intencionalnost?

Polazište i glavna tema Husserlove fenomenologije je temeljna značajka svijesti: intencionalnost.

S fenomenološkog stajališta riječi ”intencija” i ”intencionalnost” odnose se na sve psihičke akte kod kojih smo na bilo koji način na nešto usmjereni; to znači da oni karakteriziraju sve doživljaje (i intelektualne i emocionalne) u kojima se nalazimo u odnosu spram nekog predmeta.

To je shvaćanje intencionalnosti u modernu filosofiju zapravo uveo Franz Brentano. On je pokušao jasno razgraničiti psihičke i fizičke fenomene… ”Svaki psihički fenomen … sadrži u sebi nešto poput objekta, premda ne svaki na jednaki način. U predočbi je nešto predočeno, u sudu je nešto priznato ili odbačeno, u ljubavi voljeno, u mržnji mrženo, u žudnji žuđeno, itd.” (Edo Pivčević 1970.)

Brentano je pokušao stvoriti osnove za znanost o svijesti, o psihičkom u najširem smislu na taj način da se činjenični sadržaji uzmu onako kako su dani na svome polju. On nije počeo s teorijama o duševnom, o samoj duši, o povezanosti duševnog s fiziološko-biološkim, nego je najprije raščistio s pitanjem o tome što je dano kad se govori o psihičkom, o doživljajima… Tako nastaje pitanje: Što je priroda psihičkih fenomena naspram fizičkih? … Brentano je u intencionalnosti prepoznao strukturu koja čini pravu prirodu nekog psihičkog fenomena. Na taj mu je način ona postala kriterijem razlikovanja između psihičkih i fizičkih fenomena… Brentano izričito naglašava da on samo preuzima ono što su već poznavali Aristotel i skolastika. Preko Brentana je Husserl naučio vidjeti intencionalnost…

Intentio, prema smislu riječi, znači: sebe-upravljanje-na. Svaki doživljaj, svako duševno držanje upravlja se na nešto. Predočavanje je predočavanje nečega, sjećanje je sjećanje na nešto, suđenje je suđenje o nečemu, a isto tako i slutiti, očekivati, nadati se, voljeti, mrziti – nešto. Netko će reći da je to trivijalnost, a naglašavati je još izričito nije nikakvo osobito postignuće koje bi još zasluživalo oznaku otkrića. No pratimo ipak malo tu trivijalnost i pokušajmo ispostaviti što ona znači fenomenološki…

Predočimo si egzemplaran, lako pristupačan primjer nekog ‘duševnog držanja’: konkretnu prirodnu zamjedbu – zamjedbu stolice koju zatječem ulazeći u sobu i koju uklanjam, budući da mi stoji na putu. Naglašavam ovo zadnje kako bih naznačio da nam je ovdje stalo do posve svakodnevne vrste zamjedbe… Prirodna zamjedba, ona u kojoj živim krećući se u svome svijetu, najčešće nije samostalno promatranje i studiranje stvari, već prelazi u konkretno praktično ophođenje sa stvarima; ona nije samostalna, ja ne opažam samo da bih opažao, već da bih se orijentirao, da bih utro put, da bih nešto obradio; to je posve prirodno promatranje u kojemu neprestano živim.

Gruba interpretacija će ovako karakterizirati zamjedbu stolice: u mojoj nutrini se odvija određeni duševni događaj; tom psihičkom zbivanju ‘unutra’, ‘u svijesti’ odgovara vani jedna realna fizička stvar. Ono što odgovara jest dakle svrstavanje između zbilje svijesti (subjekta) i zbilje izvan svijesti (objekta). Duševno zbivanje stupa u odnos s nečim drugim izvan sebe…

Ta zamjedba može biti varljiva zamjedba, halucinacija. Psihološka je činjenica da nastupaju [i takvi] psihički procesi putem kojih se – navodno – zamjećuje nešto što uopće ne postoji. Moguće je da neka halucinacija spopadne moje psihičko zbivanje, da imam zamjedbu toga da sad iznad vaših glava u dvorani vozi automobil. Duševnom zbivanju u subjektu tu ne odgovara nikakav objekt; tu imamo zamjedbu , a da ne nastupa nikakav odnos spram nečega izvan nje. Ili pak u slučaju varljive zamjedbe: Hodam mračnom šumom i vidim da neki čovjek ide na mene; kad pogledam bolje, to je stablo. I ovdje nedostaje objekt koji se navodno opaža u zamjedbi. (Martin Heidegger 1925.)

