1. Nema nikakove više objave niti u znanosti niti u religiji ili umjetnosti od objave božanskosti Svega: da, od ove objave one istom otpočinju i imaju značenje samo kroz nju.
2. Ma gdje se, pa i samo prolazno, ova objava zbila, tu su joj plod bili nadahnuće, odbacivanje konačnih formi, prestajanje svakog sukoba, sjedinjenost i čudesno slaganje, često dugim razdobljima razdvojeni, pri najvećoj osebujnosti duhova, opći savez umjetnosti i znanosti bili njezin plod.
3. Gdje se svjetlo one objave izgubilo, i ljudi nisu htjeli stvari spoznavati iz Svega, nego jedne iz drugih, ne u jedinstvu nego u razdvajanju, a isto su tako sebe same htjeli pojmiti u upojedinjenju i odvajanju od Svega: tu vidite znanost opustjelu u širokim prostorima, s velikim naporom male napretke u rastu spoznaje, zrno pijeska pribrajano zrnu pijeska, da bi se izgradio univerzum; vidite ujedno da je ljepota života iščezla, da se divlji rat mnijenja proširio preko prvih i najvažnijih stvari, da se sve raspalo u pojedinačnost.
4. Svaki sukob u znanosti može po svojoj prirodi imati samo jedan izvor, odvraćanje od onoga koje kao Svebogato u sebi ne može imati nikakav sukob. Oni koji se suprotstavljaju ideji jedinstva ne bore se ni za što drugo nego li za sukob sam, na kojemu visi njihov opstanak. Ako su svi lažni sistemi, ako su izopačenja u umjetnosti, zablude u religiji samo isto toliko mnoge posljedice one apstrakcije, onda može preporod svih znanosti i svih dijelova obrazovanja otpočeti samo od prepoznavanja Svega i njegova vječnoga jedinstva.
Friedrich Wilhelm Joseph von Schelling (1775.-1854.)
5. Ova spoznaja nije nikakovo svjetlo koje puko izvanjski svijetli, nego ono iznutra pobuđuje i pokreće cijelu masu čovječjeg obrazovanja; nema ničeg tako velikog ni tako malog u čemu ne bi djelovala, i kao što ona tjera i stvara u cijelom stablu spoznaje, tako čini i u pojedinoj joj grani.
6. Ali nisu samo međusobna razdvajanja znanosti puke apstrakcije, nego je to i odvajanje znanosti same od religije i umjetnosti.
7. Kao što svi elementi i stvari prirode, kao puke apstrakcije Svega, naposljetku ulaze u sveživot prirode, čija slika su Zemlja i zviježđa, od kojih svako božanski u sebi nosi sve forme i vrste bitka: tako moraju svi elementi i stvorbe duha naposljetku također prijeći k nekom zajedničkom životu koji je viši od života svakog od njih ponaosob.
8. Ovaj sveukupni život znanosti, religije i umjetnosti bila bi u cjelini čovječanstva država oformljena po božanskome uzoru. A odnos koji spram gradnje svijeta ima um, isti odnos ima spram dovršene države filozofija, naime da ona samo u takovoj državi može spoznati svoju vlastitu sliku prikazanu i živu.
9. Znanost je spoznaja zakona cjeline, dakle onog općeg. Religija je pak promatranje onog posebnog u njegovoj vezanosti uza Sve. Ona posvećuje istraživača prirode za svećenika prirode pomoću pobožnosti kojom on njeguje ono pojedinačno. Ona nagonu za općim naznačuje ograde koje su mu od Boga postavljene, i izmiruje tako kao sveta veza znanost s umjetnošću, koja je obrazovanje-u-jedno onog općeg i posebnog.
10. Kao što u državi zakonodavstvo nije ništa bez heroizma održavanja i religije pridržavanja u pojedinačnome, i kao što samo sjedinjenje onog općeg toga zakonodavstva s posebnošću svih i svakoga kroz duh, koji ne mehanički nego umjetnosti primjereno, oduševljava cjelinu i njome vlada, rađa savršenu ljepotu javnoga života: tako dospijeva filozofija samo u zbiljskome prožimanju znanosti s religijom i umjetnošću do božanskosti primjerene njezinoj ideji.
11. Nije oko jedino koje se nikada ne može nagledati, niti uho jedino koje se nikada ne može naslušati: um također ne može se zasititi promatranja. To se može suprotstaviti znanosti u njenom oposebljenju, da misao Svega nitko ne može domisliti niti doreći. Kao zakonodavstvo tjerajući k zaključenosti, ima ona nužno drugu stranu s koje je ona otvorena i neograničena, čije priznavanje jest religija u njoj. …
12. Ono konačno vidjeti samo razriješeno u beskonačnom, duh je znanosti: ono beskonačno u cijeloj pojmljivosti onog konačnog zreti u ovome, duh je umjetnosti.
13. S ozbiljnošću znanosti prikazujući one zakone u kojima, po izrazu jednog starog, živi besmrtni Bog, ali s jednakom ljubavlju obuhvaćajući ono posebno, ono najpojedinačnije samo, prikazati Sve u njemu, i tako ono opće i posebno na beskonačan način obrazujući-u-jedno jest duh istinske filozofije.
14. U kojoj se formi objavljuje ovo oduhovljenje, da li u lirskom izljevu neke harmonične individualnosti, koja pušta da u njoj odzvanja suzvučje univerzuma, ili pjevajući s epskom opširnošću i opijenošću povijest univerzuma, ili napokon u strogom ograničenju, bilo još u oporom stilu što ga u znanosti kao i umjetnosti rađa sistem, ili u miljem ublaženom kako je u umjetnosti što je već postala slobodnija, ili u posljednjem dovršenju s dramatičnim životom, u uzvišenoj sigurnosti nad stvarju, gdje se najdublja ozbiljnost i najslobodnija igra uzajamno se preobražavajući uzajamno uzdižu: to je s obzirom na beskonačnost gradiva (samo ako je ovo crpljeno iz svestva) i filozofiju samu ravnodušno, i označuje tek različite stupnjeve obrazovanja i zrelosti umjetnosti.
ulomak iz F. W. J. Schelling, O bitstvu slobode, Zagreb 1985., str. 197.-199., preveo: Branko Despot, izvornik: Aphorismen zur Einleitung in die Naturphilosophie (1805)
nagovor na filosofiju 