misliti. Tijek svojih misli uspijeva najjasnije prenijeti, ali tako da – dok tajna filosofiranja postaje jezikom – i dalje ostaje prisutno filosofiranje kao tajna. Uvijek su ga pogrešno razumijevali, jer on ne donosi nikakav nauk koji bi se mogao naučiti: studiranjem Platona (kao i studiranjem Kanta) dolazi se do vlastitog filosofiranja. Kasniji mislilac dokazuje sebe time kako razumije Platona.
ulomak iz Karl Jaspers, Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju, Beograd 1967., preveo: Ivan Ivanji, izvornik: Karl Jaspers, Einführung in die Philosophie (1953.), predavanja na radiju
Loš je platoničar onaj koji bi ikada htio zaključiti s bilo kojim filozofijskim prikazom, pa bio to i prikaz temeljne filozofije samoga Platona, koji ne bi, jednako kao i on, bio u svakom trenutku spreman novo i drugo naučiti te sam razotkriti prijašnju zabludu. Misao ne stoji nepomična. Stalno dalje i preko sebe same radeći, mijenja ona onoga koji misli, tako da mu sve više i više biva nemogućnošću ponovo se mišljenjem naći u onome prije mišljenom.
Ovim riječima Paula Natorpa … pogođen je i dobro ocrtan osnovni ugođaj filozofiranja čije osnovne crte hoćemo ovdje ukratko naznačiti. Doista je neponovljiv osjećaj života koji nam posreduje Platonovo djelo, osjećaj rađanja misli, njihova rasta i razvoja, zastoja, oklijevanja, skretanja i zaobilaženja, primicanja vrhuncu spoznaje, potom uzmicanja i povlačenja, pa unatrag gledajućeg ponavljanja u prisjećanju. Gotovo se čini kao da je sam Platon, u skladu s vlastitim stavom iz Symposiona, upravo ono najživlje svojega života i samu srž njegovu u cjelini prenio i pretočio u živu riječ svog djela, kako onog napisanoga tako zacijelo i onog izgovorenoga.
ulomak iz Damir Barbarić, Platon, u Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1.), str. 91.-92.
Platon, učitelj svih onih koji ne mogu od sebe odbaciti filozofiju kao zadaću. Čini se da je pravo čudo što nam se taj mislilac i pjesnik tako neposredno obraća, kako nam se mogu obraćati velika umjetnička djela svih vremena. Što mu daje tu besmrtnost velikog umjetništva koje nikad ne stari? A opet, pratimo li neki Sokratov razgovor s bilo kojim mladićem ili starcem, kako on do sustajanja dovodi njegove najdublje zahtijeve za samorazumijevanjem, kako ga razotkriva pred njim samim i kako iz zajedništva, koje na taj način uspostavlja između sebe i drugoga, priziva velike vizije u kojima se red svemira, red društva i red duše spajaju u veličanstven jedinstven red – kako da se u svojoj napetoj, fragmentarnoj i ugroženoj svjetskoj situaciji ne osjećamo stalno pozvanima da preuzmemo na sebe veliku zadaću razumijevanja te vizije i iznalaženja suglasja s tim jedinim i jedinstvenim učiteljem?
ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe, Zagreb 1997., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Hans-Geog Gadamer, Das Erbe Europas, 1989
Platonizam nije dakle samo filosofija, već je nešto daleko općenitije, šire te se uopće ne može svesti na nikakav konvencionalan širi pojam niti kakav filosofski termin. … [D]aleko više od same filosofije: znači veliku općeljudsku shemu duševne evolucije. Platon nije prema tome ni pjesnik, ni filosof, ni osnivač religije, ni društveni reformator. On je zapravo nediferencirana sinteza svega toga, jedinstveni tip čežnja čovječanskih.
navod Vladimira Dvornikovića iz Branko Despot, Filozofiranje Vladimira Dvornikovića, Zagreb 1975., str. 36.
Prvo vjerujemo filosofu. Potom kažemo: u načinu kako on dokazuje svoje stavove može on ne imati pravo, no stavovi su istiniti. Konačno pak: nehajno je kako glase stavovi, priroda tog čovjeka jamči nama za stotinu systema. Kao naučavatelj može on stotinu puta ne imati pravo: no njegovo je bistvo sâmo u pravu. Ima na filosofu nešto čega nikad ne može biti na nekoj filosofiji: naime uzrok za mnoge filosofije, veliki čovjek.
navod Friedricha Nietzschea u Uvod u Nietzschea, Zagreb 1980., str. 215., preveo: Šime Vranić
nagovor na filosofiju 