Opovrgavaju li takvi slučajevi nepostojanja opaženoga predmeta tezu o intencionalnosti kao općem svojstvu psihičkoga, naime da svako zamjećivanje jest zamjećivanje nečega?

Prema veoma raširenom stajalištu svijest možemo usporediti sa spremnikom. Po sebi ona nema odnosa prema svijetu, ali ako je pod uzročnim utjecajem vanjskog predmeta, tj. ako informacija (takoreći) uđe u nju, takav se odnos može uspostaviti. Točnije, za svjesno stanje se može reći da je usmjereno na predmet samo ako je pod uzročnim utjecajem predmeta o kojem se radi. Prema tom gledištu, intencionalnost je relacija između dva predmeta u svijetu… Lako je pokazati da je to objektivističko tumačenje intencionalnosti pogrešno. Stvarno postojeći prostorni predmeti u mojoj neposrednoj fizičkoj okolini konstituiraju samo veoma malen dio onoga čega mogu biti svjestan. Kad sjedim za stolom mogu razmišljati o stražnjoj strani Mjeseca, također o kvadratnim kružnicama, jednorozima, sljedećem Božiću ili načelu neproturječnosti. Kad mislim o odsutnim predmetima, nemogućim predmetima, nepostojećim predmetima ili idealnim predmetima, moja usmjerenost prema njima očito nije izazvana time što sam pod uzročnim utjecajem predmeta o kojima se radi.

Kada razmišljam o jednorogu, nije da mislim o ničemu, nego o nečemu, a analiza naših fantazija i halucinacija brzo odaje da su i one intencionalne. To da je moguće intendirati predmete koji ne postoje odlučujući je argument protiv teorije koja tvrdi da predmet mora na mene uzročno utjecati ukoliko sam ga svjestan. Drugačije rečeno, moja intencionalnost ne prestaje biti intencionalna ako se pokaže da njen predmet ne postoji. (Dan Zahavi 2003.)

Budući da psihički intencionalni doživljaji nisu objektivistički shvaćen odnos između dva fizička predmeta, naime čovjeka i intendirane stvari, trebamo li ih dakle shvatiti subjektivistički? Jesu li predmeti koje intendiramo zapravo intra-mentalni, predmeti u našem umu?

Mogli bismo doći u iskušenje opredijeliti se za subjektivističko tumačenje: … kako predmet ne postoji uvijek u stvarnosti, intencionalnost moramo prije svega razumjeti kao relaciju s intra-mentalnim predmetom, tj. s predmetom koji je imanentan svijesti. Ali ovo tumačenje također je pogrešno. Kako Husserl ističe, [ta] pretpostavka … vodi do odbacivanja … razlike između akta i predmeta. Postojanje takve razlike lako je ilustrirati.

Prije svega, moguće je upozoriti na identitet predmeta. Mi možemo biti usmjereni prema istom predmetu u različitim mentalnim aktima (dvije zamjedbe mogu zamjećivati identično drvo), i iz tog razloga identitet predmeta ne može ovisiti o identitetu akta. Ako bi predmet zaista bio imanentan aktu, to bi impliciralo da ja nikad ne bih bio sposoban doživjeti isti predmet više od jedanput. Svaki put kad bih ponovno pokušao zamijetiti predmet to bi se događalo pomoću nove zamjedbe i stoga bi se radilo o novom predmetu. Upravo iz istoga razloga bilo bi nemoguće da nekoliko subjekata dožive isti predmet. Ovo drugo krivo tumačenje predstavlja jednostavno drugu verziju iste one zablude [kao kod psihologizma (vidi ii.)]. Psihologizam je ignorirao razliku između vremenskog akta spoznavanja i idealnog predmeta znanja, te je potonje pokušavao svesti na prvo. Na sličan način  subjektivizam (subjektivni idealizam) pokušava reducirati intencionalni predmet na mentalni sadržaj…

Ako u siječnju 2000. godine obećam da ću svome ocu za osamdeseti rođendan 2003. godine donijeti  bocu vina Beujolais vintage iz 2002., to će obećanje biti ispunjeno ako godine 2003. doista dadem stvarnu fizičku bocu vina kao poklon. Ako bi predmet mog obećanja, koji u vrijeme kad je obećanje dano nije postojao, bio tek mentalni predmet, ja ne bih bio u stanju ispuniti obećanje na rečeni način. Obećanje koje se tiče mentalnog predmeta ne može se ispuniti poklanjanjem ekstra-mentalnog predmeta. (Dan Zahavi 2003.)

