Promatra li se iskustvo s obzirom na svoj rezultat, tada se time preskače pravi proces iskustva. Naime, taj je proces bitno negativan. On se ne može naprosto opisati kao neprekidno oblikovanje tipičnih općenitosti. Naprotiv, to se oblikovanje događa tako što se pogrešna uopćavanja stalno opovrgavaju iskustvom, što se ono što je smatrano tipičnim u neku ruku detipizira. To se već jezično oblikuje u tomu da o iskustvu govorimo u dvostrukom smislu, jednom o iskustvima koja se podčinjavaju našemu očekivanju i potvrđuju ga, potom pak o iskustvu koje se ”stječe”. To, pravo iskustvo, uvijek je negativno. Kada stječemo iskustvo s nekim predmetom, tada to znači da dotad nismo pravilno vidjeli stvari i da sada bolje znamo kako s time stoji stvar. Negativnost iskustva ima dakle osebujno produktivan smisao. Ono nije naprosto neka obmana koja se prozire i utoliko uklanja nego … mora biti takvo da se njime dobiva bolje znanje ne samo o njemu nego i o onome što se prije smatralo da se zna, dakle, o općenitosti. …
Iskustvo koje netko stječe mijenja cjelokupno njegovo znanje. Strogo uzeto, isto to iskustvo ne možemo se ”steći” dva puta. Iskustvu doduše pripada da se uvijek iznova potvrđuje. Ono se u neku ruku stječe tek ponavljanjem. Ali kao ponovljeno i potvrđeno ono se više ne ”stječe” nanovo. Kada se neko iskustvo steklo, onda to znači da ga se posjeduje. Od tada se pretpostavlja ono što je prije toga bilo neočekivano. Isto ne može za nekoga još jednom postati novim iskustvom. Onome koji posjeduje iskustvo samo nešto drugo neočekivano može posredovati novo iskustvo. Tako se iskusna svijest preokreće – naime okreće samoj sebi. Iskusan čovjek postao je svjestan svoga iskustva – on je iskusan. Tako je zadobio jedan novi horizont u okviru kojeg mu nešto može postati iskustvom. …
Hegel, dakle, tvrdi da je istinska bit samoga iskustva da se tako preokreće.
Kao što smo vidjeli, iskustvo je u stvari najprije iskustvo ništavnosti. To nije tako kako smo pretpostavili. S obzirom na iskustvo, koje se stječe na nekom predmetu, mijenja se oboje, naše znanje i njegov predmet. Sada se to znade drugačije i bolje, a to znači: sam predmet ”ne izdržava”. Novi predmet sadrži istinu o starom predmetu. (…)
Samo iskustvo nikada ne može biti znanost. Ono je u neukidivoj suprotnosti spram znanja i spram onog nauka koji proistječe iz općeg teorijskog ili tehničkog znanja. Istina iskustva uvijek sadrži odnos na novo iskustvo. Stoga je onaj koji se naziva iskusnim postao takvim ne samo putem iskustva, nego je i otvoren za iskustva. Ispunjenje njegova iskustva, ispunjeno znanje onoga kojega nazivamo ”iskusnim”, ne sastoji se u tome da netko već poznaje sve i već bolje znade sve. Naprotiv, onaj tko je iskusan pokazuje se kao radikalno nedogmatičan, kao onaj koji, zato što je stekao tako mnogo iskustva i učio iz njih, upravo ima posebnu sposobnost da stječe nova iskustva i da uči iz njih. Dijalektika iskustva svoje vlastito ispunjenje nema u nekom dovršivom znanju, nego u onoj otvorenosti za iskustvo koja se slobodno događa kroz samo iskustvo.
