Nietzscheov nihilizam? (ulomci F. Nietzschea, M. Đurića i E. Finka)

Što znači nihilizam? Da se vrhovne vrijednosti obezvredjuju. Nedostaje cilj. Nedostaje odgovor na ono “Čemu?”
~
Nihilizam predstavlja jedno pathološko medjustanje ( – pathološko je strahovito poopćavanje, zaključak na: uopće nikakvog smisla – ): bilo da produktivne snage još nijesu dostatno jake, – bilo da decadence još oklijeva i da još nije iznašla svoja pomoćna sredstva.

Pretpostavka ove hypotheze: – Da nema istine; da nema absolutne naravi stvari, da nema “stvari po sebi”. – Ovo je samo nihilizam, i to najextremniji. On stavlja vrijednost stvari upravo u to da tim vrijednostima ne odgovara niti je odgovarala nikakva realnost, nego da su one samo jedan symptom snage na strani onoga koji postavlja vrijednosti, jedna simplifikacija za svrhu života.
~
Što ja pričam, to je povid na,rednih dvaju stoljeća. Ja opisujem što dolazi, što više ne može drugačije doći: nadolazak nihilizma. Povid može već sad ispričana: jer, nužnost sama ovdje je na djelu. Ova budućnost govori već u stotini znakova, ova se sudbina posvud najavljuje; za ovu glazbu budućnosti sve su uši već načuljene. Cijela se naša europska kultura već dugo s jednom mukom napona, koji iz decenija u decenij raste, kreće prema jednoj katastrofi: nemirno, nasilno, prenaglo: jednoj struji nalik, koja hoće kraju, koja se više ne premišlja, koja se boji premišljati se.

iz Pabirci iz Nietzscheove ostavštine, u Uvod u Nietzschea, priredio i preveo: Šime Vranić, str. 253.-254.

nietzsche-old.jpg

Friedrich Nietzsche (1844.-1900.)


Nema nikakve sumnje da je Ničeovo shvatanje nihilizma danas i te kako aktualno, iako je od njegova nastanka prošlo već skoro celo jedno stoleće. Biće da je to u vezi s tim što to shvatanje … ne uvažava samo neke čisto akademske obzire i razloge. Doduše, nije stvar samo u tome što Ničeovo shvatanje nihilizma danas još uvek privlači pažnju kritičara moderne kulture i modernog načina života, utoliko što upečatljivo opisuje epohalni udes Zapada. Trebalo bi, zapravo, reći da to shvatanje zbunjuje i uznemiruje današnjeg čoveka jer deluje sasvim mračno i zloslutno, da širi oko sebe nemir i nespokojstvo, jer potkopava svaku veru u vrednost pređenog puta. … Veličina Ničea kao mislioca ne ogleda se samo … u tome što je među prvima otvoreno posumnjao u ispravnost čitavog dosadašnjeg puta zapadnjačkog mišljenja. Njegova je mislilačka veličina možda još više došla do izraza u vidovitosti njegovih slika i poredbi, u tome što su njegova maglovita snoviđenja u međuvremenu dobila konkretnu potvrdu, što se njegova duhovna pustolovina u međuvremenu okrutno ponovila i obistinila u realnom životu čoveka današnjice.

Pogriješio bi onaj tko bi očekivao da će kod Ničea naći jasno i potpuno određenje pojma za čije se uvođenje u filosofski rečnik najprije vezuje njegovo ime. … To proizlazi iz same prirode stvari, i nema nikakve veze s tim što je Niče tobože bio nemaran prema problemu s kojim se uhvatio u koštac. U stvari, svaki razgovor o nihilizmu nužno zapada u teškoće i neprilike, jer nema nikakve čvršće tačke na koju se može osloniti u ovom slučaju. Najveća je nevolja u tome što je ono “ništa” koje određuje bit nihilizma i tvori njegovu moć i snagu krajnje neprozirno, i gotovo sasvim neuhvatljivo. Pred tim ništa zastaje ljudski um, kao i ljudska sposobnost razumevanja uopšte, budući da o njemu nije moguće stvoriti ni sliku ni pojam. Utoliko je veliko pitanje kakvog uopće smisla ima očekivati temeljno razjašnjenje pojave kojim to ništa vlada i upravlja, koliko je uopšte moguće steći jasan uvid u njenu suštinu. Sasvim je izvesno da je Nietzsche toliko lutao, griješio i posustajao u svojim nastojanjima da pronikne u bit nihilizma, da otkrije njegovo poreklo i pripremi idejnu podlogu za njegovo prevazilaženje upravo zbog toga što nije ni znao ni umeo da izađe na kraj s tim tajanstvenim ništa, koje mu se isprečilo na putu u bespuće.

