lijepo? stvarno?

Diraca, Schrödingera, Einsteina, Feynmana, i mnoge druge … uvelike je vodila estetska privlačnost teorijskih zamisli koje su predlagali. Po mom mišljenju vrijednost takvih estetičkih razmatranja je nesporna – ona igraju temeljno važnu ulogu pri odabiru uvjerljivih prijedloga za nove teorije fundamentalne fizike.

Takve estetske prosudbe ponekad mogu izražavati naprosto jasnu potrebu za matematički koherentnom shemom; jer, matematička ljepota i koherentnost doista su blisko povezane… ([U] potpuno koherentnojmatematičkoj strukturi, uz dosljednost, postoji i stanovita ekonomičnost, pri čemu različiti vidovi formalizma međusobno djeluju savršeno suglasno.) Čini mi se da je za bilo koji prijedlog fizikalnog modela takva koherentnost neosporno potrebna. Štoviše, prednost je matematičke koherentnosti (za razliku od mnogih drugih estetskih kriterija) to da je ona, prilično jasno, nešto objektivno… Ali, jasno je da su, unatoč neospornoj vrijednosti, matematička koherentnost i elegantnost neke fizikalne teorije daleko od dovoljnoga. Fizikalni razlozi obično imaju daleko veću važnost. No, u situacijama gdje nedostaje usmjerenje zadobiveno pokusom, matematičke kvalitete poprimaju veću važnost. Svakako ne tvrdim da postoje jednostavni odgovori na ova pitanja. Pojedinačni su istraživači, vjerujem, u pravu kad slijede svoje vlastite estetske porive. Ali ih ne bi smjelo iznenaditi nađu li da su neke njihove kolege posve nedirnute navodnom veličanstvenošću zaključaka do kojih su ti porivi, eto, doveli.

Takve estetske porive smatram bitnim dijelom razvoja svake nove zamisli u teorijskoj znanosti… Još su u doba drevnih Grka teorije započete u neposrednom svijetu potom začele ogromna područja lijepe matematike, proučavane ponajprije radi nje same, ali koja bi nerijetko pronašla primjene daleko od onih fizikalnih razmatranja iz kojih je potekla. Ponekad su prošla stoljeća dok su bile primijenjene (to je bio slučaj s Apolonijevim proučavanjem presjeka konusa, oko 200. pr. Kr., koja je odigralo temeljnu ulogu za razumijevanje planetarnih gibanja kod Keplera i Newtona u 16. i 17. stoljeću, ili s Fermatovim ”malim teoremom” iz 1640. koji je pronašao važnu primjenu u kristalografiji u 20. stoljeću)… Dojmljiva je  navika takve matematike da nalazi primjene u područjima vrlo udaljenima od njene izvorne nakane. (Roger Penrose)

Einstein me nato pogleda pomalo kritički. ”Zašto tako čvrsto verujete u svoju teoriju, kad su mnoga središna pitanja još potpuno nerazjašnjena?”

Jamačno mi je trebalo dugo vremena da bih odgovorio na ovo Einsteinovo pitanje. Ali tada sam valjda rekao otprilike ovo: ”Verujem, kao i vi, da jednostavnost prirodnih zakona ima objektivan karakter, da nije u pitanju samo ekonomija mišljenja. Kad vas priroda navede na matematičke obrasce velike jednostavnosti i lepote – pod obrascima podrazumijevam ovde zatvorene sisteme osnovnih pretpostavki, aksioma i slično – na obrasce koje dotad još niko nije izmislio, ne možete ne poverovati da su ‘istiniti’, to jest da predstavljaju pravu crtu prirode. Možda se ti obrasci dotiču i našeg odnosa prema prirodi, da u njima postoji i element ekonomije mišljenja. Međutim, budući da sami od sebe nikada ne biste došli na te obrasce, da nam ih je tek priroda predočila, oni pripadaju i samoj stvarnosti, a ne samo našim mislima o stvarnosti. Možete mi prebaciti da primenjujem ovde neko estetsko merilo istine, pominjući jednostavnost i lepotu. Ali moram priznati da jednostavnost i lepota matematičke sheme, koju nam sugeriše priroda, ima za mene ogromnu moć ubeđivanja. Svakako ste i vi iskusili kako se čovek gotovo uplaši od jednostavnosti i zaokruženosti spojeva što ih priroda odjednom razastre pred njim i na koje nikako nije bio pripremljen. Osećanje koji čoveka obuzme pri takvom prizoru potpuno se razlikuje, recimo, od radosti koju oseća kad veruje da je naročito dobro obavio neki (fizikalni ili nefizikalni) zanatski posao.  Jednostavnost matematičke sheme ima ovde i tu dobru stranu što će biti mogućno smišljati mnoge opite kod kojih se rezultat može veoma tačno unapred proračunati prema teoriji. Ako se opiti izvrše i daju predskazani rezultat, jedva se može sumnjati u to da teorija u ovoj oblasti tačno predstavlja prirodu.”