Time pak jedan kvalitativno novi moment dobiva pojam iskustva, o kojemu se sada radi. On podrazumijeva ne samo iskustvo u smislu poučka koji ono jamči o ovom ili onom. On podrazumijeva iskustvo u cjelini. To je ono iskustvo koje uvijek mora samo biti stečeno i kojega nitko ne može biti pošteđen. Iskustvo je ovdje nešto što pripada povijesnoj biti čovjeka. Ma koliko ograničen bio cilj odgojne skrbi, kakvu recimo roditelja imaju za svoju djecu, cilj da se nekoga poštedi određenih iskustava, to što je iskustvo u cjelini nije nešto čega se itko može poštedjeti. Naprotiv, iskustvo u tom smislu nužno pretpostavlja višestruko razočaranje očekivanjima i iskustvo se stječe samo tako. Da je iskustvo poglavito bolno i neugodno to nikako ne znači pesimizam, nego se može neposredno uvidjeti iz svoje biti. Samo putem negativnih instancija dolazi se do novoga iskustva, čega je bio svjestan već Bacon. Svako iskustvo koje zaslužuje to ime prožima neko očekivanje. Tako čovjekov povijesni bitak kao bitni moment sadrži načelnu negaciju koja izlazi na vidjelo u bitnom odnosu iskustva i uvida.
Uvid je više od spoznaje ovog ili onog stanja stvari. On uvijek sadrži odvraćanje od nečega čime smo bili zaslijepljeni. Utoliko uvid uvijek sadrži jedan moment samospoznaje i predstavlja nužnu stranu onoga što smo nazvali iskustvom u pravom smislu…
Ako se za taj … moment biti iskustva …hoće navesti nekoga svjedoka, onda je najbolje citirati Eshila. On je našao formulaciju, ili, bolje, spoznao u njenom metafizičkom značenju koje iskazuje unutarnju povijesnost iskustva: ”učenje kroz patnju” (pathei mathos). Ta formulacija podrazumijeva ne samo da ćemo postati razboritim zahvaljujući štetama i da ispravniju spoznaju stvari moramo steći tek putem obmane i razočaranja. Tako razumljena, ta bi formulacija mogla biti stara koliko i samo ljudsko iskustvo. Ali Eshil misli više. Ono misli razlog zbog kojega je to tako. Ono što čovjek treba naučiti kroz patnju nije ovo ili ono, nego uvid u granice čovjekova bitka, uvid u neukidivost granica spram božanskoga. To je na koncu religiozna spoznaja – ona spoznaja iz koje je uslijedilo rođenje grčke tragedije.
Dakle, iskustvo je iskustvo ljudske konačnosti. U pravom smislu riječi iskusan je onaj tko je svjestan, tko znade da ne gospodari vremenom i budućnošću. Naime, iskusan čovjek poznaje granice svakoga predviđanja i nesigurnost svih planova. … Iskustvo uči priznavanje zbiljskoga. Priznati ono što jest je tako pravi posljedak svakog iskustva, kao i svake želje za znanjem uopće…
Pravo je iskustvo ono u kojemu čovjek postaje svjestan svoje konačnosti. U njemu svoju granicu nalaze mogućnost činjenja i samosvijest planirajućeg uma. Kao puki privid pokazuje se to da se sve može učiniti reverzibilnim… Naprotiv, onaj tko stoji i djeluje u povijesti stalno stječe iskustvo da se ništa ne ponavlja. Priznavanje onog što jest ovdje ne podrazumijeva: spoznavanje onoga što je nekoć bilo prisutno, nego uvid u granice unutar kojih je još otvorena budućnost za očekivanje i planiranje – ili još načelnije: da je sve planiranje konačnih bića konačno i ograničeno. Pravo iskustvo jest time iskustvo vlastite povijesnosti.
ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda, Zagreb 2012., str. 435.-440., preveo: Željko Pavić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Wahrheit und Methode (1960)
Knjigu se može kupiti kod nakladnika: Demetra
nagovor na filosofiju 
Potrebno je ponovno “Ispitati” iskustvo kroz povjesnost, književnost i možda največu instancu u Gadamera umjetnost. Tako se klasici uvijek iznova na hermeneutički naćin razumijevaju. A to predstavlja .. Na tragu Aristotelovog shvatanja i Platonovog, Utapanje u opštost, jer u toj opštosti pojedinac dolazi do sebe samog.Kod gadamera je to npr; iskustvo u umjetnosti, u samoj IGRI umjetničkog djela, jer ono predstavlja utapanje u opštost, kod Heidegera je to upravo onaj most spram smrti, a to je autentično bivstvovanje.. Prema tome povjest iskustva nije završen ciklus, nego je otvoren za nove interpretacije…Jasmin..
Sviđa mi seSviđa mi se
Odličan komentar, Jasmin. Jer to nalaženje sebe u općem je hegelovski motiv, ali (različito od Hegela) kod Gadamera ono ne završava u nekom apsolutnom znanju, nego je svjesno vlastite konačnosti i nezavršenosti igre bivanja u povijesti.
Evo i mog komentara, napisanog odmah kad sam objavio post, ali ga iz nejasnih razloga nisam odmah i postao.
Stanje tabula rasa je neka fikcija – koliko god idemo unatrag u vlastitu prošlost ili ljudsku prošlost, uvijek postoje stanovite koncepcije. I svaka nova koncepcija nastaje u iskustvu opovrgavanja prethodne (koja tek tim opovrgavanjem postaje miskoncepcija). Stoga tek u krizi (krisis je i osnova riječi kritika), kad očekivanja budu iznevjerena, izniče novo poimanje. I ovdje je ”borba otac svih stvari”.
Grčka riječ za istinu je aletheia. Lethe je skrivenost, zaborav, a doslovan prijevod riječi a-letheia je ne-skrivenost, od-krivenost, ne-zaborav. No, ako je istina neskrivenost, što je to što skriva? Očekivanja očaravaju. A onaj tko je očaran, ne vidi istinu, nego samo to što ga očarava. Pa bi se ono a-letheia moglo čitati i kao raz-očaranje, prestanak očaranosti, začaranosti. Utoliko bismo možda mogli (a možda ipak i ne 🙂 ) u svakoj raz-očaranosti vidjeti i nešto pozitivno, odbacivanje onog što nas je zavodilo u pogrešno očekivanje.
Naravno, iz toga ne slijedi pesimizam – on nije ništa drugo do pokušaj preventivne razočaranosti, ne bi li se izbjegla bol razočaravanja. Ali samim time se radi o jednom očekivanju, i to vrlo pogrešnom, koje će opet dovesti do raz-očaranja (kad se uvidi da to ne uspijeva). Prije jedna spremnost da se očaranost ovom ili onom pojedinošću zamijeni za jednu očaranost procesom iskustva (očaranosti i raz-očaravanja)… a potom, tko zna…
Sviđa mi seSviđa mi se
Izvrsna uklopljenost filozofskih i umjetničkih elemenata. Eshilova se tragika odigrava na takav način da je teško razumjeti. On, uzmimo kao iskusan, dolazi i do ovog drugog stupnja spoznaje iskustva, tj. jer se stoput prevario, on je svjestan da je moguće da se to još više i ponovi. No, zanimljivo je vidjeti čemu to njega vodi budući da se on, najviše od grčkih tragičara klanja bogovima. Moguće je to što ga je baš iskustvo navelo na zaključak da se božanstvo ne može tek tako negiratia time ni sudbina- okosnica tragedije, ali tada još nije bilo znanosti koja je, kako i Gadamer tvrdi, miljama daleko od iskustva, mada je mali paradkoksić što se temlji na eksperimentima (sudeći po onom što sam pročitao, nećeš imati problema u dolaženju do korijena te riječi) pa se religija činila smisaonom alternativom.