Ne možemo, dakle, smatrati da su predmeti intencije isključivo unutar našega uma. Ali ako predmeti intencije općenito nisu intra-mentalni, što je s onim nestvarnim predmetima koji ne postoje izvan uma, ekstra-mentalno? Je li moguće intendirati (zamišljati, željeti, misliti,…) nepostojeće predmete?

Ima li to za posljedicu da halucinacije, fantazije, pogrešne zamjedbe i slično nisu intencionalne? Odgovor je: ne. Husserl upravo pokušava pokazati da su akti koji su u pitanju intencionalni bez obzira postoje li njihovi predmeti ili ne i da baš iz tog razloga nije nužno ”nestvarnim predmetima” pripisivati neku vrstu mentalnog postojanja, kako bi očuvali intencionalnost akta. (Dan Zahavi 2003.)

Predočimo si halucinaciju: Netko će reći da realiter uopće nema onog automobila, ne postoji dakle nikakvo svrstavanje između fizičkog i psihičkog, nego je dano samo psihičko. No, nije li … i to tobožnje opažanje, koje je bez realnog odnosa prema bilo kojem realnom objektu, upravo kao takvo sebe-usmjerenje-na nešto navodno opaženo? Nije li sama [zamjedbena] varka kao takva neko sebe-usmjerenje-na, čak ako realni objekt faktički nije tu? Doista, zamjedba ne postaje intencionalnom tek na taj način da nešto fizičko stupa u odnos s psihičkim i da više nije intencionalna ako to realno ne egzistira, već tako da je zamjedba u sebi samoj intencionalna, bila ispravna ili varljiva. Intencionalnost nije svojstvo koje bi bilo pridodano zamjedbi … u nekim slučajevima, nego je zamjedba po svom porijeklu intencionalna, i to posve neovisno o tome je li ono opaženo realiter nazočno ili ne. Upravo zato što je zamjedba kao takva sebe-usmjeravanje-na-nešto, zato što intencionalnost čini samu strukturu psihičkog držanja, moguće je da postoji nešto poput halucinacije i varljive zamjedbe.

Ostavimo li po strani sva spoznajnoteorijska predmnijenja, ovime postaje jasno da je samo držanje – još posve slobodno od pitanja o svojoj ispravnosti ili neispravnosti – po svojoj strukturi neko sebe-upravljanje-na nešto… Sami su doživljaji kao takvi intencionalni. (Martin Heidegger 1925.)

Ta struktura “sebe-upravljanje-na nešto”, odnosno intencionalnost, odnosno to da nema predmeta bez akta niti akta koji ne bi intendirao predmet – to ne ovisi o tome što vjerujemo o objektivnom ili subjektivnom, o osobi, neuronima, mozgu, duši,… Ta neovisnost omogućuje fenomenologiji napredovanje bez da se uhvati u prethodno raspravljanje “odnosa uma i tijela” i sličnih tradicionalnih problema.

Literatura:

  1. Edo Pivčević, Na tragu fenomenologije, Zagreb 1997., str. 58.-59., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Edo Pivčević, Von Husserl zu Sartre: Auf den Spuren der Phänomenologie (1972.)
  2. Martin Heidegger, Prolegomena za povijest pojma vremena, Zagreb 2000., str. 20.-21.,27.-30., preveo: Borislav Mikulić, izvornik: Martin Heidegger, Prolegomena zur Geschichte des Zeitbegriffs, predavanja  iz 1925.
  3. Dan Zahavi, Husserlova fenomenologija, Zagreb 2011., str. 27.-28., preveo: Nebojša Mudri, izvornik: Dan Zahavi, Husserl’s Phenomenology (2003.)
  4. Zahavi, isto, 28.-30.
  5. Zahavi, isto, str. 31.
  6. Heidegger, isto, str. 31.-32.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s