Posebno treba istaći da je Niče prišao nihilizmu na izrazito istorijski način, da je uzeo na sebe da razmotri njegovu pojavu i nužnost njegova nastanka iz perspektive svetske istorije povijesti. Za Ničea je nihilizam dalekosežan duhovnopovijesni događaj koji pogađa sve ljude bez razlike, pre svega moderne Evropljane, a zatim i pripadnike svih drugih naroda koji su uvučeni u krug zapadnoevropskog zbivanja. To je sudbonosna istorijska prekretnica zapadnog sveta, čiji je početak skorašnjeg datuma, utoliko što je razvoj stvari u ovom pravcu Niče uvidio tek krajem prošlog veka, i to po prvim, onda jedva tek vidljivim znacima, a čije ostvarenje treba da potraje još puna dva stoleća. Ovo ukazivanje na vremensku granicu jasno govori o tome da je Niče shvatio nihilizam kao međustanje, kao prelazni period, kao posebnu fazu obuhvatnog istorijskog kretanja, a ne kao završni čin tog kretanja, kao njegov poslednji izdanak, kao krajnju stanicu posle koje nema više kud da se ide dalje. I, što je naročito važno: Niče se nije zadovoljio objektivnim, neutralnim utvrđivanjem identiteta jedne epohe, već je tom kritičnom razdoblju ljudske istorije pridodao vrednosnu oznaku – shvatio je nihilizam kao “patološko” međustanje, kao međuvreme u kome ljudski život ispada iz prirodnog ležišta, u kome ljudski život dospeva u neprirodan položaj. … Iz jednog njegovog, doduše usputnog, objašnjenja nedvosmisleno proizlazi da nihilizam predstavlja nepravilno, neredovno, nenormalno stanje, to jest stanje poremećenosti, ako već ne bolesti i propadanja, upravo zbog toga što pribegava “čudovišnom uopćavanju”, što tvrdi da ništa nema smisla, što sve svodi na ništa. …

Nihilizam se, u konačnici, svodi na tvrdnju da

nema nikakve istine, da ne postoji nikakvo apsolutno svojstvo stvari, nikakva ‘stvar po sebi’.

… [N]ihilizam kao povesni događaj totalnog poricanja definitivno pokopava veru u tradicionalna merila, uzore i likove, da nepovratno razara svako smisaono ljudsko angažovanje u pustinji besmislenosti. Nema više nikakvog sveobuhvatnog smisla koji bi osvetljavao životno boravište ljudi, nedostaje najviši cilj koji bi osmišljavao sve pojave ljudskog života. Ništa ne važi i ne obavezuje, ništa više ne zaslužuje da mu se čovjek prikloni i pokloni. Nestalo je “zvezdano nebo” moralnih ideala prema kojima se čovjek do sada upravljao u svojim postupcima, utrnula je svetlost “ideje” koja je do sada osvetljavala put ljudskog rada, pa je ljudski život ostao da visi u nepojamnom. Jednom rečju, pokazalo se da čovek nema ni najmanje prava da uspostavlja neku onostranost, da su fiktivna sva tradicionalna moralno-ontološka određenja, da se pod maskom svih dosadašnjih vodećih vrednosti i ideala krije ono čudovišno ništa.

S obzirom na pravac i karakter Ničeovog osnovnog uvida, oko kojeg teško da uopšte može biti ikakve zabune, treba reći da je pojava nihilizma zadavala veliku brigu ovom vrsnom kritičaru naše savremenosti. Ne samo što je Niče sa strahom i zebnjom gledao na zametanje nihilizma, već je, štaviše, kategorički tvrdio da njegovo širenje predstavlja najveću opasnost po opstanak ljudskog roda. Samo, to nikako ne znači da je Niče … žalio zbog nestanka nasleđenih vrednosti i ideala, a kamo li, tek, da je težio da učvrsti izgubljena uporišta i povrati izgubljenu izvesnost. U nadolasku nihilizma (što je za njega bila svršena stvar) Niče je u isti mah video i najveću šansu koja se ukazuje ljudskom životu, a ne samo najveću opasnost.

ulomak iz Mihailo Đurić, Utopija izmene sveta, Beograd 1979., 81.-85.


Nije li naša situacija da stojimo točno usred krize čovještva? Kakva je to kriza?

Friedrich Nietzsche naziva je “nadolaskom nihilizma”. Iz dubine našeg opstanka izdiže se neugodna sablast besmislenosti života. Ništa više nema vrijednosti; nema više išta vrijedna za što bi se isplatilo živjeti; ali ne tako da više ne bi bilo religije, filosofije, umjetnosti i znanosti, – nego je njihova vrijednost izgubljena, čak i ako su one tu; one više ljudskom bivanju-tu ne znače ništa. Ideali sveca, mudraca, umjetnika, onoga koji spoznaje povučeni su u vrtlog goleme odvratnosti prema životu. Otvoreno je pitanje u kojoj je mjeri Nietzcheova vizija nihilizma već stvarnost, ili su još preostali ostatci kulturne tradicije, ne tek kao izgorjela troska, nego kao žive snage. Nekako očito moramo našu situaciju shvatiti u pogledu na tu strašnu mogućnost. …

Tada se nadaje pitanje savjesti: je li naime doista kulturna situacija europskog nihilizma naš najvlastitiji položaj? Ne bi li moglo biti da mi upravo uslijed našeg svrstavanja u unaprijed oblikovanu shemu života, pa bilo to i vlastito očajanje, sebi prikrivamo vlastitu situaciju? Da sebi određujemo ulogu u velikoj igri života, dapače u svjetskom povijesnom procesu, čija nas fatalnost oslobađa toga da budemo mi sami, da sami odaberemo svoj vlastiti opstanak? Nije li na kraju samorazumijevanje iz javne kulturne situacije bijeg pred nama samima, jedan nespretan način da izbjegnemo samima sebi? To treba ostati pitanjem.

ulomak iz: Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 19. i d., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: nihilizam?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s