Platon?

Najpouzdanija općenita značajka europske filosofske tradicije jest ta da se ona sastoji od niza napomena na margini uz Platona. (A. N. Whitehead)


Platon nije bio nikakav platoničar. (Hans-Georg Gadamer)


[S]talno obnavljano buđenje jedne svijesti na razini na kojoj osebujna filosofija tek počinje … se ne može dogoditi drugačije nego u razgovoru s velikim filosofijama prošlosti. Kod njih je neprestano postavljanje pitanja vodilo ka pokušaju da cjelinu misle kao cjelinu. Koliko je to teško (i neophodno) danas skoro nitko ne zna (a svakako nije znao ni onda). U akademskoj nastavi filosofije stalno sam imao iskustvo da su veoma nadareni mladi ljudi, puni nade, užurbano tražili mjesta u kojima Platon ili Kant više nisu suvremeni – ali, ako zatim godinama nisu spoznali i podnijeli da na svakom pojedinom mjestu na kojem su kritizirali neke od ovih filosofa stvarno nisu razumjeli o čemu oni govore, onda više nisu bili sposobni za vlastiti produktivni rad. (Carl Friedrich von Weizsäcker)


Platon je dosegao vrh preko koga, kako se čini, čovjek ne može ići dalje. Sve do danas, od njega dolaze najdublji poticaji za filosofiranje. U najnezavisnijoj iskrenosti, on sagledava ono što se može misliti. Tijek svojih misli uspijeva najjasnije prenijeti, ali tako da – dok tajna filosofiranja postaje jezikom – i dalje ostaje prisutno filosofiranje kao tajna. Uvijek su ga pogrešno razumijevali, jer on ne donosi nikakav nauk koji bi se mogao naučiti: studiranjem Platona (kao i studiranjem Kanta) dolazi se do vlastitog filosofiranja. Kasniji mislilac dokazuje sebe time kako razumije Platona. (Karl Jaspers)


Loš je platoničar onaj koji bi ikada htio zaključiti s bilo kojim filosofijskim prikazom, pa bio to i prikaz temeljne filosofije samoga Platona, koji ne bi, jednako kao i on, bio u svakom trenutku spreman novo i drugo naučiti te sam razotkriti prijašnju zabludu. Misao ne stoji nepomična. Stalno dalje i preko sebe same radeći, mijenja ona onoga koji misli, tako da mu sve više i više biva nemogućnošću ponovo se mišljenjem naći u onome prije mišljenom.

Ovim riječima Paula Natorpa … pogođen je i dobro ocrtan osnovni ugođaj filosofiranja čije osnovne crte hoćemo ovdje ukratko naznačiti. Doista je neponovljiv osjećaj života koji nam posreduje Platonovo djelo, osjećaj rađanja misli, njihova rasta i razvoja, zastoja, oklijevanja, skretanja i zaobilaženja, primicanja vrhuncu spoznaje, potom uzmicanja i povlačenja, pa unatrag gledajućeg ponavljanja u prisjećanju. Gotovo se čini kao da je sam Platon, u skladu s vlastitim stavom iz Symposiona, upravo ono najživlje svojega života i samu srž njegovu u cjelini prenio i pretočio u živu riječ svog djela, kako onog napisanoga
tako zacijelo i onog izgovorenoga. (Damir Barbarić)


Platon, učitelj svih onih koji ne mogu od sebe odbaciti filosofiju kao zadaću. Čini se da je pravo čudo što nam se taj mislilac i pjesnik tako neposredno obraća, kako nam se mogu obraćati velika umjetnička djela svih vremena. Što mu daje tu besmrtnost velikog umjetništva koje nikad ne stari? A opet, pratimo li neki Sokratov razgovor s bilo kojim mladićem ili starcem, kako on do sustajanja dovodi njegove najdublje zahtijeve za samorazumijevanjem, kako ga razotkriva pred njim samim i kako iz zajedništva, koje na taj način uspostavlja između sebe i drugoga, priziva velike vizije u kojima se red svemira, red društva i red duše spajaju u veličanstven jedinstven red – kako da se u svojoj napetoj, fragmentarnoj i ugroženoj svjetskoj situaciji ne osjećamo stalno pozvanima da preuzmemo na sebe veliku zadaću razumijevanja te vizije i iznalaženja suglasja s tim jedinim i jedinstvenim učiteljem? (Hans-Georg Gadamer)


Platonizam nije dakle samo filosofija, već je nešto daleko općenitije, šire te se uopće ne može svesti na nikakav konvencionalan širi pojam niti kakav filosofski termin. … [D]aleko više od same filosofije: znači veliku općeljudsku shemu duševne evolucije. Platon nije prema tome ni pjesnik, ni filosof, ni osnivač religije, ni društveni reformator. On je zapravo nediferencirana sinteza svega toga, jedinstveni tip čežnja čovječanskih. (Vladimir Dvorniković)


Prvo vjerujemo filosofu. Potom kažemo: u načinu kako on dokazuje svoje stavove može on ne imati pravo, no stavovi su istiniti. Konačno pak: nehajno je kako glase stavovi, priroda tog čovjeka jamči nama za stotinu systema. Kao naučavatelj može on stotinu puta ne imati pravo: no njegovo je bistvo sâmo u pravu. Ima na filosofu nešto čega nikad ne može biti na nekoj filosofiji: naime uzrok za mnoge filosofije, veliki čovjek. (Friedrich Nietzsche)


Literatura:

  1. Alfred North Whitehead, Process and Reality, Pt. II, ch. 1, sec. 1., preveo: ja
  2. Hans-Georg Gadamer, Početak filozofije, Zagreb 2000, str. 130.
  3. Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, str.?., izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)
  4. Karl Jaspers, Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju, Beograd 1967., str. ?., preveo: Ivan Ivanji, izvornik: Karl Jaspers, Einführung in die Philosophie (1953.), predavanja na radiju
  5. Damir Barbarić, Platon, u Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1.), str. 91.-92.
  6. Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe, Zagreb 1997., str. ?, preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Hans-Geog Gadamer, Das Erbe Europas, 1989
  7. navod iz Branko Despot, Filozofiranje Vladimira Dvornikovića, Zagreb 1975., str. 36.
  8. Friedriche Nietzsche, pabirci iz ostavštine, u Uvod u Nietzschea, Zagreb 1980., str.215., preveo: Šime Vranić

(na prvom izdanju bloga: Platon?)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s