Danas je posebno interesantno što ljudi često dolaze do sasvim drugačijih nazora nego Eshil, a naizgled istim putem. Naime, svoje sve manje poštovanje prema religiji temelje na iskustvu, pa i znanosti, a ima ih još koji kao Eshil, čine suprotno. Upravo se u tome, mislim očituje konkretna namoć iskustva nad znanosti u ljudskom duhovnom životu jer znanost nema mnogo reći o Apsolutu dok iskustvo putem nekih avatara, ima itekako odlučnu ulogu po tom pitanju. Stoga, ne iznenađuje Kierkegaarov postulat da se vjera ne primi kao očaranost u nedostatku znanja i iskustva do kojih se može doći, nego paradoks snagom apsurda koji, blagim i subjektivnim temeljem iskustva, tj. u mogućnosti nemogućnosti sigurne spoznaje, nadilazi znanje i razum.
Sviđa mi seSviđa mi se
U Gadamerovoj “žetvi” filozofske tradicije i suvremenosti je mnoštvo autora prisutno u jednom plodonosnom filozofskom dijalogu. U “Istini i metodi” pokazuje se na djelu ona Heideggerova teza da filozofirati znači razgovarati sa filozofima. Interesantan mi je izbor dijelova poglavlja na koje si se odlučio. Komunicira i ono što si ispustio prije i poslije navoda ali i ispušteni dijelovi unutar navoda. (Imao si zaista težak ali izazovan posao.) Iskustvo (znanstveno, filozofsko, životno…) navelo te da napraviš ovaj izbor. Moj bi izbor bio drugačiji, što nikako ne znači da bi bio ispravniji. (Uostalom, bez različitih izbora ne bi bilo dijaloga.)
Nikako ne bih propustio Aristotelovu sliku logike sticanja iskustva (tekst neposredno prije početka tvog navoda). Mnoga promatranja koja mi činimo on uspoređuje sa vojskom u bijegu. Naša promatranja su u bijegu, ona ne zastaju.Opći bijeg. On prestaje kad se neko promatranje potvrđuje u ponovnom iskustvu. Dogodi li se to više puta, bijeg prestaje. Vojska postaje poslušna. Opet slijedi jedinstvenu komandu (arhe). Ovo daje Hegelovoj tezi novu dimneziju.
Hegel govori o jedinstvu svijesti i sadržaja koji je van nje, koji joj je stran. To još ne možemo nazvati “nalaženjem sebe u općem” već nalaženjem sebe u novom sadržaju, pa opet novom sadržaju. Ukoliko se krug novih sadržaja dovoljno proširi možemo govoriti o onom što Aristotel naziva prestankom bijega i “poslušnošću komandi” Ono u svijesti usvaja ono van sebe. Događa se obrat svijesti koji vodi u otvorenost prema općem, apsolutnom. U toj otvorenosti se ne događa samo jedinstvo svijesti sa predmetom van sebe već jedinstvo sa idejom predmeta. Gadamer zamjera Hegelu što nema smisla za otvorenost prema apsolutnom, već zatvara iskustvo u dovršenom znanju. (Iskustvo nikad ne može postati znanje.), ali ne izbjegava odnos prema apslolutnom.
Tu otvorenost prema apsolutnom Gadamer naziva “iskustvo u cjelini”. To je naznačeno u tri rečenice koje slijede iza Dialektika iskustva se ispunjava ne u nekom zaključenom znanju, nego u onoj otvorenosti za iskustvo, otvorenosti koju samo iskustvo omogućuje. (…) i daje intonaciju daljnjem tekstu.
One glase: “No, time pojam iskustva o kojem je sada riječ sadrži jedan kvalitetno novi moment. On znači ne samo iskustvo u smislu poduke koju ono pruža u ovome ili onome. On znači iskustvo u cjelini.” Sjedinjavanje svijesti sa idejom razlikuje se od sjedinjenja svijesti sa predmetom van nje. Moje iskustvo (filozofsko, životno) me tjera da to naglasim. U ovom naglašavanju ne osporavam ništa od onog što ste ti i Jasmin
rekli. Dapače.
Sviđa mi seSviđa mi se
Na prvom izdanju bloga bio je isti ovaj ulomak iz sarajevskog izdanja Istine i metode.
Sviđa mi seSviđa mi se