”Kontrola pomoću opita je, razume se, trivijalna pretpostavka za tačnost neke teorije.”, reče Einstein. ”No nikad se ne može sve proveriti. Zato me još više zanima ono što ste rekli o jednostavnosti. Ja nikad ne bih tvrdio da sam zaista shvatio šta znači jednostavnost prirodnih zakona.” (Werner Heisenberg)

Istinski produktivne, istinski značajne istraživače najčešće odlikuje to da posjeduju još i instinkt, još jedan osjećaj za povezanosti, jedno opažanje koje se ne može racionalizirati, koje seže dalje nego kod većine ostalih ljudi, i stoga je on prvi u dotičnoj istini. Neka istina se u znanosti gotovo uvijek najprije sluti, zatim tvrdi, onda osporava, a zatim dokazuje. To je bitno, to leži u prirodi znanosti i nipošto ne može biti drugačije. Kasnije neka istina možda postane klasična, zatim prividno trivijalna a potom netko otkriva da je problematična pa se ona konačno prevladava. Ali onaj tko je prevladava jednom novom naslućenom, tvrđenom, osporavanom i dokazanom istinom najčešće stječe uvid da spoznaja koju je prevladao nije tako samorazumljiva nego je genijalna.

Što odlikuje takve istine koje znače nove korake? Što je kriterij kojim se služi ovo opažanje oblika? Kad su ga o tome pitali, Heisenberg je rado govorio: ”Priroda je upravo matematički jednostavna.” Teorije, doduše, postaju sve apstraktnije, ali za one koji je razumiju ta se apstraktnost pokazuje kao viša jednostavnost. Upravo ono vrlo jednostavno više se ne može reći formama konkretne pojedinačnosti, konkretne slike, jer ono je konkretno uvijek komplicirano. Jednostavnost naših modernih teorija i njihova apstraktnost jesu dva različita aspekta potpuno istog bitnog svojstva.

Ali, ako Heisenberga još malo pritisnemo pa pitamo: ”Što zapravo znači matematički jednostavno?”, doći ćemo do toga da kaže: ”To je upravo ono lijepo.” S kojim se pravom ovdje uvode estetičke kategorije? Prihvatimo i ovo kao opažanje. Prvo, ovdje Heisenberg visokom metodskom svjesnošću polaže račun o tom da o razlogu ne može položiti račun. Drugo, on možda s pravom podsjeća na to da je u ovim fundamentalnim teorijama nešto zajedničko s velikim umjetničkim tvorevinama. On s pravom fenomenološki kaže da su te teorije lijepe. Ali ako bi se htjelo znati što je ta ljepota, onda bi se možda moralo znati i što je ljepota u umjetnosti. Spoznajna teorija znanosti i estetika mogle bi, kao filosofske discipline, imati zajedničku osnovu u poetici, jednom nauku o oblicima. Ali, ja se sada krećem na rubu onoga što znamo, zapravo, već pomalo s one strane ruba. (Carl Friedrich von Weizsäcker)

Literatura: 

  1. Roger Penrose, The Road to Reality, London 2005., preveo: ja, prvo izdanje 2004.
  2. Werner Heisenberg, Fizika i metafizika, Beograd 1972., str. 117.-118., prevela: Vera Stojić, izvornik: Werner Heisenberg, Der Teil und das Ganze (1969.)
  3. Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)
Oglasi

Jedna misao o “lijepo? stvarno?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s